Još u knjizi »Plemstvo duha«, Rob Riemen, nizozemski esejist i kulturalni filozof, osnivač Nexus instituta, međunarodnog centra za intelektualno promišljanje, filozofske rasprave i razumijevanje zapadnjačke kulture, naglašavajući ulogu umjetnosti, zapisao je kako »svijet koji je u neprestanoj mijeni stalno traži nove oblike kroz koje se istina može izraziti«, a »druga riječ za te oblike je: kultura«. »Uništiti kulturu znači uništiti istinu.

A uništiti istinu nije ništa drugo nego čovjeku oduzeti njegovo dostojanstvo.« Misli su to iz knjige koja je suplement autorovoj novoj knjizi u izdanju nakladnika TIM Press »Umijeće postajanja čovjekom«, koja će biti predstavljena u sklopu ovogodišnje manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri. A postati čovjekom, naglašava autor, je umijeće, »koje svaki pojedinac sa svojim željama, nesigurnostima, sumnjama, strahovima i porazima koji su temeljni dio našeg života, mora savladati«. O tome što to znači postati čovjekom, kako pritom, u vremenu punome društvenih anomalija, oplemeniti svoj duh i(li) zadržati vjeru (u sebe), između ostalog, ovaj cijenjeni filozof svjetskog glasa govori za naš list.

Umijeće i – neprestani napor

Već sam naslov vaše posljednje knjige implicira kakvu uputu za postajanje čovjekom. Kako navodite, postati čovjekom je umijeće, a ne znanost. Kako, dakle, postati čovjekom?

– Čovjekom se postaje neprestanim naporom za usvajanjem duhovnih i moralnih vrijednosti koje život čine vrijednim življenja, koje ga čine dostojanstvenim.

Što onda čovjeka uopće čini čovjekom?

– Ono što je istinski ljudski, to je dvostrukost naše prirode, i životinjska i duhovna. U svim kulturama knjige mudrosti uče nas tome da u potrazi za mudrošću njegujemo svoju dušu, te tako nadilazimo onu životinjsku narav.

U kontekstu promišljanja o tome što znači postati čovjekom, i kako, krećete još od samoga Sokrata. Simptomatično je da se ovaj veliki filozof uvijek i iznova, kako spominjete, pitao dva pitanja – koji je pravi način življenja i što je to dobro društvo, na što mu nitko svojim načinom života nije dao odgovor. U čemu leži aktualnost Sokratove filozofske misli?

– Sokrat je bio prvi grčki filozof koji je odlučio prestati promatrati zvijezde i postaviti pitanje što znači uopće biti čovjek, kako postati osobom ne onakvom kakvom već jesmo, već kakvom bismo trebali biti. Svijet u kojem danas živimo, kultura koju imamo, nije usmjerena na ona pitanja koja je Sokrat želio da si postavljamo. Previše se prilagođavamo onim postojećim, različitim narativima »kako biti« – kako biti bogat, kako postati moćan, kako postati uspješan, poput slavnih osoba.

Kretanje stranputicama

Zanimljiv je način na koji uspostavljate vezu na relaciji Mjesec i 1968. godina – devetnaest stoljeća i šezdeset godina otkako je August protjerao Ovidija – suvremenost. Svijet je naznačene godine posvjedočio tome da smo kročili na Mjesec i spoznali sićušnost i krhkost našega planeta, no i dalje svjedočimo uništavanju planeta, koje je ujedno i samouništenje. Što to govori o nama samima, je li čovjek na putu da postane čovjekom zastranio?

– Pa, pogledajte oko sebe, što vidite? Rapidno uništavamo naš planet Zemlju, odvijaju se užasni ratovi, a dehumanizacija pritom izgleda kao neki kontinuirani proces. Zapadna su društva puna mržnje, straha i ogorčenosti, a svoju posljednju knjigu napisao sam upravo zato, zbog toga što je čovječanstvo još jednom skrenulo sa svojega puta postajanja čovjekom.

I dalje otkrivamo nova svemirska prostranstva, no »bit čovjeka sve nam je manje poznata«, ili, simbolična hladnoća udaljenosti planeta nastanila se među nama i sve je hladnije; zašto je tome tako?

– Dok je istovremeno teško pronaći sredstva, posebice za siromašne zemlje, kako bismo zaustavili katastrofalne klimatske promjene, mi trošimo milijarde na istraživanje svemira, što je prilično neobičan fenomen. U tom smislu, postaviti prioritet ne bi trebalo biti teško. Zaista nemam ništa protiv daljnjeg istraživanja svijeta u kojem živimo, no činjenica da dva najbogatija čovjeka na planetu, Musk i Bezos, troše milijarde na svoj hobi igranja s raketama i odlaženja na Mjesec ili Mars, vulgarna je promislimo li o tome što bi sve mogli učiniti ne bi li naš planet učinili boljim mjestom za život.

Povijest kao učiteljica života

Jedna od vaših etida je i ona o ratu kao o životnoj školi; možemo li uopće u trenutku u kojem svjedočimo dvama velikim ratovima i izbijanju onoga što bi se nazvalo velikim svjetskim ratom, trećim, govoriti o ratu kao o životnoj školi. Iako je povijest učiteljica života, nerijetko se kaže i da se povijest ponavlja. Zašto ponavljamo greške iz prošlosti?

– Zato što odbijamo učiti iz povijesti.

Iako govorite kako je sjećanje »naša prva i najosnovnija obrana jer prepoznajemo zle sile čim niknu i možemo im se suprotstaviti«, čini se kako je to isto sjećanje na grozote Drugoga svjetskog rata o kojima se još uvijek govori, istražuje i čije se posljedice još uvijek (raz)otkrivaju, posve izblijedjelo. Zašto?

– Dobro pitanje! Moguće zbog toga što smo svi htjeli vjerovati u takozvani kraj povijesti – više nema ratova i cijeli je svijet, uz mir i prosperitet, jedna liberalna demokracija. No, ako je to sve tako, zašto su nam i dalje potrebne lekcije iz povijesti, nije li povijest završila.

Često pitam ovo u razgovorima, pitao sam i filozofkinju Donatellu Di Cesare, koja je također gošća Sajma knjiga, a pitat ću i vas. U knjizi eseja »Utopijske vizije« jedan od autora, Edward Rothstein, utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla; biste li se složili s time?

– Apsolutno! Nisam čitao Rothsteinovo djelo, no svi oblici totalitarizma – fašizam, nacizam, maoizam – započeli su kao utopije. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je internet također započeo kao utopija koja će zbližiti ljude, no nažalost, ono suprotno tome je realnost; internet je postao glavni razlog zbog kojeg ljudi ostaju u svojim balonima, (vođeni svojim vlastitim »algoritmima«), teorijama zavjere, kao i s time povezanim strahovima ili mržnjom spram drugoga i drugih.

Prokletstvo slijepih želja

Zašto ne možemo živjeti u skladu?

– Zato što svi imamo neke svoje instinkte, želje, vlastite interese, strahove i frustracije s kojima se moramo nositi. Postati čovjekom je umjetnost, jer to nije nešto što nam je dano, pa zbog toga i nije odveć lako. To je jedna kontinuirana borba sa samime sobom da u onim trenucima kad se osjećamo loše, razočarano, ljutito, ljubomorno, frustrirano, zanemareno ili kad imamo neke nerealne želje, nadvlada onaj »bolji dio tebe« (Abraham Lincoln govorio je o našim »boljim anđelima«). Popis ljudskih emocija zaista je beskonačan.

Samo kroz istinsku ljubav prema životu i humanističkim idealima možemo spriječiti povratak fašizma, ocijenili ste u vašoj drugoj knjizi. S jedne strane me zanima na koji način fašizam prijeti povratkom, a s druge me zanima vrijedi li vaša formula općenito i za (ponovno) oplemenjivanje duha?

– Po definiciji, fašizam će se vratiti u demokraciju koja je (de)generirala u masovnu demokraciju, u kojoj ljudi više nisu vođeni razumom, moralnim i duhovnim vrijednostima, već pohlepom, strahom i mržnjom. Za oplemenjivanje duha potrebno je suprotno od onoga što vlada masovnom demokracijom

Zanimljiv je i dio knjige u kojem se osvrćete na postratni europski period u Nizozemskoj te spominjete britanski TV- dokumentarac i glas naratora koji odlikuje tipična britanska suzdržanost. No, suzdržani Britanci poznatiji su zapravo po ratovima, nego Nizozemci, pa i sami govorite kako ste u kontekstu Drugoga svjetskog rata bili pošteđeni ratne sudbine. Možete li nam stoga približiti taj nizozemski duh, koji drži naciju izvan negativnih događanja?

– Ne bih se posve složio s time, jer Nizozemci su vodili mnoge ratove, posebice protiv Španjolaca i Britanaca, imali smo vlastite vjerske ratove (naši monarsi, obitelj Orange, ubili su vođe naše Republike), Nizozemci su bili glavni trgovci robljem u Ameriku, bili smo kolonijalna sila, a uz to najveći postotak Židova deportiranih u koncentracijske logore zapravo je došao iz Nizozemske.

Simbolična poruka (svijetu)

Zanimljivo je da spominjete kako je svaka napisana knjiga poruka u boci, a isto govori i Srećko Horvat u svojoj knjizi »Poezija iz budućnosti«. Koja je simbolika poruke u boci u kontekstu distorzije sveopćih vrijednosti i, kako kažete, u kontekstu »moralne krize našeg doba«?

– Simbolika je u tome da nikada ne znate tko će, kada će te hoće li uopće itko to pronaći, i poslušati ono što imate za reći. U ovoj eri prepunoj buke, distrakcija, laži i neznanja, postalo je znatno teže komunicirati o bilo čemu značajnome, zato zahvaljujem svom hrvatskom izdavaču TIM Pressu, knjižarama, Sajmu knjiga u Puli i vama, moj prijatelju, što ste posvetili pažnju ovome djelu. Bez toga, poruka bi ostala u boci i nitko ne bi znao za nju!

U vašemu se radu dotičete i klimatskih promjena, to jest katastrofa koje sve više uzimaju danak, no i dalje, rekao bi Frederic Jameson, »lakše je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma«. Jesu li premrežene različite krize nešto što je, riječima Günthera Andersa, nama supraliminalno?

– Naš je planet postao jedno veliko selo, stoga da, sada je sve premreženo. Također, to onda znači i da svi mi dijelimo globalnu odgovornost za zaštitu našega planeta, kao i odgovornost za zaštitu drugih, naših bližnjih, ljudskih bića.

Izazivaju li takvi mnogostruko povezani čimbenici novo doba straha i kako strah možemo prevladati?

– Kao što sam rekao, budućnost je u našim rukama! Ne budemo li promijenili način razmišljanja, ne budemo li djelovali sada, i, u kontekstu moje knjige, ne budemo li prakticirali umjetnost postajanja čovjekom kao onu najtežu, ali i najvažniju, suočit ćemo se s krajem ljudske vrste zbog njezina vlastitog samoubojstva.

Pijemo li iz rijeke zaborava?

Citirat ćemo Nietzschea, »gdje je zapravo nestalo svako razmišljanje o ćudorednim pitanjima, kojima se ipak u svim vremenima bavila svaka plemenitija društvenost«?

– Nestalo je u Leti, grčkoj mitološkoj rijeci zaborava.

Filozof Srećko Horvat govori kako »izgleda da više nitko ne vjeruje u budućnost«; no pravo je pitanje u što da uopće vjerujemo i trebamo li vjerovati?

– Mi ne moramo vjerovati u budućnost, jer mi smo budućnost! Budućnost je u našim rukama, to je bit moje knjige! Mi možemo promijeniti svoje živote, svatko od nas to može, baš svatko, baš kao što Bugalkov u svojoj posljednjoj etudi uspijeva nadvladati strah te postati kreativan.

Na kraju, istina oslobađa, rekli biste u »Plemstvu duha«, ona se materijalizira kroz različite oblike kulture, pa »uništiti kulturu znači uništiti istinu«. Vaša knjiga stoga u određenoj mjeri ukazuje i na moć riječi. Mogu li riječi udahnuti novu snagu; koja je moć riječi, moć poezije, moć umjetnosti?

– Upravo je to tema moje nadolazeće knjige naziva »The Word that Conquers Death«, za koju se nadam da će biti objavljena krajem 2025. godine ili početkom 2026. godine, pa razgovor o tome neka pričeka dotad.

Vječni sjaj klasika

Kako navodite u istoj knjizi, Thomas Mann smatra da će »u politiziranom svijetu umjetnost doživjeti istu sudbinu kao i moral«, jer »umjetnost biva podčinjena ideologiji«, pa »mora biti angažirana, inače joj prijeti odrednica esteticizma«. Odražava li umjetnost doista moralno uputstvo?

– Da, to je čarolija klasika. Kako je kazao moj stari prijatelj George Steiner, klasici nam postavljaju važna pitanja! Ne radi se o tome da nam kažu kako živjeti, već, mnogo važnije, potiču nas na razmišljanje, zahtijevaju propitivanje postojećeg, a na nama je onda da djelujemo u skladu s time.

Nevjerojatna, ali istinita i posve aktualna je i vaša tvrdnja iz iste knjige o tome da će »novo vrijeme voditi u daljnje mediokritetstvo, vulgariziranje i zaglupljivanje«, a »neće biti mjesta, čak ni zanimanja, za unutarnji rast, za obrazovanje koje prema Goetheovoj zamisli treba voditi poštovanju: poštovanju božanskog, zemlje, ljudi oko nas, i na taj način vlastitog dostojanstva«. U čemu je moć (ovoga) vremena?

– Svaki oblik neljudskoga manifestirat će se ako ne učimo iz povijesti, ako ne prakticiramo umjetnost postajanja čovjekom. Ne govorim sada ništa novo, moja je knjiga zapravo samo fusnota svih onih velikih i iradirajućih mudrosnih djela. Nadam se da svojim četirima etidama, četirima pričama koje su shvatljive svakome, mogu, posebno mlade, osvijestiti o kulturi laži i gluposti koja je prodrla u naše društvo, s ciljem da, poput Émilea Zole i Mihaila Bugalkova, nadvladaju konformistički imperativ i postanu snažne kritičke individue s jakim moralnim kompasom, koje više ne žive u strahu.