Ratne su traume uvijek i svuda iznimno snažna inspiracija za umjetnike, a pred tridesetak godina doživljeni užasi krvoprolića na prostorima bivše države što se zvala Jugoslavija potaknuli su mnoge na stvaranje.

Nastao je tako tijekom protekla dva desetljeća niz značajnih književnih i filmskih ostvarenja vezanih uz tu temu, a ove godine na hrvatskoj književnoj sceni bilježimo pojavu dva vrijednim književnim priznanjima nagrađena romana koja u središtu pažnje imaju sudbinu djece u ratu – »Listanje kupusa« Igora Beleša te »Tvornica Hrvata« Nebojše Lujanovića.

I dok riječko-vukovarski prozaik Igor Beleš radnju smješta u prve dane rata u Borovom Naselju i Vukovaru, njegov zagrebačko-bosanski kolega Nebojša Lujanović »bježi« od rata u Bosni i u sjajnom nam romanu »Tvornica Hrvata« dojmljivo svjedoči o izbjeglicama i prognanicima koji su te dramatične 1992. godine morali iz svoje Bosne, da bi spasili živu glavu, bježati u Hrvatsku.

Instant Hrvati

U središtu Lujanovićevog romana – opravdano ovjenčanog nagradom VBZ-a za najbolji neobjavljeni tekst – upravo je jedna takva obitelj. Iz Srednje Bosne pred mržnjom koja može donijeti smrt u Zagreb dolazi Anka s dvanaestogodišnjim sinom i još ni za školu starom kćerkicom te starim ocem Stipom.

Za razliku od brojnih drugih koji su smješteni u neke društvene ili slične prostore, njih četvero uspijevaju od rođaka dobiti na privremeno korištenje manji stan u kojem nitko ne živi.

Po tome su, barem na prvi pogled, u boljem položaju no ostali njihovi zemljaci koje je nevolja natjerala u bijeg. No i za njih je prilagodba na potpuno drukčiji način života u drugoj državi teška, a dodatni je veliki problem neimaština pojačana činjenicom da im vlasnik stana, tetak Željko, često daje do znanja kako bi mu najdraže bilo da nađu novi smještaj.

U tom košmaru nove stvarnosti Anka gotovo slučajno dolazi na ideju da uz pomoć prijateljice Dubravke koja radi u policiji počne pribavljati dokumente potrebne onima koji žele iz Hrvatske pobjeći na Zapad, u Australiju, Ameriku…

Budući da je u Bosni pakao i da kao država i ne postoji, brojne su izbjeglice i prognanici prinukani tražiti hrvatske dokumente, a to znači mijenjati imena, vjeru, nacionalnost…

Anka odlučuje od toga napraviti dobar posao te uz Dubravkinu pomoć i adekvatni novčani iznos ona papirnatim putem u nove Hrvate pretvara svakoga kome je ta pomoć potrebna – muslimane, Srbe, pravoslavce, komuniste… svi oni postaju »instant Hrvati«, kako kaže dida Stipe, pa otuda i naziv romana. Na kraju romana će i Anka sebe i svoje dvoje djece darivati novim imenima te otići s Balkana.

Crnohumorna priča

Cijelu nam ovu crnohumornu priču pripovijeda u prvom licu neimenovani Ankin sin, dvanaestogodišnjak koji je, logično, itekako pogođen strahovitom promjenom životnih okolnosti i uvjeta u kojima živi, a prilagodba na novu sredinu kod njega ide jako teško jer je sve drukčije – jezik, škola, kolege u razredu, mali stan u odnosu na veliku kuću iz koje su pobjegli, ponašanje majke, tuga u koju često zapada djed…

Dječak se u malo čemu snalazi i nije mu jasno tko su sada »naši«, a tko »njihovi«, zašto mora početi koristiti riječ kaj, zašto se pavlaka tu u Zagrebu zove vrhnje…

Zahvaljujući odličnoj kreaciji lika malog prognanika Lujanović je ne samo vjerno prenio sliku izbjeglištva viđenu očima dječaka već i dobar te gorko-duhovit roman o odrastanju koji svoj duhoviti vrhunac ima u dječakovoj konstataciji »Najzajebanije u ratu je – odrastati«, a emocionalni svakako u divnoj sceni kad razgovarajući s Kristinom, djevojčicom u koju je zaljubljen, na njezino pitanje što bi volio biti, dječak odgovara – dijete.

Antiratni stav

Naravno, sve to idealno je polazište za niz duhovitih i često crnohumornih situacija kojima zaista i svjedočimo, pri čemu je jasno da je autor uspio u nimalo jednostavnom zadatku prenošenja radnje kroz lik dječaka na rubu puberteta, dakle osobe koja polako počinje formirati svoju ličnost, ali u uvjetima koji nisu nimalo povoljni za normalan proces odrastanja i poduke o životu.

Lujanović riječima i postupcima svog lika sve to prati vjerodostojno i vrlo dojmljivo pa nam iz riječi glavnog lika jasan postaje svemir tih izbjegličko-prognaničkih iskustava u kojima živi ova nesretna obitelj, ali i opća slika zbivanja i života u Hrvatskoj s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, posebno onaj dio vezan uz netrpeljivost koju su neki tada osjećali prema tim došljacima drukčijih navika, jezika, glazbe…

Lujanović je roman podijelio u četiri cjeline, pri čemu je svaka od tih cjelina sastavljena od kratkih jednostavnih epizoda u kojima prevladava forma dijaloga što tekst itekako približava dramskim okvirima osiguravajući mu istodobno i visoku razinu ritmičnosti pripovijedanja.

Baš takav pristup jako odgovara i pojavi brojnih zanimljivih likova koji tražeći »papire« za odlazak s Balkana ulaze i prolaze kroz stančić ove izbjegličke obitelji.

Kroz te se likove i njihove sudbine Lujanović uspješno dotakao i rata te ratnih zbivanja u Bosni čime je dodatno naglasio i muke izbjeglištva obitelji koja je u središtu pažnje i iz koje se sjajno izdvaja lik majke Anke, nenamjerne heroine koja djeluje vrlo životno, realno i uvjerljivo.

Njezina odluka da pomogne svima i da ne dijeli ljude na naše i njihove najjači je antiratni stav ovog romana koji u svojoj srži zaziva jednakost, toleranciju, empatiju i razumijevanje, dakle sve ono čega tada nije bilo i što je i dovelo do svih užasa.

Majstorski oslikani likovi

Realističnost u opisu njezinog lika (često psuje, prijeti da će se ubiti, dere se na oca i susjede, ošamari sina…) autor uspijeva ostvariti i kroz sve druge likove, koliko god se nakratko pojavljivali.

Primjerice, iznimo je simpatičan lik Ankine male kćeri koja se u cijeloj toj bolnoj situaciji gotovo stalno samo igra i zaista predstavlja osvježavajući lahor u ovoj brigama bremenitoj priči.

Dojmljiv je i lik djeda koji nam pred očima lagano kopni te na kraju i umire shvaćajući da nikada više neće vidjeti svoju Bosnu. Majstorski su oslikani i drugi brojni likovi (Brko, Finka, Mijo Dezerter, Dubravka, Vesna, susjeda Štefica…), što u spoju sa zanimljivom radnjom ne samo da jamči uspjeh ovom romanu već svakako predstavlja i iznimno kvalitetan temelj za dramsko ili filmsko uprizorenje »Tvornice Hrvata«.

Duhovitost

»Tvornica Hrvata« čitateljima će često navući osmijeh na lice. To je i normalno jer svijet gledan očima dvanaestogodišnjaka često i ne može biti drukčiji. Primjerice, naš glavni lik itekako pati za svojom Bosnom, ali mu se u Zagrebu jako sviđa Kristina u koju je zaljubljen, a teta Dubravka u njemu budi neke čudne osjećaje jer uvijek izgleda tako, ahhh…

Zato u jednom trenutku on kaže: »Kad bi Zagreb bio samo Kristina, Dubravka i njima slične, ja bih ga zamijenio s Bosnom bez da trepnem.«

Vrlo su duhoviti i pokušaji prilagodbe te izbjegličke obitelji na život u Zagrebu. Tako u jednom trenutku ljutita majka sinu, kćeri i ocu naređuje: »Od danas smo Zagrepčani!«

Reakciju nakon te izjave sin opisuje ovako: »Seka se odmah išla počešljati. Ja sam stao rediti stol na kojem se pribor za školu miješao s ostacima ručka, ne znam zašto. Dida nije znao što bi, pa je stao rukama peglati košulju na sebi.«

O autoru

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Pisac je i znanstvenik. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti.

Osim pripovjedaka, eseja i književnih recenzija autor je i više od trideset znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima.

Objavio je romane »Stakleno oko« (2007.), »Godina svinje« (2010.), »Orgulje iz Waldsassena« (2011.), »Oblak boje kože« (2015.), »Južina« (2019.) i »Maratonac« (2020.), zbirku priča »S pogrebnom povorkom nizbrdo« (2008.), priručnik za kreativno pisanje »Autopsija teksta« (2016.) te znanstvene knjige »Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja« (2018.) i »U rovovima interpretacija – strategija i tragedija nelegitimnog čitanja« (2020.).

Vodi radionice kreativnog pisanja te sudjeluje u kulturnom životu organizirajući književne tribine i festivale. Zaposlen je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija.

Aktivno trči desetljeće i pol, kao član splitskog Maraton kluba Marjan, s petnaestak istrčanih maratona po regiji i europskim metropolama. Živi u Splitu. Otac je Lovre i Loti.