KNJIGA Pročitali smo roman Nade Topić »Morpho amathonte«, VBZ, Zagreb, 2020.
Lirsko-prozni vez koji čitatelju dugo ostaje u sjećanju

ZAGREB  »Morpho amathonte. Plavi san. Otac ga je tražio godinama. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima. Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja. Nebo. Zemlja. Nebo. Zemlja. Kad je napokon stigao u maloj kartonskoj kutiji koja je doplovila s drugog kontinenta, raspao mu se u rukama. Ostao je samo plavi prah na njegovim prstima. Godine čekanja i samo prah razmazan po mokrom licu. Zemlja. Sve što je lijepo propada.«

Ovaj ulomak koji objašnjava naslov romana »Morpho amathonte« nosi u sebi puno toga što određuje roman prvijenac već dobro znane hrvatske pjesnikinje Nade Topić. Prije svega to je velika količina lirskog u klasičnoj proznoj vrsti, ali isto tako i jasno uočljiva poetska profinjenost te stil u kojem se iznimno skladno prožimaju proza i poezija. Pa iako je od vrsne pjesnikinje kakva je Nada Topić bilo za očekivati kvalitetu, ipak će njen debitantski roman oduševiti mnoge te svakako proširiti krug njenih čitatelja izvan okvira onih koji čitaju ponajprije poeziju. I pri tome se nitko ne treba osjećati »izdan« jer »Morpho amathonte« istodobno je i poezija i proza, a uz određeni trud mogao bi postati i sjajan scenarij za izvrsnu filmsku adaptaciju ili dramu u obliku danas popularnih televizijskih serija.

Emocijama bogata priča

Autorica je srce radnje smjestila u mali pariški kafić »L’Amitie« (Prijateljstvo), koji zajedno vode Jean Perrin i njegova majka Yordana. Kafić je od uobičajene ponude ića i pića poznatiji po tome što Yordana – koja ga je uz supruga Alberta svojedobno i pokrenula – vrlo uspješno i bez naplate namješta slomljene i iščašene kosti ruku i nogu, a uz to, što je ipak manje znano, liječi i duše jer u svoj kafić prima žene koje pate, ostavljene su, netko ih progoni ili ih muči neki drugi velik problem zbog kojeg su na trenutak izgubile vjeru u život i njegov smisao. Te nesretne žene (Nizar, Irena, Oksana, Yasmin…) ostaju tu neko vrijeme, zaliječe dušu i kreću dalje nadahnute dobrotom i razumijevanjem na koje su naišle. I baš oko nekoliko takvih sudbina, spojenih sa životnim pričama samog Jeana i Yordane te njihova susjeda, devedesetogodišnjeg Simona, Nada Topić gradi svoju emocijama bogatu priču.

Roman je podijeljen u šest dijelova od kojih svaki – osim prvog i završnog koji pripovijeda Jean – ima zasebnog pripovjedača, odnosno pripovjedačicu. Kroz njihove monologe i dijaloge priča se lagano razvija pa tako saznajemo kako je i zašto Yordana iz rodne Bugarske pobjegla s francuskim akrobatom Albertom te gdje je i kako naučila vještinu namještanja kostiju, a isto tako pred čitatelje izranjaju obrisi nesretnih životnih priča žena koje zaštitu nađu u kafiću »Prijateljstvo« i divnoj duši Yordane i njenog Jeana. Pritom je daleko najdramatičnija i snagom osjećaja dominantna priča o hrvatskoj djevojci
Ireni, koja s nekog dalmatinskog otoka stiže u Pariz u potrazi za starijom sestrom koju je bezgranično voljela i koja ju je, njoj izgleda, napustila bezrazložno. Uz pomoć Yordane otkrit će kako joj voljena starija sestra nije sestra, već – mama! A sama Irena dijete je rođeno nakon jednog od brojnih ratnih silovanja na Balkanu…

Izmjena dobra i zla

Naravno, ove i druge dramatične priče ispripovijedane su na zaista dojmljiv način, pršte iskrenim emocijama, iznenadnim obratima, šokantnim epizodama te stalnoj izmjeni dobra i zla u kojoj, usprkos svim negativnostima i sili zla, ipak pobjeđuje ono dobro i pozitivno pa tako i završetak romana daje naslutiti kako će Irena stupiti u kontakt s sestrom/majkom u koju se, izgleda, zaljubljuje Jean. No, pitanje »što je bilo dalje« i nije toliko bitno jer je pričom koja, očigledno namjerno, nema završetka, Nada Topić isplela divan lirsko-prozni vez koji čitatelju dugo ostaje u sjećanju i koji, u svojoj samoj srži, negira završnu rečenicu u tekstu citiranog odlomka – »Sve što je lijepo propada.« Ne mora biti. Ljepota ovog lirskog romana ne propada.