U svim svojim književnim tekstovima, autobiografijama u formi romana i romanima u formi autobiografija, Bekim Sejranović uprizoruje samoga sebe kao Don Quijotea ili tužnog viteza koji pažljivo hoda tragom kontinuiranog raspada.

Raspala se njegova obitelj, njegova država (Jugoslavija je faktički i sahranjena, dok je Bosna ostala u trajnom raspadanju), njegovo zdravlje (opetovano ističe dijagnozu bipolarnog poremećaja), sve njegove veze, očinska rola, baš kao i protagonistova perspektiva nalaženja utočišta u zemljama u radijusu Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Norveške, Brazila, Srbije, Indije. Svuda je bio, odasvud je otišao. Stalnije adrese: Brčko, Rijeka, Oslo. No čak mu je i vraćanje na isto mjesto vremenom postalo neka vrsta nedostižnog projekta.

Moto romana »Tvoj sin Huckleberry Finn« (2015) oko toga ne ostavlja sumnje: »Onaj tko smatra da živi u dobroj zemlji, naivni je početnik. Onaj tko smatra da je svaka zemlja njegova, već je snažna osoba. No, potpun je samo onaj koji na čitav svijet gleda kao na stranu zemlju«. Što je točno formula ove stranosti? U romanu »Nigdje, niotkuda« (2009), Sejranović piše: »Tjeraju te da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš.« Svo to zaustavljanje radi postrojavanja, sva ta parada zastava, »čvrstih volja« i podobnih stavova, namijenjeni su ljudima koje nisu spržili gromovi raspada. Ali kad te stoput zaredom pogodi strijela sudbinska, čega se još uopće možeš bojati?

Bekim Sejranović: Sandale

Prvi lijek

U Sejranovićevu slučaju, raspad postaje ne samo otrov, nego i lijek. Nosiš ga sa sobom po svijetu u torbi, zajedno s ostalim narkoticima. Sejranović je pisac koji posve otvoreno pripovijeda o koktelima trave, kokaina i LSD-a koje gotovo svakodnevno izrađuje, o točnim dozama narkotičkih formula koje te »podižu i spuštaju«, o rutinskom alkoholu i egzotičnim kemijskim supstancama (često dobivanim iz gljiva, rijetkih biljaka i kaktusa), nikada ne propuštajući taj izvještaj o vlastitoj anesteziji popratiti komentarom o njegovoj nedjelotvornosti. Ono što stvarno pomaže su ljudi. U rasponu od konobara do privremenih ljubavnih partnerica. Na bližim i daljim kontinentima. Svim tim ljudima koji s autorom razmjenjuju svoje unutarnje pletivo emocija vremenom također nestaje traga jer raspad ostaje dosljedni gospodar Sejranovićevih priča i susreta.

Ali i usred te nezaustavljive nizbrdice gubitaka, bliskost je moguća. To se jasno vidi u putopisnom filmu »Od Tokija do Morave« (2011), koji je Sejranović snimio s japanskim redateljem Mokuom Terapokom, gdje obojica putnika pate od iste nostalgije za Tajnim Mjestom Svih Izgubljenih Stvari. Za prostorom djetinjstva, bezbrižnosti, neispisane budućnosti, topline koja se polagano širi opuštenim tijelom, međusobne otvorenosti. Makar se u prvi mah čini nedostižan, putovanje pokazuje da taj prostor uistinu postoji. I to unatoč svim ratovima, bolestima i smrtima, abortusima i jednoj odrasloj kćeri koja čak i ne diže slušalicu kad je tata Bekim naziva. Postoji, primjerice, u činjenici da stari Sejranovićev automobil godinama čeka svog vlasnika na zabačenom parkiralištu u Rijeci, a ista će ga tirkizna »buba« odvesti i do njegova broda, nazvanog »Savska buba«, parkiranog u susjedovom dvorištu u Brčkom. Putovanja koja Bekim živi i o kojima piše nisu hipsterska, nema tu plastificiranih turističkih vodiča, gurmanskih restorana i prestižnih destinacija. Putuje se polako, gotovo bez novaca, samo s velikim ruksakom, par knjiga i puno iskrene zainteresiranosti za svaku osobu koju pisac susreće. Često se spava u nečijoj garaži ili na travi pokraj auta, ako nije u blizini brodica. Gostoljubivost je, međutim, stalna pratiteljica Sejranovićevih putovanja jer je on svuda donosi sa sobom i velikodušno poklanja. Možda se osjeća kao stranac, ali svakoga koga sretne transformira u prijatelja.
A romantična potraga za »onime čega više nema«, za prošlošću, za točno određenim »mirisom šume u rano jutro ili nekim starim bakinim pjesmama«, kako Bekim kaže u filmskom dokumentarcu, nastavlja se kao da je u pitanju hipnoza. Ona traje i kao potraga za novim pričama, novim avanturama, štencem koji se neplanirano ukrcava na brod (i biva izgubljen u jednoj pijanoj epizodi), rakijama koje se ispijaju s ljudima koje prvi put upoznajemo i s kojima bismo u drugim okolnostima sjedili na suprotnoj strani sudske dvorane za ratne zločine, za gustim kišama koje nismo ni slutili da je moguće doživjeti na rijeci. Kako često ističe ovaj pisac, stvarnost nije nizanje ni linearno pripovijedanje, vrijeme i prostor su izrazito varljive kategorije, sličnije snježnoj vijavici nego geografskoj karti ili satu, a oni koji putuju unatrag i oni koji putuju unaprijed mogu se sresti u istoj točki, za stolom iste krčme, zamijeniti brodove i ne primijetiti da (ni jedni ni drugi) nisu stigli tamo kamo su planirali.

Sejranović je Don Quijote lišen iluzija. Ne traži se samo mitsko mjesto prije Biblijskog pada i prije svih političkih raspada, nego i način da u suhim pustošima provincijskih zaseoka vidimo plovno prostranstvo Panonskog mora. Što je najbolje, to drevno more zbilja dolazi k piscu – i to riječnim putovima. Sava mu poklanja prave arheološke nalaze iz vremena kad su
Slavonijom plovili kitovi, a ne samo šarani. Sejranovićev otac, štoviše, ima pravu »panonsku suvenirnicu« pronađenih fosila. Uz malo truda, našli bismo Sejranovićevu melankoličnu poveznicu i s »Brodom u boci« Arsena Dedića, pogotovo kad o Arsenovim brodovima piše drugi prvak egzilantske književnosti na hrvatskom jeziku, Miljenko Jergović.

Drugi lijek

Voda je u Sejranovićevim tekstovima uprizorena i kao vremeplov i kao moćni anestetik. Posebno u romanu posvećenom Marku Twainu i životu na balkanskim rijekama, gdje Bekim provodi dane plutajući i putujući s bolesnim (umirućim) ocem, naslovljenom »Tvoj sin Huckleberry Finn«. Naravno da se tu »ništa ne događa«. Ništavilo je glavna dramaturgija ovog pisca u svim
tekstovima koje potpisuje. Posao povremenog nastavnika, prevoditelja s norveškog i na norveški te posao sudskog tumača ostavlja dokolici dovoljno prostora da uzme maha: Sejranović uvijek ima vremena za izbjegavanje obaveza, motanje trave i gledanje filmova. Ili samo plutanje nasred svoje omiljene rijeke Save, prema odsjajima sunca. Citiram iz romana »Tvoj sin
Huckleberry Finn«:
»Uvijek pokušavam u svoju dušu utisnuti taj trenutak, ponekad uspijevam, a ponekad i ne. U zraku se poput šuma valova čuje vreva sitnih ptica pjevica, ponekad vidim galeba, čaplju, u posljednje vrijeme, otkako se jesen primila, i prva, uglavnom mala jata pataka kako lete prema jugu. Bacam se u rijeku koja ujutro iz sebe izbacuje paru, kao da diše. Sava je već postala hladnija zbog obilnih kiša, digla se, malo zamutila i počela nositi granje i iz mulja iščupane stare trupce. Ali ipak, meni je i ovakva Sava bolja od svakog tuša. Plivam malo uzvodno i prema sredini, gdje je struja brža, a voda, inače uvijek mutnjikava, ipak zelenija. Ronim, uzdišem, vičem ‘ohooooooj’, puštam da me struja nosi pa opet plivam prema brodici, kraul, leđno, čak i leptir koliko izdržim.«

Nema pisca u hrvatskoj književnosti koji se toliko bavi sublimnom ljepotom i umjetnošću besciljnosti. Ništavilo, dakle, ovdje nije naseljeno samo gustim prostorima ljudskih poraza i gubitaka, nego i beskonačnim mogućnostima bacanja u vodu, osluškivanja ptica, sanjarenja. Ono nikada nije »nula«. Uvijek je maksimum trenutnog senzualnog hira. Kao i sama rijeka, kao i hašiš, svijest Sejranovićeva pripovjedača teče sporo i stoički bez velikih uzrujavanja, iako se svako malo daje naslutiti (primjerice, tip brutalne pornografije koji ga zanima) da je ispod anestezije ovim ili onim narkoticima prilično velika uzbuna. Čini se kao da je pred nama pisac koji nikad pred čitateljima ne ulazi u svoj emocionalni zenit. Neprestano nam se obraća iz točke u kojoj je namjerice smiren, pažljivo obuzdan, ali i duboko melankoličan.
Nalik vodenoj površini koja se mora smiriti da bi se nešto u njoj »ogledalo«, tako i Sejranović piše dugo nakon oluje »glavnih događaja« (posebno rata), pazeći da nas ne uvede u njihovu bujicu, nego da je pažljivo odzrcali i zaobiđe. Kao plićine ili virove. Mi znamo za stupanj katastrofe po tome koliko mu je teško o njoj govoriti.

Treći lijek

Pravi razlog zašto se vraćam Sejranovićevim knjigama, bolje rečeno iskustvu njihova polaganog čitanja, za mene nema veze ni sa zapletima ni s raspletima, ni s tematikom ni sa stilom ni s autorovim omiljenim šalama (doduše, ima i onih koje jako volim: u »Dnevniku jednog nomada« iz 2017. godine Sejranović predlaže da pojam »idila« pišemo malo razdvojeno, preciznije ovako: »i dila«, pobliže ga vezujući za liječnika koji siromasima zdravlja poklanja umjetne rajeve). Razlog zašto se vraćam u Sejranovićeve priče ima veze s neubrzanim, neukroćenim i nimalo spektakularnim vremenom njegova pripovijedanja, odnosno načinom na koji ta proza toči vrijeme kao da joj se apsolutno nikamo ne žuri. I vrč je uvijek pun. Kao da smo u kasnom srednjovjekovlju. U vremenu zaustavljenog kadra na zidnim freskama lokalnih crkvi. U vremenu tri spojene pijane noći. Ili pjesme koja se vrti u stalnom ponavljanju, kanonu, otpjevanom među prijateljima. U vremenu kočije koja vozi
sve dalje i dalje prema destinaciji za koju ne znamo ni koja je, ni kad bismo tamo trebali stići ni zašto je točno odabrana. Sejranović iz »Huckleberry Finna«: »Plovili smo tako polako dalje prema ‘Havajima’, nije nam do tamo trebalo dugo, tri-četiri sata plovidbe punim gasom, pod uvjetom da siječem okuke i da se što je moguće više držim obale. Ali nekako mi se nije žurilo, nikad mi se, kad bih bio na kormilu Savske bube, nije žurilo i uvijek me hvatala neka praznina, antiklimaks rekli bi psihijatri, kad bih nekamo stigao. Jednostavno sam volio biti na rijeci, za kormilom, volio sam ploviti polako, nekada samo i plutati, prepustiti se riječnim strujama kao što se čovjek prepusti ljubavi i strasti, ovisnosti o drogi, rijeci, životu i smrti.«

Bekim Sejranović: Tvoj sin Huckleberry Finn

U tom ispadanju iz ritma voznih redova i poslovnih listi obaveza i velike organizacije naših globalnih rasporeda, ima nešto duboko oslobađajuće. Bekimu je upravo kroz pisanje, kroz sve te bilježnice na krovovima broda i na koljenima riječnih obala, uspio bijeg iz najstrože čuvanog zatvora. I još nam je ostavio »mapu za haranje«, kako je to imenovala autorica »Harryja Pottera«.

Dugo sam se spremala pisati o Sejranoviću. I uvijek je bilo nekih drugih radoholičarskih prioriteta, nekih žurnih i neodgodivih obaveza, prečih rokova. Varljivo, činilo se da ima vremena. Bekim će ploviti, bolovati i ozdravljivati, pisati, vraćati nam se. Sad se najdublje ispričavam što kasnim. Prekasno zahvaljujem na vožnji. Ne želim Sejranovića prepustiti lađarima one čuvene starogrčke rijeke u kojoj su kupali Ahileja, osiguravajući mu besmrtnost. I Stiks je, uostalom, samo jedna od balkanskih rijeka. Riječni Odisej (u prijevodu s grčkog: Nitko, ovdje autor romana »Nigdje, niotkuda«) ili Bekim Sejranović (ime koje stoji na njegovim knjigama postjugoslavenskih zemalja) ili norveški autor romana »A Better Place«, pisan bez dijakritičkih znakova (Bekim Sejranovic), ista su osoba. Brodski domaća u lokalnoj, koliko i u svjetskoj književnosti. Završit ću njegovim riječima o umjetnosti kao višku bez kojega ne možemo:
»Crnac kaže da sam ekstremist. Matori da sam razmažen. Jedno neuredno i bahato pretjerivanje u svemu, to je, pak, moj iskreni opis sebe. No, jedan mudrac je rekao: ‘Najveće je pretjerivanje nikad ni u čemu ne pretjerivati.’ S te strane sam siguran.«