Karl Rühmann trebao je biti »živi« gost 13. izdanja riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska, no u posljednji je čas morao otkazati fizičko gostovanje pa će se na sajmu naći u virtualnoj atmosferi, u live streamu iz udobnosti svoga doma. A VBZ-u, organizatoru riječkog sajma i izdavaču prijevoda Rühmannova romana »Pikule ciglene boje«, svakako je bitno predstaviti autora i njegovu novu knjigu, čini se prvu na hrvatskom tržištu, iako je ovaj rezidentni švicarski književnik stjecajem raznih okolnosti rođen u Jugoslaviji i tečno govori hrvatski jezik.

No dosad u svojim pretežno knjigama za djecu nije pisao o Jugoslaviji, barem ne na način da bi to itekako moglo biti zanimljivo ovoprostornom čitatelju.

Zato se sve to sažima u kraćem romanu »Pikule ciglene boje«, kratkoj, ali mnogim znakovitim događajima nabijenoj epizodi o odrastanju neimenovanog dječaka, »Švabe«, kako je ponekad oslovljen, potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća u zemlji iza »željezne zavjese«, prilično totalitarnoj.

Iako se Jugoslavija ne spominje izrijekom, jasno je to iz mnogih aspekata romana, a da nekome i nije bilo jasno mjesto događanja, sve bi se to promijenilo nakon čitanja dodatka knjizi, pojašnjenja nekih pojmova, što je očito mišljeno kao štaka za pomoć u snalaženju čitatelja manje vičnog kulturno-povijesnim činjenicama ovih prostora.

Rühmann piše tečno, sidreći neuklopljenost malog dječaka tehnikama izvještenog pisca, mjestimice provokativno, barem u kontekstu dijagnoze stanja na ovim prostorima, no o svemu tome razgovaramo s autorom. U tom našem razgovoru jedno je pitanje ostalo neodgovoreno, ono o tome kako je došlo do toga da bude rođen u Jugoslaviji, no prihvatili smo njegovo tumačenje zašto mu je na to pitanje teško odgovoriti.

Autobiografski elementi

Iz vašeg bi se romana dalo zaključiti da je zavjesa iza koje se živjelo u Jugoslaviji potkraj šezdesetih bila prilično željezna. S obzirom na to da i vi imate iskustvo življenja iza nje, zanima me koliko ste »vjerno« dočarali atmosferu i kontekst, a koliko je romanesknog nadopunjavanja?

– Radi se o romanu, fikcionalnom tekstu, tako da nisam imao namjeru tražiti neke objektivne istine o vremenu u kojem se radnja zbiva. Moj protagonist je isprva žrtva okolnosti u kojima se našao, i on se s tim nosi na svoj način: pretvara sve u priče. Šikaniranje, pritisak, nepravda … sve je prikazano iz njegove perspektive. Netko drugi bi to možda prikazao drugačije, odatle dolaze tako različita svjedočanstva o tom vremenu. Svi su uvjereni da se sjećaju baš onako kako je stvarno bilo. Mislim da je »istina« jedino moguća kroz pripovijedanje. Pretvarajući doživljaje i navodne činjenice u priče priznajemo da su dobrim dijelom fikcija, ali baš time – koliko god to zvučalo paradoksno – ih činimo vjerodostojnijima.
Neke epizode počivaju na istini, neke su posve izmišljene, a neke su tu negdje između. Dede je realan karakter, isto tako baka i njen brat Stevo, kenedijevka, obrnuta zastava i susjed Tomo. A možda i general.

Iako sam pobornik odvajanja teksta od biografije autora, suvremeni pisci, recimo to tako, kompliciraju takva tumačenja teksta, »sadeći« (auto)biografske činjenice u svoje knjige. Pa je tako nedvojbeno da vaš neimenovani dječak, glavni lik romana, dijeli s vama neke karakteristike. Prvo, on je očitog germanskog podrijetla, a prema vašem prezimenu pretpostavili bismo da ste i vi. Drugo, još direktnije, u dijelu romana u kojem govorite o njemačkom novinaru uhićenom radi špijunaže, sličnog prezimena kao što ga je imalo neimenovano dijete, ako znamo da je riječ o novinaru Hansu Peteru Rullmannu, možemo lako zaključiti da bi se to dijete moglo prezivati i Rühmann, kao vi. I treće, dijete bi približno moglo imati vaše godine. Produžetak je ovo prošloga pitanja, i u principu je nepopularno, no koliko je autobiografskog u romanu?

– Imate potpuno pravo, i ja sam malo koketirao s autobiografskim elementima, to se dobro vidi i u primjeru koji navodite. Time sam htio protagonista i njegovu priču učiniti autentičnijom. Za jedan velik dio publike to pojačava doživljaj. Da ne duljim: u romanu je dosta autobiografskog, ali to nije toliko važno. Važnije je da svatko čitajući moj roman doživi nešto svoje, neku svoju tugu ili radost, svoj strah, da »vidi« neke svoje slike i sjeti se neke svoje priče.

Prikaz Jugoslavije

Bez obzira na to što ste ranije točno rekli da su svi uvjereni da se sjećaju baš onako kako je stvarno bilo, ono što u romanu može bosti oči nekoga iz kasnijih generacija, kad je situacija u Jugoslaviji zasigurno bila opuštenija, njena je slika kao mjesta iznimne represije, u kojem se mišljenje strogo kontrolira, u zatvoru se završi radi sitnice, svi su špijuni ili denuncijatori, a indoktrinacija je na najvišoj mogućoj razini. Nacionalističke inicijative u romanu, s druge strane, tek su ovlaš dotaknute i ne stječe se dojam da bi bile opasne po društvo. Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije 90-ih, rat, i kako doživljavate hrvatski nacionalizam tih godina?

– Nije mi bila namjera prikazati Jugoslaviju tako negativno. Moj protagonist živi u posebnim okolnostima, i ni kriv ni dužan upoznaje mračne strane režima u kojem su se mnogi sigurno dobro osjećali. Ima peh da stoji po strani, da se ne uklapa u sistem. U jednoj diktaturi s izraženim kultom ličnosti neuklapanje u sistem je veći problem nego u slobodarskom društvu koje tolerira različitost.

Drugim riječima, dijete razotkriva negativne strane režima time što je s jedne strane prisiljeno da se uklopi u sistem, a s druge strane uvijek iznova doživljava otpor i neprihvaćanje. Iz istog razloga nacionalizam nije tema. Moj protagonist ne primjećuje znakove napetosti između pripadnika društva koje njega odbija u svojoj cijelosti.

Što se tiče rata, on je za mene bio velik šok. Do danas ne mogu prihvatiti činjenicu da je bilo moguće natjerati ljude na toliku mržnju da uzmu oružje i unište tolike živote – doslovno i figurativno. U »Pikulama« malo aludiram na mogućnost raspada sistema: dijete upozorava generala da bi mu jednog dana mogle zatrebati nove priče, a time i netko tko se u njih razumije.

Kao pisac odabrali ste strategiju pripovijedanja dvama distinktivnim načinima: u trećem licu, s fokusom na neimenovano dijete, i u prvom licu iz djetetove perspektive. Što ste htjeli postići tom strategijom?

– Time sam htio pojasniti koliko je pripovijedanje važno. Time što dijete događaje pretvara u priče, a ljude u aktere u tim pričama, ono dobiva kontrolu nad tim događajima i ljudima. Time se brani od svega što ga ugrožava. Čim se nađe među ljudima kojima vjeruje ili čim opasnost prođe, perspektiva prelazi u prvo lice. To se na primjer dobro vidi u sceni kad dijete dođe kući i tamo nađe čovjeka koji mu objašnjava zašto su mu uhapsili oca.

Tom strategijom pretvaranja u priče koristimo se i mi odrasli, nekad čak i nesvjesno, na primjer kad prepričavajući neki neugodan doživljaj ili nerazumljivo iskustvo iz kaosa pravimo red.

Mašta i pripovijedanje

Iz vaše biografije čitamo da ste napisali puno knjiga za djecu. I ova u fokusu ima dijete u njegovu najranijem svjesnom dobu. Što vas privlači u dječjoj tematici? Mašta? Dijete u ovom romanu svaku situaciju »rješava« bijegom u maštu, bijegom u priču, i čitatelj lako može pretpostaviti da bi u budućnosti dijete moglo postati pisac.

– Da, upravo je tako: Djeca tu granicu između stvarnosti i mogućnosti ne doživljaju tako strogom. Njima, da tako kažem, ne treba putovnica za prelazak iz jednog svijeta u drugi. Mašta je važna pretpostavka za pripovijedanje, ali i za uspješno nošenje sa stvarnošću.

Iz odnosa u romanu koji potencijalno nosi najviši stupanj alegorijskog značenja – onoga između djeteta i generala koji to nije – čitamo da je vlasnik priče vlasnik tajne, a vlasnik tajne ima moć. Možete li to prokomentirati?

– General na jednom mjestu kaže: »Nije ni slutio koliku ću korist imati od toga iskustva da stvari nisu onakve kakve jesu, nego onakve kakvima ih prikažeš.« Poznavati tajnu znači posjedovati sjemenku priče koja može promijeniti stvarnost ljudi koji se u njoj kreću. Mislim da je to od velike važnosti, ne samo za razumijevanje književnosti nego i mehanizama politike kako u diktaturi, tako i u slobodarskom društvu. General radi za vojnu tajnu službu, on se razumije u tajne i moć koju ima narativ.

U djetetu vidi »srodnu dušu«, ali možda i potencijalnu opasnost. Priče su nacrt stvarnosti; ako su uvjerljive, stvarnost će im se prilagoditi. Za to imamo puno dokaza u povijesti: tko je pričao bolje priče, imao je više uspjeha. U diktaturama je to bilo i izraženije i važnije nego u slobodnim društvima. Odatle mit, kult ličnosti, legende, narodni heroji, do srži zli zločinci …

Dabogda živjeli u zanimljiva doba, kletva je koja se ovih dana čini više nego znakovitom. Kako vi živite u ova doba, što vas preokupira, o čemu pišete, odnosno što ćemo vaše čitati u novim prijevodima ako ova knjiga dobro prođe kod hrvatskih čitatelja?

– Da, vremena su jako zanimljiva, zagonetna, kaotična. Ja se snalazim radeći na novim pričama. Koliko god nas ova kriza plaši i zbunjuje, toliko nosi novih motiva i prisiljava nas da preispitamo neke vječne istine. Takva vremena su za književnost uvijek bila plodna.

Početkom lipnja mi je izašao novi roman. Zove se »Der Held«, hrvatski »Heroj«. Radi se o dvojici visokih oficira koji su služili u istoj vojsci, a u jednom čudnom ratu se našli na različitim stranama. Sud u Den Haagu je jednoga oslobodio, drugog osudio. Sad je ovaj prvi heroj, drugi zločinac. »Heroj« je moj pokušaj da razradim temu krivice i odgovornosti, ali ne tako da prstom pokazujem na jedne, a uzdižem druge. Roman je naišao na velik interes u Švicarskoj i Njemačkoj, ali ne znam kako bi ga prihvatila hrvatska publika. Vidjet ćemo.