Nebojša Lujanović dugo je čekao, toliko da je već i prestao čekati, ako je ikada i čekao veliku književnu nagradu. Nije Nebojša Lujanović tip koji bi se zbog neimanja velike književne nagrade puno sekirao; on je svoje radio: pisao – književne, znanstvene i druge tekstove – organizirao književna i druga događanja, predavao na fakultetima, trčao maratone… I sve to uvijek s idejom da se može i brže i više i jače, da se od sebe treba zahtijevati maksimum, a pritom ostajati skroman i nezahtjevan.

A onda je konačno došla i ta, velika književna nagrada. Kao dobra bomba odjeknula je vijest na riječkom sajmu knjiga Vrisku da je baš Nebojša Lujanović osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, najunosniju našu književnu nagradu od čak 15.000 eura, za rukopis pod odličnim naslovom »Tvornica Hrvata«. I prije nego smo knjigu uzeli u ruke počeli smo stvarati dojam o njoj na osnovu naslova, pitajući se kakva je to tvornica Hrvata, da bismo po čitanju zaključili: odlična, odnosno vrlo kreativna, a valja reći i izvrsno upakirana u književni tekst.

»Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću«, rekao je Robert Fulghum. »Sve što sam o životu znao, naučio sam od ljudi koji su nam prolazili kroz stan«, rekao je, pak, Nebojša Lujanović, iako to nije rekao on, već njegov mali pripovjedač u nagrađenom romanu. A iz škole znamo, ili bismo trebali znati, da pripovjedač i autor nisu isto. Naravno da nisu, jer autor je živ čovjek, a pripovjedač je tekstualni konstrukt i samo u tekstu postoji, pa ni ne mogu biti isto. Ali kad jednom izađemo iz škole, shvatimo da stvari nisu uvijek jednostavne i da je možda lako bilo pozitivistima izvlačiti biografske činjenice kao relevantne u proučavanju djela pisaca, a da je strukturalistima bilo lako odvojiti pisca od pripovjedača, no danas, kada je autofikcija gotovo pa dominantan, ili »it« žanr (romano)pisanja, ponovo nam je razmisliti o kategorijama.

To je posao teoretičara u teoriji, a pisca u praksi, a Nebojša Lujanović je sve to, pa je zato i idealan sugovornik o toj, ali i drugim temama koje njegov najnoviji roman otvara. I sve će one doći na red, no jedno pitanje mora biti prvo: je li vrijedilo čekati? Tolike godine rada, finala raznih nagrada, cijenjenosti i u spisateljskim i u čitateljskim krugovima, ali nikad neka značajnija nagrada. I onda dođe VBZ-ova, naša najlukrativnija književna nagrada, još k tome anonimna, pa minuli rad nije mogao biti ukalkuliran? Je li, dakle, vrijedilo biti strpljiv, i čekati da neki žiri konačno vidi dovoljno za prvu važnu nagradu?

Krivi čovjek na krivom mjestu

– Da, dobro ste uočili, ova nagrada mi ruši do sada već učvršćeni i uočeni status nenagrađivanog autora. I na drugim životnim poljima sam često krivi čovjek na krivom mjestu. Ali evo, i taj mehanizam nekad zakaže. Nagrade su vrlo važne mladim piscima; dok se traže, sumnjaju, čekaju nečiju potvrdu. Ja bih obvezao žirije svijeta na to – dajte nagrade mladim piscima. Ne smatram se posebno starim, ali da sam u fazi kada dobro znam što ću i koliko pisati, i koji je moj put, bez obzira nagradio ga netko ili ne – to svakako. Lijepo jest, neću lagati, riješi čovjeka i nekih materijalnih briga, ali već je poznato da pisci najlošije pišu onda kada pomisle da su dobri; pa je s te strane nagrada također i opasna. Jednako važan je i medijski odjek, možda više od financijske strane: sada vjerojatno prvi put dopirem do nekih čitatelja. Zbog svega toga još jednom zahvaljujem organizatorima što uspijevaju očuvati cijelu priču u tako nepovoljnim uvjetima.

Nebojša Lujanović: Tvornica Hrvata

Znam ponešto o vašim zanimljivim životnim i profesionalnim kretanjima pa ću postaviti i to pomalo bezobrazno i indiskretno pitanje, znajući da slijedi zanimljiv odgovor: što ćete s tih 15.000 eura?

– Sve što sam do sada radio, osim traženja svog pripovjedačkog glasa, ujedno je i potraga za egzistencijalnom sigurnošću. Za jednim jedinim snom u kojem neće biti straha pred pitanjem – a što sutra. Puno sam energije, ideja, vremena, truda uložio i svejedno se nisam po tom pitanju bitno pomaknuo. Iako sam sve te poslove radio tako da ih dotjeram do savršenstva (od predavačkog i znanstvenog rada, preko organizacijskog i moderatorskog u kulturi, do raznih kulturnih projekata i radionica), rezultat je izostao. Ovog ljeta sam krenuo putem koji se vjerojatno većini kulturnjaka i umjetnika gadi. On se zove privatni sektor. To je jedna nova paralelna avantura za mene. Kao i uvijek, idemo do kraja, pa ćemo propasti ili, možda čak ovog puta, i uspjeti. Iznos koji spominjete je zalog u tom smjeru. Dugujem to svojim bližnjima kako ne bi postali žrtva mojih iluzija. Znate, na kraju mi se otvara ovo – književnost je jedan jako sebičan čin. Pisali je ili čitali. Tu je čovjek sam sa sobom, zbog sebe. Postaje nezgodno kada se pojave oni koji ovise o tebi.

Vratimo se malo na onu distinkciju između pripovjedača i autora. Teoretičarima ona je potpuno jasna, no kako običnom čovjeku objasniti prijepore oko toga, pa i književnopovijesna kretanja između biografizma i strukturalizma do možda novih pogleda na temu koje će izazvati naglašena pojava autofikcijskih tekstova? Možete li na svom primjeru, primjeru ovoga vašeg romana, objasniti dio tih prijepora?

– Budući da ovo nije mjesto za opširne teorijske razrade, pokušat ću biti sažet. Odnos autora i teksta je: kao da jest, a nije. Autor je tu u zagradi. Vjerojatno ljude zbunjuje kada se izravno spominju autentične lokacije ili »stvarnosni« detalji, ali jednako je autobiografski i taj tekst i onaj koji tematizira fantasy svijet. Autor uvijek sebe ugrađuje. Pitanje je samo količine i tehnike kojom će to oblikovati. Autofikcija jednostavno koristi izravnije tehnike. Ali je i dalje fikcija, jer čim smo ušli u proces selekcije materijala (ne možemo prikazati sve), mi ulazimo u fikciju preko problema kriterija. Na konkretnom mom primjeru – ovaj roman nije dokumentarni izvještaj, ali isto tako ga ne bih mogao napisati da nisam određene stvari proživio.

Tekst je komunikacija

Koji ste intimni motiv imali za pisanje baš ovog romana? Znam da ste jedno vrijeme planirali manju pauzu od pisanja, no onda ovo. Otkud je to došlo?

– Posljednjih nekoliko godina sam doista pomislio da svijetu ne treba toliko mojih knjiga. Počeo sam ih gledati kao nešto nedovršeno, kao krhotine koje nisu smjele vidjeti svjetlo dana nego skupljati se i, možda za desetak godina, sjediniti se u jedan pravi tekst. I da sam njima samo zagadio, na neki način, prostor. Nemam tu što pametno reći, osim iskreno opisati taj osjećaj. Kao i onaj koji me kasnije obuzeo. Ovaj tekst je došao sam, tijekom jednog od mnogobrojnih putovanja autobusom, i u trenutku se otvorio. Nijedan roman nisam pisao s tematskom kalkulacijom niti vremenskim tempiranjem. Pisao sam nakon što sam ih proživio, u trenutku kad sam bio siguran da tim događajima i emocijama mogu vladati, te kada prepoznam pravi glas ili način na koji ću sve to prenijeti.

Kakvu recepciju očekujete u svojoj bližoj, a onda i nešto daljoj okolini?

– Tekst je komunikacija, pisac bi trebao zamišljati tog čitatelja na drugoj strani. Biti svjestan da tekst mora biti prohodan za tog »idealnog čitatelja«. Pristupačan i poticajan. Onda dođem na kraju do spoznaje da je taj idealni čitatelj skoro isti ja – neki dvojnik koji nosi slična iskustva, razočaranja i očekivanja. Vidi apsurd gdje ga drugi ne vide. Dvolično je od pisca govoriti da mu čitatelji nisu bitni. Nije se onda morao koristiti jezikom, mogao je samo nažvrljati tri crteža ili simbola za koje samo on zna što znače. Jezik je prostor komunikacije između pošiljatelja i primatelja, ulazak u jezik podrazumijeva tog drugog. E sad, koliko će tih idealnih »drugih« biti u bližoj ili daljnjoj okolini – ne vrijedi zamarati se. A kamoli očekivati nešto. Recepcija je varljiva dimenzija ovog posla. Ovisi o trenutku, slučajnim okolnostima, nagradama, pa i modi. Jer književnost, isto kao i ostale sfere kulture, ima svoje sezonske mode (što se mora čitati, a što ne). Čemu se zamarati nečime na što ne možeš utjecati. Zahvalan sam na svakom čitatelju i to je to.

Još jedna knjiga o ratu. S tom se rečenicom susretne, bilo da je čuje ili sam izgovori, svaki autor ili autorica koji se odluči pisati o ratu. Gotovo trideset godina nakon rata, u kratkom roku, izašla su dva romana koja već ostavljaju traga, uz vaš tu je i »Listanje kupusa« Igora Beleša. No čini se da je svaki pogled na rat ne samo individualiziran, nego i opravdan, jer sva listanja tih kupusa o ratu pokazuju različite pristupe koji vrijede (su)postojati. Kojim ste se štivima o ratu inspirirali, od kojih ste htjeli pobjeći, kako ste postavili sebe u tu nišu (anti)ratnog pisma?

– Trudio sam se da to ne bude još jedna priča o ratu, tj. da je tog rata ovdje što manje. Izdvojio sam samo jednu njegovu epizodu, onu koja mi ima najveći efekt kada je u pitanju prikazivanje apsurda i potencijal za dramatizaciju. To je više priča o identitetu kao dugu, onome što preuzimamo i nosimo kao teret cijeli život. Zato mi je bila druga opcija za naslov »Dug«, kako glasi jedno od poglavlja. Ali i o identitetu kao mogućnosti da se sami, vlastitom voljom, ponovo ispišemo (zbog čega je treći kandidat za naslov bilo zadnje poglavlje »Presvlačenje«). Nisam se trudio da to bude ženska priča, priča onih u pozadini velikih bitaka koji su sjedili za stolom i spajali kraj s krajem. I da su se tu, na sasvim malom prostoru, u bitci za sačuvati ručak na stolu i zdrav razum, odigrale neke herojske (ženske) bitke. To je, nekako, na kraju samo od sebe došlo.

Rečenice kao male crne rupe

Čitajući vaš roman dobio sam dva temeljna dojma. Učinilo mi se da je on iz vas »iscurio«, a onda i da ste ga potom pomno i iskusno »usidrili«, učvrstili, učinili da nema viškova, a ni zamjetnijih manjkova. Moram priznati da mi se segment oca činio pomalo nedorađen, ali i on je konačno, nakon čitanja, donesen tako da struktura ostane čvrsta. Znam da vam je to važno kada predajete kreativno pisanje, ali znamo i da su u postolara često lošije cipele. Je li to bio svjestan i mukotrpan rad na tekstu ili je iz vas, iskusnog romanopisca, već »iscurila« ta i tako čvrsta struktura?

– Znao sam da jednom, nekada u karijeri, moram napisati roman o tom izbjegličkom dijelu života. Uobličiti ga, biti zadovoljan s njime kao umjetničkim proizvodom, ali isto tako i »izbaciti« iz sebe sve što me veže uz taj period. I godinama prevrćem u sebi tu kupusaru koja bi opsegom trebala biti trostruko duža i obuhvaćati peterostruko veći vremenski i motivski sklop. I tako petnaestak godina. Dok mi prošle godine nije sinulo da je dovoljno izdvojiti samo jedan detalj, nešto što je u prvoj verziji trebala biti samo jedna od dvadesetak epizoda. I da ta epizoda nosi u sebi ono čemu odbačeni tekst, kada je u pitanju poruka, ne bi imao ništa dodatno reći. A onda sam još i taj mali segment brusio tako da rečenice budu male crne rupe; da propadaju od sabijene težine u sebi. Da grme iz sveg glasa i ako ih se istrgne iz teksta. Tako da je samo pisanje trajalo kratko, ali je trebalo desetljeće i pol do odluke kako bi to pisanje trebalo izgledati.

Ta odluka, da se vratim na pitanje oca, usidrila se oko vrlo primamljive ideje da pripovjedač bude dijete. On će i čitatelje, a i mene kao pisca, lišiti mogućnosti pretjeranog dociranja, pojašnjavanja. Dijete samo zapaža, i to često bolje nego odrasli. Ali ne nudi objašnjenja jer ne razumije. A možda i nije moguće sve skupa razumjeti. Otac je rupa, jer dječak ne može pripovijedati o onome što ne zna i što je izvan njegovog dosega.

S dodjele VBZ-ove nagrade na Vrisku u Rijeci / Foto MATEO LEVAK

Naslov je izvrstan. A dobar naslov, znamo to iz iskustva, pola je posla. Majka u romanu gruba je, ali i požrtvovna, jaka u teškim neprilikama, a slaba na rod, na veze iz prošlosti. No proizvodnja Hrvata njezin je forte. Kako ste došli na tu ideju da jedna obična »mala« žena postane, kako bi dida u romanu rekao, narodni heroj?

– Ona je antiheroj u svijetu u kojem su heroji nečiji krvnici. Kao rođak koji joj, među brojnim drugim slučajevima, prolazi kroz »tvornicu«. U nekom paralelnom svemiru, kako sugerira dida, ona bi bila istinski heroj. Zato što vodi nevidljive i nepriznate bitke. Zato što se bori protiv puno jačeg protivnika od rata, a to je sudbina. I zato što jedina vidi apsurd gdje drugi vide velike svete narative. Činjenica da uspijeva izvrnuti cijeli taj apsurd naopačke, upregnuti ga i učiniti od njega izvor svog preživljavanja – možda je najveća pobjeda od svih. Junakinja uspijeva živjeti od ljudske potrebe da posjeduju papirnatu potvrdu da su pripadnici nečega tako da im to naplaćuje. Od tog motiva je krenuo cijeli roman.

Čim kasnije o djetinjstvu

Vaš pripovjedač ima 12 godina. Kako ste ga, u spisateljskom smislu, disciplinirali? Jeste li imali pokusne čitače tih godina, da vam se ne omakne koja pretjerana zrelost ili ste se pouzdali u vlastite resurse? Tko su vam pokusni čitači i slušate li ih?

– Možda su me prethodno dva dječja teksta (zbirka priča i tekst za dječju predstavu) u tom smislu istrenirala. Shvatio sam da je pisati za djecu, podređujući se »dječjoj logici«, jako teško. Nezamislivo teško. Iako imam dvoje male djece kući. E sad, pisati iz perspektive djeteta koje je prisiljeno biti nekoliko godina starije nego što jest, odrastati ubrzano zbog situacija u koje upada, još je teže. Naravno da je tu bilo par sitnih »iskliznuća« koje je popeglao moj prijatelj i pisac Josip Mlakić, a onda i urednica Jagna Pogačnik (ono što nam je obojici pobjeglo). U tako gustom tekstu, bila je dovoljna doslovno fraza ili krivi izraz da sruši pripovjedača.

Današnji dvanaestogodišnjak, kojemu je u principu najveći problem to što mu mama ne da na kompjutor i mobitel koliko bi htio, ne može znati što je iz perspektive vašeg pripovjedača normalno djetinjstvo. Što je danas normalno djetinjstvo i je li ono zalog »proizvodnje« dobrih građana, da ne kažemo Hrvata?

– Svaki će pisac, kad-tad, doći u opasnost da piše o svom djetinjstvu. Opasnost je manja što mu se to kasnije dogodi. Tako da ne žalim zbog kašnjenja. To djetinjstvo tada, ako je pravo vrijeme, prestaje biti dobro ili loše, traumatično ili ne. Izdigne se iznad tih kategorija i jednostavno ga promatramo takvim kakvo jest; temeljnim segmentom strukture koju zovemo svojom osobnošću. Ono je dio nas. Bilo je možda traumatično čekati humanitarnu pomoć, ali ništa manje nije traumatično strepiti od toga što će prijatelji o tebi objaviti u nekoj virtualnoj grupi i time ti upropastiti odrastanje. I, da sada to povežemo s pojmom koji ste lijepo uklopilil u ovo pitanje, taj osvrt na ono što nas je oblikovalo dolazi paralelno s malo jasnijom spoznajom tko smo danas, upravo zahvaljujući tome. I da je taj »ja« daleko od svake »proizvodnje« i modela koji se nameću u društvu.

Roman je vani, sada kreće osluškivanje bila čitatelja, no što vas čeka dalje na spisateljskom planu? Je li vas ovaj uspjeh »pokolebao« u odluci za spisateljskom pauzom ili je potrebu za njom još više naglasio? Koje priče još morate, ili ne morate, ispričati?

– Na stolu su dva romana i jedna znanstvena knjiga koja je toliko osobna (kao i dvije prethodne) da bih je mogao spojiti sa svojim romanima. Sva tri teksta su potpuno ravnodušna prema nagradi i bilo kojem drugom imperativu. Svaki od njih čeka svoje vrijeme. I svaki je bitka za sebe. Neće mi nitko oprostiti greške u njima zbog nagrade. Skromno i ponizno, rekli bi moji prijatelji maratonci kada bi ih slučajno ponio neki dobar rezultat s probnih dionica. Sve se to može obiti o glavu na glavnoj trci.