Victoria Kielland, nova norveška književna senzacija, svojim sjajnim kratkim romanom »Moji muškarci« (Mine Menn, 2021.) objavljenim ove jeseni i na hrvatskom jeziku u prijevodu Anje Majnarić, itekako je skrenula pažnju na »lik i djelo« Belle Gunness, pravim imenom Brynhild Paulsdatter Størseth (1859 – 1908), Norvežanke koja u anale svjetske kriminologije ulazi kao najvjerojatnije najopakiji ženski serijski ubojica.

U nepunih pedesetak godina života (1908. godina kao godina smrti nikad nije dokazana!) Belle Gunnes, zvana crnohumorno Hell’s Belle, što je vrlo uspješna igra riječima jer u ovoj varijanti njeno ime bukvalno znači Đavolja zvona, ubila je najmanje četrnaest muškaraca!

No, mnogi su sigurni da je to daleko preskromna brojka. Naime, po njenom nestanku i velikom požaru na njenom imanju La Porte u Indiani otkrivene su kosti najmanje trideset muškaraca, četvero djece i jedne žene… Naravno, dokaza o tome da ih je baš sve ubila ona nema, ali logična je pretpostavka da su zakopani na njenom imanju bili njene žrtve.

Mračna psiha

Pisati o jednoj tako poremećenoj osobi nije nimalo lako ni jednostavno, tim više što je Hell’s Belle na prvi pogled djelovala potpuno normalno. No, tama u njenoj svijesti bila je tako duboka da joj ubiti nekoga nije bio ama baš nikakav problem.

Kako opisati takvu osobu? Kako ući u njenu svijest? Kako je, ako je to uopće moguće, shvatiti? Jer, američka istraživanja nekih zloglasnih serijskih ubojica, primjerice Jeffreya Dahmera, pokazuju kako se u osnovi nema što istraživati jer je Dahmeru nedostajao dio mozga vezan uz empatiju i emocije.

Kiellandova o liku Belle Gunnes ne razmišlja na taj način. Umjesto prihvaćanja definicije čistog zla, autorica nastoji iz oskudnih podataka o životu te nesretne žene složiti priču koja bi čitatelju, ako ništa drugo, bar dale dio odgovora na pitanje zbog čega je ta Skandinavka ubijala, istraživanja to potvrđuju, potpuno nedužne muškarce. Motivi su, jasno je iz ovog kratkog romana, svakako u poremećenoj i vrlo mračnoj psihi, ali i u ranoj mladosti ove zločinke.

Brynhild Paulsdatter Størseth rođena je 1859. godine u mjestašcu Selbu kao posljednje od osmero djece u siromašnoj obitelji kojoj pomaže radeći kao sluškinja već od četrnaeste godine. Sedamnaest joj je godina kad služi u susjednom većem mjestu gdje se za nju počne zanimati desetak godina od nje stariji farmer koji se vrlo brzo počne oslađivati ljepotom sedamnaestogodišnjakinje.

Za nju je njegova pažnja i svakodnevni seks čista ljubav i ona mu je predana ne samo tijelom, već u potpunosti i dušom te, logično, mašta o divnom budućem životu i brojnoj obitelji. Idila traje do trenutka dok mu ne kaže da je trudna.

Prvi i jedini njegov odgovor je najprije žestok udarac šakom u trbuh te potom, nakon što Brynhild padne, brojni udarci nogom. Toliko o ljubavi. Naravno, ne treba biti Sherlock Holmes da bi se shvatilo da više od udaraca boli duša.

Djevojka koja je maštala o ljepoti života i živjela za ljubav grubo je bačena u najdublje blato. Za nju života u tom norveškom seocu više nema pa nakon bolnog i dramatičnog pobačaja kreće za Ameriku gdje joj je sestra Nellie ponudila utočište.

I tu će sve, bar na tren, krenuti nabolje. Nalazi Madsa Sørensena, muškarca koji joj vraća vjeru u život i s njim usvaja tri djevojčice. Žive sretno sve do trenutka dok opet sudbina ne bude iznimno gruba prema Brynhild koja je u Americi promijenila ime u Belle.

Mads umire od posljedica moždanog udara i Belle je opet na početku. No, za sreću više nema vremena i uskoro s rođacima pokojnog muža počinju brojni problemi, a sve skupa – iako se to ne naslućuje izvana – previše je za njenu psihu i ona se počinje osvećivati životu. Točnije muškarcima.

Promašena shvaćanja ljubavi

A to čini na način koji joj za njena života neće dovesti policiju na prag. Naime, u jednom od listova tog doba (Skandinavski list koji izlazi u Chicagu) ona od 1904. do 1908. godine prati oglase u kojima muškarci traže supruge, a i sama ih počinje objavljivati nudeći mogućnost suživota.

Muškarci, redom već dobro situirani, oduševljeni su kad je upoznaju. I to ne samo njenim izgledom i mladošću, već još i više činjenicom da je i sama imućna. Prihvaćaju njen poziv, dolaze… i tu je njihov kraj. Neke ubija praktično istog dana, drugima daje koji dan više.

Osim nekolicine njih oni svojoj okolini, bojeći se eventualnog neuspjeha i ismijavanja, nisu rekli da idu do žene koja ih je pozvala. Rijetko tko ih traži, a ako i dođe Belle kaže da je bio tu, ali i otišao… Ubojstva se redaju, a što se bar okvirno događalo saznaje se tek 1908. godine nakon velikog požara na njenom imanju.

Tad se otkrivaju ostaci brojnih žrtava, ali konačna istina nikad se nije otkrila, a teško da i hoće.

Ovoj je priči Victoria Kielland pristupila na taj način da je u prvi plan stavila psihu svoje antijunakinje. Dakle, ako očekujete prikaze ubojstava žrtava Hell’s Belle, vjerojatno ćete biti razočarani.

Istina, o nekima od tih ubojstava se govori, ali je to učinjeno sa stajališta psihe poremećene žene pa su ti opisi puni raznoraznih emocija, iskrivljenog pogleda na stvarnost, potpuno promašenih shvaćanja ljubavi, velike mržnje… jednom riječju to je slika psihe bolesne žene koja više i ne zna što radi jer su je davno ostavili svi, a Bog, u kojeg je također jako vjerovala, »nije rekao ni riječi« ni onog dana kad je surovim udarcima cijeli njen svijet ljepote srušio bezobzirni norveški farmer, ni onog dana kad joj je umro voljeni Mads.

Kiellandova je, dakle, dala svoju – u velikoj mjeri vrlo poetsku i lirsku – verziju života i ubojstava Belle Gunnes. Koliko je u njoj istine, u osnovi i nije bitno jer je Victoria Kielland iskoristila svoje pravo umjetničke slobode pretvarajući, na jedan način, lik žene koja je ubijala bez milosti, u svojevrsnu osvetnicu zbog zla nanesena joj od strane muškaraca.

Čak i da je istina potpuno drugačija (brojne su tvrdnje po kojima je Belle uz pomoć ljubavnika ubijala – iz čiste novčane koristi), to ne umanjuje vrijednost ove emocionalno iznimno snažne knjige.

O autorici

Victoria Kielland (Fredrikstad, 1985.) norveška je spisateljica. Magistrirala je kazališne studije na Sveučilištu u Kopenhagenu, a pohađala je i studij pisanja na Sveučilištu Telemark te na Umjetničkoj akademiji u Tromsu.

Kielland je također jedan od osnivačica autorskog kolektiva a.k.r.o.n.y.m. Do sada je objavila tri knjige, zbirku priča te dva romana. Njezina debitantska zbirka kratkih priča, »I Lyngen« (2013.), ušla je u uži izbor za nagradu Tarjei Vesaas First Book Prize, a njezin prvi roman, »Dammyr« (2016.), bio je u užem izboru za Nagradu mladih kritičara.

Posljednji roman, »Mine menn« (2021., »Moji muškarci«, Petrine knjige 2024.) naišao je na jako dobar prijem od strane norveške kritike, te je preveden na 16 jezika. Roman je dobio i nagrade Thorleif Dahl Norveške akademije te Nagradu Dobloug koju dodjeljuje Švedska akademija, a čija je najmlađa dobitnica.

Osim toga, »Moji muškarci« našli su se i u širem izboru za Dublin Literary Award. Živi i radi u Oslu.

O Belle

Koliko je do sada poznato Belle Gunness ubijala je u razdoblju od 1884. do 1908. godine i to na svom imanju, farmi La Porte u Indiani gdje je privlačila muškarce koji su u novine stavljali oglase tražeći partnericu, ili pak odgovarali na njene oglase u kojima je tražila supruga.

No, najvjerojatnije nisu samo oni bili njene žrtve jer su u čak tri navrata gorjeli stanovi i dućani koje je imala sa suprugom Madsom Sørensenom, a živote su pri tome izgubila i neka od njihove posvojene djece.

U braku s njom umro je i njen drugi suprug, Peter Gunness. Ubojstva koja je činila bila su vrlo brutalna. Ostaci leševa pokazuju da je svakoj žrtvi bila odsječena glava, a mnogima i ruke i noge!

Navodno je u tim grozomornim aktivnostima imala i pomoć svog ljubavnika koji se zvao Ray Lamphere i policiji je priznao niz zločina tvrdeći kako su on i Belle lakovjerne muškarce ubijali ponajprije zbog novca kojeg bi donosili sa sobom, a što je od njih u pismima koje su izmjenjivali tražila Belle.

Filmovi i knjige o Belle

Za ubojice ovakve vrste Amerikanci koriste izraz »A lonely hearts killer« čime se aludira na to da ubojica žrtve traži preko oglasa o ljubavnim vezama.

O Belle Gunness kao ubojici do sada su snimljena dva filma – 2004. godine film »Method« u kojem lik ubojice zvane Rebecca glumi Elizabeth Hurley te 2021. godine film »The Farm« u kojem lik Belle Gunnes utjelovljuje čuvena američka porno zvijezda Traci Lords.

Naravno, o njoj su napisane i razne knjige, a u posljednjih nekoliko godina uz Victoriju Kielland o Belle je publicističko djelo »Hell’s Princess: The Mystery of Belle Gunness« napisao Harold Schechter, a autori dva nedavno objavljena romana su Camilla Bruce (»In the Garden of Spite: A Novel of the Black Widow of LaPorte«, 2021) te César Pérez Gellida (»Bajo tierra seca«) koji je ove godine za taj roman dobio uglednu Spanish Premio Nadal.