Damir Karakaš ime je koje uvijek privlači pozornost, bilo tekstovima bilo pojavom, pa se tako očekivalo da će gledalište biti puno za predstavljanja njegova posljednjeg objavljenog romana u riječkom MMSU-u na Vrisku.

Tako je i bilo, ljudi su došli, a Marko Pogačar pokušao je iz Karakaša izvući ne samo osnovne nego i nešto dublje kote »Potopa«, romana objavljenog u izdanju Oceanmora.

Lika i ulična boema

Nije mu uvijek uspijevalo, jer Karakaš je brojnim digresijama i podsjećanjima na razne anegdote iz svoga života pokušao zabaviti publiku i skrenuti pozornost s ozbiljnih tema.

A »Potop« je, kako je to Pogačar primijetio, sinteza Karakaševih toposa, uobičajenih mjesta, i fizičkih i mentalnih, koja posjećuje u svojem pisanju.

No i uz Liku, Zagreb, Pariz i uličnu boemu, pisanje i nemogućnosti pisanja, život na cesti, odnose unutar malih zajednica, obitelji, rat…

»Potop« donosi i integrira i druge Karakaševe autorske ličnosti, poput one crtača. Stoga je pitanje za Karakaša bilo je li to konačno podvlačenje crte pod pisanje, što uvijek nekako najavljuje.

Mile i Toni

Nakon što je ispričao da ga ljudi zamjenjuju za Milu Kekina ili Tonija Cetinskog, Karakaš je rekao da kad piše roman, ništa ne ostavlja za poslije, odnosno da uvijek piše kao da piše posljednji roman.

– Ovaj roman je svjedočenje o jednoj mladosti i svijetu kojeg više nema, u kojem nema mobitela – rekao je Karakaš, dodavši da nikad nije bježao od Like ili drugih motiva koje je Pogačar naveo.

Otac i sin

Razgovor je dalje tekao i prema suradnji Karakaša i Dalibora Martinisa, no nismo puno o tome saznali, tek da je Karakaš uvijek naginjao konceptualnoj umjetnosti i da je Martinis bio kod njegovih roditelja u Lici.

Slično je bilo i s pitanjem o promjenama u Lici između ratova, pri čemu se »Proslava« bavila onim iz ‘41., a »Potop« onim iz ‘91., na što je Karakaš odgovorio da je rat apsurdno stanje i da se nije promijenilo puno stvari.

Odnos oca i sina jedna je od najvažnijih kota Karakaševa pisanja i Pogačaru je bilo zanimljivo što se pisac ne libi i pripovjednog oca nazivati ocem, ne skriva se, dakle, iza fikcije.

Karakaš je rekao da ne bježi od toga da je riječ o njegovu ocu te dodao da oni u normalnim okolnostima ne mogu funkcionirati dobro, samo u ratu.

Gotovo filmska montaža

S obzirom na to da je Karakašu jezik iznimno važan, pa dugo i pomno cizelira rečenice, Pogačaru je bilo važno pitati kako osjeća svoje tekstove u prijevodima.

Karakaš je odgovorio da pokušava raditi s najboljim prevoditeljima i da je bilo slučajeva kada mu je javljano da prijevodi nisu bili dobri. Slično je i s adaptacijama njegovih djela u druge medije.

Kazalište ga je oduvijek zanimalo i u kazalištu nastoji raditi s dobrim redateljima. Čini se da bi i film snimljen prema »Proslavi« trebao biti gotov do idućeg Pulskog filmskog festivala, no Karakaš koristi i neke filmske tehnike u svojem pisanju, pa je tako »Potop« montirao gotovo kao film.

Dugo ga je stvarao, pisao ga je na pisaćoj mašini, a onda ga je, kako je rekao, izrezao na komade i montirao.

Za kraj je pisac pročitao ulomak iz romana, s toposom aviona koji nadlijeću i podsjećaju na križeve, koji topos pamtimo još od Karakaševe priče nastale u sklopu jednog od projekata Rijeke Europske prijestolnice kulture.