Na Drini je ćuprija (most), a na Vrbasu je tekija (samostan), mogli bismo reći poigravajući se naslovima dvaju romana bosanskih književnika, kultnog »Na Drini ćuprija« nobelovca Ive Andrića i sjajne »Na Vrbasu tekija« ponajboljeg suvremenog bosanskog književnika Josipa Mlakića. I ni slučajno to nije jedina veza ovih dviju knjiga, bolje reći ova dva književnika. Jer, Mlakić je, pišući svoj novi roman, itekako na umu imao velikog Andrića, književnika kojeg i sam beskrajno cijeni. I baš mu je ovim romanom podigao spomenik. I to, kako su još stari Latini znali reći, trajniji od mjedi.

Jer, »Na Vrbasu tekija« roman je pisan u slavu Ive Andrića, ali i Bosne ponosne. I nesretne, napaćene, ponižene, poharane i izranjavane ratovima i vjerskim mržnjama. I mnogima nikad dovoljno shvaćene. Slilo se u ovaj veliki (i opsegom i vrijednošću) Mlakićev roman puno, puno ljubavi za prostore tog »tamnog vilajeta«, kao i sažaljenja nad prokletom sudbinom tih prostora u kojima je, čini se, jedino što traje zauvijek, stalna i pregolema mržnja ljudi različitih vjera i nacionalnosti. Nižu se sa stranica ove »hronike« rečenice koje svjedoče o suosjećanju i empatiji, ali i one precizne i analitičke koje krivnju za mnoga zla lociraju ne samo u hudim vremenima, već i isto takvim ljudima. Piše se o tome što bi Bosna, da je neke sreće i božje pravde (i to bilo kog Boga) mogla biti, a što jest. Govori se o nesretnicima koje je baš Bosna napravila takvima, nižu se likovi i zbivanja koji svojim tragičnim pojedinostima i završecima teško mogu čitatelja ostaviti ravnodušnim.

Rukopis nepoznatog autora

Knjigu koja, kao i »Na Drini ćuprija«, govori o gradnji jedne građevine na obali jedne od bosanskih rijeka, Mlakić je zamislio i realizirao u tri dijela. Prvi dio pod naslovom »Na Vrbasu tekija (rukopis romana nepoznatog autora)« temelj je svega. Rukopis je do autora ove knjige došao gotovo slučajno, a već po prvom čitanju autoru se javila ideja kako bi to mogao biti neotkriveni rukopis samoga Ive Andrića. Razloga za to je puno – od teme bliske stvaralaštvu tog nobelovca pa do stilskih odrednica i iznesenih stavova i pogleda na život. Mlakić nam najprije plasira »original« tog rukopisa, koji govori o gradnji katoličkog samostana uz rijeku Vrbas, nedaleko Jajca. Temeljne su nam pojedinosti tog »rukopisa nepoznatog autora« prenesene kroz priču o fra Anti aKneževiću, čovjeku najzaslužnijem za gradnju tog samostana. Pritom se taj »nepoznati pisac«, baš poput Andrića, koristi i dobro proučenim i prezentiranim povijesnim podacima, dokumentima i faktima, upotpunjujući ih, naravno, nizom zanimljivih priča s živopisnim i nesvakidašnjim likovima čije životne sudbine ostaju živjeti generacijama nakon njihova nestanka.

Taj prvi dio završava prvim aktivnostima vezanim za izgradnju samog objekta, a u dugom dijelu nazvanom »Jajačka hronika« saznat ćemo, zahvaljujući prisjećanjima fra Josipa Markovića kojeg čitatelj upoznaje pri samom kraju njegova devedesetak godina burnog života. U zadnjim njegovim danima devedeset i prve mu godine kroz njegovu se svijest redaju likovi ljudi koje je upoznao za života i koji su bili bitni za sudbinu tekije na Vrbasu. Kroz ta sjećanja dobivamo nove podatke i saznajemo nove pojedinosti o sudbini tog samostana, kao i ljudi tog dijela Bosne pa je na taj način pokriveno cjelokupno razdoblje postojanja tekije, od gradnje u 19. stoljeću pa do sredine dvadesetog stoljeća.

Mračni vilajet

Napokon, u trećem dijelu nazvanom »Paučina i promaja« Mlakić temi pristupa s vlastitog stajališta nudeći čitatelju dio svoje osobne priče, od djetinjstva u selu Grnica pa do užasa rata koji je krajem devedesetih prošlog stoljeća još jednom poharao i uništio Bosnu. Ti su pak događaji, očito je, logična posljedica svega onog opisanog u prva dva dijela ovog romana, odnosno zbivanja i ideje koji su stoljećima gradili, raspirivali i suštinom gotovo svakog čovjeka iz Bosne izgradila vjersku i nacionalnu pripadnost. I to onu utemeljenu na mržnji prema drugome, jer taj drugi »nije naš« i protivnik je.

Dio Mlakićeve životne priče je i iščeznuće tog njegovog sela uništenog u ratu, posebno katoličkih dijelova tog sela, odnosno nova mržnja koja je zahvatila novu generaciju pretvorivši se tako u samo još jedan dodatak tami »mračnog vilajeta«, tami iz koje, čini se, Bosna nikada i neće izaći.

Svaki od spomenuta tri dijela Mlakić počinje citatima (Umberto Eco, Ivo Andrić) napisanim u čast književnosti kao umjetnosti, odnosno čina književnog stvaranja koji je u stanju stvoriti poseban svijet, stvarniji od stvarnog. Potom to Mlakić, odnosno »nepoznati autor«, dokazuju pripovijedajući nam iz cjeline u cjelinu priče o raznim ljudima i zbivanjima gradeći na taj način svoju dojmljivu, ali tužnu i bolnu priču o Bosni, priču u kojoj, nažalost, središte života gotovo pa svakog pojedinca postaje borba za očuvanje vlastitog života ugroženog ne samo surovošću prirode i neimaštinom, već i direktnom prijetnjom pripadnika druge vjere i nacije.

Andrićevski rječnik

Za Turke »latinluk i Vlasi« (čitaj katolici i pravoslavci) su »pasja vjera«. Za »latinluk i Vlahe« u »Turaka vjere nema«. I tako se ti stavovi vrte u krug eksplodirajući povremeno u ustancima, ratnim pohodima i krizama koje donose tragedije iz kojih se rađaju nove mržnje i podjele koje će potom, za neko novo vrijeme, opet dovesti do krvi, smrti, užasa, patnje i boli. »Mirna Bosna je Sizifov posao«, konstatira u jednom trenutku jedan od likova ove knjige. Nemoguće je ne se s njim složiti kad se pročita sve što čini roman »Na Vrbasu tekija«. Josip Mlakić u svom je sada već bogatom književnom opusu prošao put od iznimnih ratnih romana preko odličnih krimića s društvenom potkom te zanimljivih znanstveno-fantastičnih romana utemeljenih ponajčešće na distopijskoj slici stvarnosti. Ovim povratkom u prošlost potvrđuje kako očigledno i u tim okvirima ima itekako što za reći, kao i to da mu nimalo nije stran andrićevski rječnik i način izražavanja. Štoviše, u stil svog idola ušao je tako i toliko da priče o tekiji na Vrbasu na trenutke djeluju poput onih o ćupriji na Drini.

O autoru

Josip Mlakić rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Uskoplju, a u Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu te je po zanimanju strojarski inženjer. Prvo objavljeno djelo mu je zbirka priča »Puževa kućica« iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača »Faust Vrančić« 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama objavljen mu je prvi roman pod naslovom »Kad magle stanu«. Drugi roman »Živi i mrtvi« izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put. Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« i nagradu Zrinski. Za roman »Tragom zmijske košuljice« nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH te nagradama »Ivan Goran Kovačić« i Kočićevo pero za 2007. godinu. Godine 2014. dobio je državnu nagradu »Vladimir Nazor« za roman »Svježe obojeno«. Nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je za romane »Božji gnjev« iz 2014. i »Crni gavran i bijele vrane« iz 2018. godine. Za roman »Skica u ledu« dobio je nagrade »Fra Martin Nedić« i »Mirko Kovač« za 2018. godinu.

Po nagrađivanom romanu »Živi i mrtvi« snimljen je istoimeni film za koji je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. Također je napisao scenarij za nagrađivani film »Tu« redatelja Zrinka Ogreste. Za Branka Ištvančića napisao je scenarije prema romanima »Čuvari mostova (Most na kraju svijeta)« i »Kad magle stanu«. U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema Mlakićevoj priči »Ponoćno sivo«. Napisao je scenarij za film »Imena višnje« redatelja Branka Schmidta za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine. Prema njegovom romanu i scenariju snimljen je film »Mrtve ribe« redatelja Kristijana Milića u kojem je zabilježio manju ulogu kao odvjetnik. Prema istom romanu rađena je istoimena kazališna predstava koja je premijerno izvedena 23. rujna 2016. na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Mostar, piše o Josipu Mlakiću na Wikipediji.