RIJEKA – U sklopu ovogodišnjeg Vriska održan je i okrugli stol »Postjugoslavenska književnost: Jagna Pogačnik i Saša Ćirić«, u kojem su uz dvoje spomenutih sudjelovali i Anera Ryznar te Saša Stanić koji je moderirao događaj.

Razgovor koji je bio strukturiran u dva dijela problematizirao je pitanje samog termina postjugoslavenska književnost, a sugovornici su se osvrnuli i na knjige »Područje signala« (2024.) priređivačice Jagne Pogačnik i »Ne uzimaj me u usta: kritika zajedljivog uma« (2016.) Saše Ćirića, odnosno na samu književnu kritiku.

Granice književnosti

Na moderatorsko pitanje o samome terminu – koliko je operativan, što sve podrazumijeva, bismo li ga se trebali odreći, ima li danas više smisla razgovarati o postjugoslavenskoj književnosti nego što je u vrijeme Jugoslavije bilo o jugoslavenskoj te je li raspadom Jugoslavije postalo zanimljivije tražiti neke poveznice među pojedinim regionalnim književnostima, Pogačnik kaže da teško možemo promatrati književnost unutar granica.

»Kad gledamo unutra, nikada još nismo definirali što je postjugoslavenska književnost u pravom smislu. Sve knjige koje se time bave su knjige književnih kritičara koji zadnjih dvadeset do trideset godina kontinuirano prate sve što se u književnosti događa, ne samo u svojoj matičnoj državi, nego i izvan nje, dakle u svim postjugoslavenskim književnostima.«

Kako naglašava, iako se taj termin u nas nerijetko smatra kontroverzan, za nju nije, jer »svi mi koji se bavimo ovim poslom vrlo teško možemo promatrati isključivo književnost koja nastaje unutar naših državnih granica u okviru kojih slučajno živimo«. Drugim riječima, »književnost vrlo loše, vrlo slabo i vrlo nikako možemo promatrati ako ne otvorimo malo prozore i vrata«.

Zajednička prošlost

– Mi koji živimo književni život zadnjih dvadesetak godina govorimo o jednome prostoru ne samo u kojemu se razumijemo, govorimo o jezicima bez prijevoda, nego dijelimo nekakvu zajedničku prošlost u kojoj su stasale generacije koje imaju identitete koji su ne nužno samo nacionalni, to su i građanski identiteti te elementi pop kulture, zajednička sjećanja… Kad bismo taj termin potpuno maknuli i stavili ograde i promatrali samo svoje nacionalne književnosti, mi ustvari sami sebe i svoju književnost bez tog konteksta ne bismo razumjeli. Za književne kritičare i za književnosti na jezicima s manje govornika kao što su sve ove naše književnosti, iznimno je bitno da se stave u određeni kontekst, objašnjava Pogačnik te dodaje kako je za nju termin postjugoslavenske književnosti potpuno legitiman.

Jedno smo se vrijeme, govori, skrivali iza termina regionalna književnost, no pitanja su se postavljala glede toga jesu li to književnosti, regionalne, za koje ne treba prijevod ili se pod regijom smatraju Makedonci i Slovenci, za koje prijevod treba, pa se taj termin, kako smatra, ne treba vratiti.

Štoviše, »strah i užas koji knjiga Mirjane Kasapović sipa sa svake stranice«, ocjenjuje, »anakrona je priča, i imamo posla s nekim novim generacijama ljudi od devedesetih godina i kojima ovakva doista besmislena pitanja ne treba objašnjavati, jer im je to potpuno normalno i jer to žive«.

Panika za književnost

U tom je smislu dodala i da joj smeta što od književnosti radimo neku propovijed: »Književnost je najviše nacionalna i najviše je moramo štititi, ali kad se radi o glazbi, što mladi ljudi danas slušaju, kako funkcioniraju druge umjetnosti, tu granica nema. Međutim, kad dođemo do pitanja jezika, književnosti, tu je panika«. Još dvijetisućitih godina, naglasit će Pogačnik, »stvorena je baza za ono o čemu danas pričamo«, a to podrazumijeva, dakako, FAK, »koji je stvorio prostor za pisce«.

Srpski književni kritičar Saša Ćirić upitao se postoji li, kad govorimo o postjugoslavenskoj književnosti, nešto što podrazumijevamo pod scenom koja nadilazi nacionalne okvire, što otvara i neka druga pitanja poput onih »koliko se pisci drugih sredina, dakle iz bivše Jugoslavije, objavljuju u drugim scenama, što je motivacija da se objave i kako se tretiraju kad se objave, kao strani pisci ili pisci iz druge sredine i doživljava li se ono što pišu kao dio vlastite scene i vlastitog iskustva«.

– Same scene funkcionirale su unutar republičkih okvira, da bi nakon raspada i konstituiranja nacionalnih država sada dobili nekakve rezidencijalne putnike, globetrottere, koji u isto vrijeme, zahvaljujući svojim izdanjima, pripadaju nekoliko scena, no pitanje je jesu li oni dovoljan dokaz, odnosno faktor da na osnovi njihovoga iskustva ili znanja postoji nešto što je postjugoslavenska scena sa svim institucijama, od izdavačkih kuća, festivala, nagrada i čitatelja, do medijske recepcije i naše osobne sklonosti, kaže Ćirić.

Problem s terminom

Također, glede termina ističe da »hrvatska perspektiva ima problem sa samim terminom«, odnosno »dobar dio kulturološki i ideološki od centra do desnice ima problema s terminom Jugoslavija i sa spominjanjem termina jugoslavenski jer nas vraća u period za koji oni smatraju da bi u vrijednosnom smislu trebao biti nadvladan, bila to tamnica naroda, dominacija Srba, jugokomunista ili nešto četvrto i da se to sada trideset godina nakon raspada Jugoslavije projektira kroz kulturnu scenu«. Dakle, »postoji jedan veliki politički ili ideološki otpor da se o Jugoslaviji govori i uz termin post«, a odgovor na to postoji li ta ranije spomenuta scena je i da i ne, »jer ona postoji u tragovima i funkcionira kad je prihvaćena i u toj mjeri, kad su festivali, znanstveni skupovi, otvoreni za regionalne autore«.

Dodaje i da se u Hrvatskoj »pet ili deset puta manje objavljuje autore ne samo iz Srbije, već i iz drugih sredina, nego što je u Srbiji isti slučaj s autorima iz regije«. Nekad se, ističe, »ukazivalo u lingvističko-gramatičkom smislu na zajedništvo, i sad postoji polovičan ili većinski otpor prema spominjanju tog termina i prema tome da se ukazuje na zajedništvo kroz kulturne, književne ili bilo koje veze«.

Kulturno pamćenje

Na pitanje samog termina i postojanje jugoslavenske scene osvrnula se i Anera Ryznar, koja govori kako »jugoslavenska književnost i jest živa i nije«.

– Njezina subverzivnost, njezina opasnost, dakle opasnost od tog pojma može se reproducirati na tabuizaciju riječi Jugoslavija, osobito u hrvatskom kontekstu, jer radi se o riječi koja ima izrazito polarizirajući učinak, a na nju reagiraju osobito jugonostalgičari i jugoalergičari. Pojam je nekako razina problema; ideološki i politički je najopasniji problem jezika koji je u hrvatskom kontekstu usko vezan uz problem nacionalnog identiteta, zatim pitanje samoga identiteta, problem kolektivnog kulturnog pamćenja koji se čini najpotentniji za razgovor o potencijalnoj postjugoslavenskoj književnosti kao onom tipu tekstova koji tu zajedničku prošlost na neki način rekapitulariziraju, prisvajaju, reinterpretiraju ili naprosto reproduciraju na tematskoj razini, tumači Ryznar te nadodaje da je termin postjugoslavenska najzastupljeniji u području kritike.

Također se govorilo i o knjizi »Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.« koju je priredila Jagna Pogačnik, koja je i napisala uvodno slovo na sedamdesetak stranica. Ocijenivši knjigu kao »neuspjeli pokušaj«, izbor djela »neobranjiv«, »proizvoljan«, pita se Ćirić »što dobivamo ulomcima iz romana koji slijede jedan iza drugog«, kome je knjiga namijenjena te zašto nema pisaca iz Srbije. A Pogačnik je pojasnila da je knjiga sažetak onoga što se pisalo, ima informativnu razinu te možda potakne na to da se pročita cjelina, dok je kriterij za odabir pisaca taj da nisu nužno hrvatski, već da objavljuju u Hrvatskoj.