Uvijek se nađe nekakav čudak poput Putikovog junaka Jana Baudyša, neki »čovjek s britvom« koji svojim zdravorazumskim rezonom i strasnom željom za istinom bilježi događaje oko sebe, propituje ih, a time izaziva uzbunu u vlastitoj sredini, jer stvari vidi na način kako ih uštogljeni palanački svijet i duh ne želi i ne može vidjeti
Roman »Muškarac s britvom« u nas gotovo nepoznatog češkog književnika Jaroslava Putika, po mišljenju tamošnje kritike, ali i čitateljske publike, spada među najznačajnije romane ispisane u posljednjih 50-ak godina u toj sredini. A kada jedna knjiga u iznimno bogatoj kulturnoj tradiciji kao što je češka stekne kultni status, to je onda i više nego dovoljan razlog da bude prevedena i u nas i da joj posvetimo dužnu pozornost.
Roman (maestralno ga je prevela naša ugledna bohemistica Renata Kuchar, a tiskao, 2015. zagrebački izdavač Hena.com) je svojevrstan hommage poslovično ironično-humornom češkom svijetu, njegovom načinu života u kojem nikada ništa nije na svom mjestu, kojem uvijek nešto (bitno) nedostaje, ali usprkos svih svojih nesavršenosti dobro funkcionira i na svoj iščašeni način govori nam istine o nama samima i o društvu u kojem živimo. Dakako, univerzalnim jezikom, jer sve što se događa u Putikovom svijetu izmiješane realnosti i mašte moglo bi se događati bilo gdje i bilo kome.
Veliku većinu svojih romana, priča, eseja, a posebice dnevničkih zapisa Putik je samosvojno ispisivao kombinirajući anegdotalno i burleskno; ali uvijek sa jasnim ciljem: pokazati kako je instrumentalizirana politika besmislena konstrukcija i dekonstrukcija ideja i ideologija, a što će u njima prevladati – dobro ili zlo – ovisi o cijelom nizu (ne)važnih stvari na koje najčešće ne možemo utjecati. Dobro ili zlo, a podtekst je, željeli to priznati ili ne, uvijek politički, opstaju samo onda ako imaju jasnu i široku potporu većine naroda; sve što nam se na općem (a samim time i na individualnom) planu događa nije nikakav ekces, akcident, već rezultat (ne)razumljivih procesa za koje mi, svatko od nas ponaosob, (s)nosi ogromnu odgovornost, naravno ukoliko drži do sebe i do svoje ljudskosti. I tu »ne pale« nikakve isprike tipa: politika me ne zanima, ja sam nepolitičan i slično, jer se ona uvijek, željeli mi to ili ne, bavi nama i određuje naše živote.
Melankolični memento
To provokativno problematiziranje granica gdje se dotiču estetsko i etičko, Putik je ispisao naizgled neizmjernom lakoćom – stil, rječnik, misao su jasni i savršeno iscrtani, ali kroz tu lakoću pisac nas vodi suštinskim pitanjima naše, općeljudske egzistencije. Svi njegovi junaci se pitaju što sve moramo (u)činiti kako bi opstali kao normalni, pristojni i dobri ljudi i gdje je ona točka s koje se odvajamo i prelazimo na onu stranu dobra i zla?
Demontaža nedodirljivih
Suprotstavljajući se »nemjerljivim silama moći i zla«; otjelotvorenim prije i iznad svega u liku totalitarnog režima (nacifašističkog ili komunističkog, svejedno) Putik je razornom snagom (o)smijeha demontirao naizgled nedodirljive i monolitne snage društva, svjestan da se samo demitologiziranjem i detabuizacijom svijeta i svijesti može otvoriti prostor za novo, humano lice dostojno čovjekova bića. Ismijavao je aroganciju, neznanje, bahatost, licemjerje, sebičnost, egoizam, prostituciju duha i tijela, sve ono što čini malograđansku Arkadiju u kojoj caruje kič kao umjetnost sreće.
»Pristojni građanin« ne voli da ga se remeti u ustaljenom redu i miru, ali uvijek se nađe nekakav čudak poput Putikovog junaka Jana Baudyša, neki »čovjek s britvom« koji svojim zdravorazumskim rezonom i strasnom željom za istinom bilježi događaje oko sebe, propituje ih, a time izaziva uzbunu u vlastitoj sredini, jer stvari vidi na način kako ih uštogljeni palanački svijet i duh ne želi i ne može vidjeti. Tako je lakše živjeti, ali Putik na to ne pristaje; kombinacijom hrabalovske ironije i hašekovske naivnosti detronizira duh provincijskog svijeta, pokazujući nam kako malograđanština nije geografski pojam, već stanje duha.
Zapisujući u svoj dnevnik ljubavne događaje, preljube, flertovanja, koketiranja, Baudyš (neki ga kritičari uspoređuju sa slavnim Hrabalovim junakom, stricom Pepinom) traži »život koji je negdje drugdje«, ali na koncu dolazi do gorke spoznaje kako to »negdje drugdje zapravo ne postoji, već je ono uvijek i jedino u nama«. Putik je pravi majstor stilistički bravuroznog narativa koji sjedinjuje hedonističko i asketsko, a svaka priča suptilno je protkana neizvjesnošću kafkijanske atmosfere apsurda u kojoj se svaki iskorak iz ustaljenog i uobičajenog smatra nepristojnošću, nedozvoljenom provokativnošću i atakom na »opće prihvaćene vrijednosti«. Ma što mi pod tim »vrijednosno« (pod)razumijevali.
Osvetiti se sudbini, to je želja Putikova junaka, brijača Baudyša (britva je metafora za skalpel kojim se vrši anatomski rez nad otvorenim ranama društva), pa ako treba i u korist vlastite štete. Jasne linije njegovih literarnih partitura podsjećaju i asociraju na prve taktove glasovite Pete Beethovenove simfonije za koju je sam kompozitor rekao: »Tako sudbina kuca na naša vrata«. Da, upravo tako Putik svojim snažnim rukopisom kuca na vrata našeg srca i upozorava nas da u sebi uvijek pronađemo barem zeru poniznosti i milosrđa, da ne sudimo (pre)strogo o drugima, a sebe aboliramo od odgovornosti. Jer, bez te mjere ljudskosti, zapravo nema ni nas samih. Živimo, ali ne postojimo.
Moramo biti svjesni da nas osim dobrote i ljepote (a literatura je upravo taj moćni alkemijski spoj) ništa drugo neće, niti može, spasiti na ovome svijetu. I stoga kako kaže Putikov junak Jan Baudyš: »Početi od početka, znači početi od kraja…«, jer samo tako možemo saznati što je »čovjekovo najveće savršenstvo… najdivniji cvijet njegove duše… što se ne može ni sa čime zamijeniti ni nadoknaditi«. A, upravo Putikova literatura spada u nezamjenjive stvari našega duha bez kojih bi bili siromašniji za jedno veliko i bogato iskustvo mudrosti.
Od milosti do nemilosti
Nakon što se s obitelji doselio u Prag, Jaroslav Putik (rođen 25. srpnja 1923. u mjestašcu Most), počeo je 1938. pohađati umjetničko-modelarsku školu, ali se nakon upada Hitlerovih osvajačkih hordi u Češku ubrzo priključio ilegalnom, lijevo orijentiranom antifašističkom pokretu otpora, okupljenom oko tzv. Narodnog pokreta radničke mladeži. Ali, kada je 1942. Gestapo uhitio jednog od pripadnika ove grupe koji je podvrgnut teškim torturama, izdao i prokazao suradnike, Putik je bio uhićen, optužen za veleizdaju i osuđen na tri godine strogog zatvora. Kaznu je, izložen teškim torturama, odslužio u češkim, poljskim i njemačkim zatvorima, da bi početkom 1945. završio u konclogoru smrti Dachau. Samo je zahvaljujući sreći i brzom slomu nacizma preživio, da bi se u svibnju iste godine, teško bolestan, vratio u domovinu.
Po svršetku rata u Pragu je upisao Novinarski fakultet i kao uvjereni ljevičar počeo je pisati u komunističkom, omladinskom tisku. Ubrzo je postao vanjskopolitički urednik jer je savršeno vladao francuskim, njemačkim i engleskim jezikom, a nakon završetka vojne obveze zaposlio se kao urednik u Narodnim novinama. Potom je prešao u Literarne novine gdje je također obavljao uredničke poslove, ali su već tada mnogi zapazili kako njegove reportaže više nalikuju književnim esejima nego li novinarstvu.
Putik se, zahvaljujući dobrom uvidu u europske intelektualne i kulturne tokove ubrzo počeo udaljavati od službene i krute partijske politike i ideoloških direktiva i pisao je kako smatra da se »komunistički duh mora osloboditi partijskih autoriteta i početi slobodno i kritički promišljati postojeću stvarnost«. Nakon što je dozvolio da se na stranicama Literarnih novina tijekom 1957/8. godina rasplamsa tzv. filozofska diskusija o novom odnosu inteligencije i partije (KP Čehoslovačke) bio je prisiljen odstupiti s dužnosti i prešao je na rad u tjednik Tvorba gdje je zahvaljujući enciklopedijskoj obrazovanosti i znanju stranih jezika slobodno birao i prevodio zanimljive članke iz svijeta.
Politički »stavljen na led«, sve se više okretao književnom radu da bi na koncu 1964. prešao je u takozvane slobodnjake i počeo se izdržavati isključivo prevoditeljskim zanatom. Sa simpatijama i nadama dočekao je »Praško proljeće« i Dubčeka i 1968. prihvatio se uređivanja kasnije kultnog kulturnog dvomjesečnika Orientace, koji je uvelike forsirao novi duh i kurs slobodne i pluralne češke kulture. Dušan Karpatsky, možda najveći promotor hrvatske književnosti u svijetu, u svom je »Epistolaru« (izbor iz njegove korespodencije s velikanima češke i hrvatske kulture) naveo podatak kako je samo zahvaljujući Putiku uspio objaviti prijevod slavnog Krležinog govora iz 1952. »Kako stoje stvari« (pisanog u vrijeme komunističkih monstr-procesa, u sjeni praških vješala) a koji je upravo paradigmatski ilustrirao tragiku ponovljenog zla novodobne srednjoeuropske povijesti, ali sada »u sjeni sovjetskih tenkova«.
Ilegalan rad
Nakon sovjetski vojne intervencije u kolovozu 1968. i definitivnog poraza dubčekovske proreformske struje, Putik je napustio KPČ, a 1970. bio je smijenjen s dužnosti urednika s obrazloženjem: »Nije se prilagodio normalizacijskim procesima«. Ubrzo potom bio je izbačen s posla, tako da se tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća izdržavao radeći teške fizičke poslove. Ali, usprkos tomu nastavio je intenzivno pisati i prevoditi, ali budući da pod vlastitim imenom nije mogao ništa objaviti (imao je zabranu javnih istupa), koristio se posuđenim imenima svojih prijatelja književnika (Zdenek Frybort, Kristian Mikulejski, Miroslava Gregorova itd).
Naime, prevodeći uglavnom francusku beletristiku i obavljajući redakciju tekstova u velikim praškim izdavačkim kućama »Svoboda« i »Odeon«, potpisivao bi se imenima svojih prijatelja, a oni su mu potom dostavljali isplaćeni honorar. Neki sa, a neki bez »provizije«, ali on im je bio zahvalan jer je tako donekle poboljšavao svoju tešku financijsku situaciju, a indirektno je i dalje bio prisutan u literarnom svijetu. Dakle, iako je bio pod neprestanom prismotrom tajne policije, iako je često bio privođen na dugonoćne informativne razgovore, nitko nije »provalio« tajnu njegovog ilegalnog književnog rada pod tuđim imenima.
Putik je jedini češki književnik koji je u dva navrata (1987. za roman »Muškarac s britvom« i potom 1997. za knjigu »Plišani pas«) bio proglašen laureatom Nagrade »Egon Hostovski« koja se dodjeljivala češkim piscima za najbolja djela tiskana u inozemstvu. Nakon pada komunizma, odnosno nakon pobjede »Baršunaste revolucije«, Putik je nastavio intenzivno pisati i tako su mu 1996. počeli tiskati sabrana djela, a neposredno pred smrt Međunarodni PEN klub ga je nagradio za doprinos razvoju literature i slobodnog stvaralaštva.
Nakon duge i teške bolesti umro je 31. listopada 2013. godine u Pragu. U jednom od nekrologa pisalo je: »Umro je mirni buntovnik, hrabri heretik i pisac melankoličnih oda radostima života, koji nam iza svakog čitanja ostavlja u nasljeđe moć i slobodu grohotnog smijeha i tužne spoznaje kako se svijet neprestano razvija, a usprkos svemu ipak sve ostaje isto«.
