ZAGREB – »Prema navedenim propisima, neka je se stavi krvniku na mučenje bez odustajanja, tom mučenju nek bude po svim stupnjevima izvrgnuta, neka za strašan primjer ostalima njezine vrste zatim bude živa spaljena na lomači, uz olakotne okolnosti ako se pokaje.« Navedeni citat nije stvar mašte i imaginacije autorice, već s latinskog preveden središnji dio osude nakon koje je u listopadu 1748. godine u Osijeku spaljena Anica Pavković, djevojka iz susjednog Čepina optužena za vještičarenje. Bila je to, koliko je poznato, jedna od posljednjih žrtava suludog praznovjerja koje je još u srednjem vijeku pokrenula Katolička crkva, a prihvatile mnoge vlasti tadašnjih europskih gradova, tako i Osijeka čije su civilne (dakle ne crkvene!) vlasti uhitile, mučile, osudile i spalile djevojku. Bilo je to prije samo 276 godina, dakle ne u tako mračnoj i dalekoj prošlosti, a taj je tragični događaj za temelj svog novog romana nazvanog »Rogus« odabrala sjajna hrvatska književnica Ivana Šojat.

Spaljivanje vještica

Iako je na prvi pogled za priču ove vrste najpovoljniji povijesni roman, Šojatova se odlučuje za roman kojem su okviri u suvremenom životu, ali je glavni lik itekako vezan za prošlost. Taj je lik 38-godišnja arheologinja Angelina Pavković koju, nakon što su ona i njezin kolega morali izaći na jedno gradilište gdje su radnici pronašli ostatke koji bi mogli zanimati arheologe, počinju mučiti uznemirujući i vrlo realni snovi u kojima vidi lik nepoznate djevojke i osjeća njezin očaj i stravu. Kad joj za tog posjeta gradilištu slučajni prolaznik, inače turistički vodič, kaže kako su na tom mjestu spaljivane vještice pa ostaci zbog kojih su ih pozvali radnici možda imaju veze i s tim užasnim egzekucijama, Angelina počinje istraživati i vrlo brzo otkriva kako je baš na tom mjestu davne 1748. godine nakon mučenja spaljena Anica Pavković, djevojka s kojom dijeli prezime i koja joj se, sad je sve uvjerenija, javlja u snovima. Angelina odlučuje što detaljnije istražiti cijelu tu priču…

Stvorivši ovakve okvire zamišljenoj priči Ivana Šojat sjajno si je otvorila prostor za pripovijedanje koje bez problema vodi čas u prošlost, pa u sadašnjost ili pak u snove koji su kombinacija realnog i nadrealnog. Prošlost je oživljena citiranjem dokumenata vezanih uz istragu i osudu spomenute nesretnice, kao i romansiranim likovima od kojih je u prvom planu tadašnji mladi notar Stjepan Špišić koji sa stravom prati sve što se zbiva, pokušava se čak i pobuniti, ali nema dovoljno hrabrosti da se suprotstavi ludilu i spasi nevinu djevojku koja nije stradala zbog bilo kakvih nadnaravnih sposobnosti, već zbog jala, ljubomore i neznanja. Sva ta zbivanja iz prošlosti, sve te na tadašnjim zakonima utemeljene odluke Angelina otkiva korak po korak i sve je više u stanju šoka zbog činjenice da je takvo sustavno i krajnje primitivo zlo bilo ozakonjeno i dozvoljeno te usmjereno ponajprije protiv žena pri čemu je dovoljno bilo neku od njih proglasiti vješticom i kretao je suludi sudski proces koji je gotovo uvijek završavao smrću kojoj je pak prethodilo bestijalno mučenje koje je, logično, uvijek donosilo »priznanje« nesretne žene da je vještica.

Tragičan položaj žena

Uz to bolno istraživanje Angelinu i dalje muče snovi u kojima sve više sanja pojedinosti iz tog mučnog procesa, a u cijelom tom njezinom teškom psihičkom stanju nimalo joj ne pomaže ni kriza u vezi s Jakovom, partnerom s kojim živi nakon što se razvela od supruga. Kroz razgovore s njim, ali i prateći zbivanja u suvremenom svijetu, ona sve više uočava kako se u odnosu na sredinu 18. stoljeća stvari i nisu previše promijenile, a to znači da ljudski rod i dalje bestijalno i bez imalo milosti gazi slabije od sebe, da su žene i dalje najčešće žrtve nasilja i nepravde, da vjerski fanatizam nije nimalo posustao u odnosu na prohujala stoljeća… Ipak, u prvom planu tih iznesenih stavova i razmišljanja prije svega je tragičan položaj ženskog roda (»Doista je kazna roditi se kao žena«), koji stoljećima muškarci ponižavaju i iskorištavaju, od običnih životnih svakodnevnih situacija pa do tog inkvizicijskog ludila koje je čak rezultiralo i knjigom (Malleus Maleficarum) koja je na jedan način predstavljala zakon koji je dozvoljavao ubijanje žena pod sumnjom da su vještice.

Naravno, obrađene su i druge teme pri čemu je autorica iznova upravo briljantna u oslikavanju krize u vezi muškarca i žene jer nju njezin partner Jakov gleda, »a ne vidi me«, i ona ga želi pitati zašto su uopće zajedno, ali se boji odgovora. Po tim dijelovima »Rogus« je svojevrsni nastavak ozračja narušenih muško-ženskih odnosa iz autoričinog sjajnog prethodnog romana »Sama« koji je na izniman način oslikao blijeđenje i iščeznuće ljubavi te njezino pretvaranje u mržnju. Ipak, u prvom planu ovog romana osuda je čovječanstva jer ljudi kao životinjska vrsta, unatoč ogromnom tehnološkom napretku, i dalje ostaju preblizu onom animalnom, a na to autorica upućuje kroz opetovane scene Jakovljevog gledanja televizijskih vijesti u kojima se izmjenjuju ubojstva, smrti, nasilje…

»Čovjek je u suštini zao. Dobrotu i blagost treba učiti«, konstatira u dva navrata Angelina šokirana činjenicom da bi bez poduke i odgoja djeca bila spremna ponajprije na – zlo! »Da nije suvremenih zakona, ponovo bi bilo krvnika koji muče sve dok mučeni ne prizna sve što nije učinio, bilo bi ljudi koji bi smaknuće gledali kao zabavu. To me plaši. Plaši me što su takvi ljudi među nama. Ta mržnja koja ne presušuje, koju ljudi nose u sebi čak i kad se smatraju blagim, krotkima i pravednima«, kaže u jednom trenutku Angelina.

Trinaest poglavlja

Opsegom nevelik roman od 205 stranica autorica je podijelila u 13 poglavlja (eto povoda da joj današnji praznovjerci predbace da je vještica) koja nam pripovijeda ili glavna junakinja Angelina (sadašnjost) ili notar Špišić (prošlost). Angelinin je dio čitatelju prenijet jezikom intelektualke spremne na analizu i procjenu, ponekad sarkastične i cinične, ali istodobno i itekako emocionalne kad je pogodi neka nepravda ili tragedija.

Pišući u prvom licu muške jednine autorica je uspješno izgradila i lik notara Stjepana Špišića koji nam vjerno i s razine svojih intelektualnih mogućnosti te načina pisanja tog doba i njegovog posla prenosi zbivanja iz sredine 18. stojeća. Stilski i kompozicijski Šojat je iznova odradila odličan posao pa su tako, primjerice, ona poglavlja čija se radnja odvija u prošlosti označena rimskim, a ona vezana uz sadašnjost arapskim brojkama.

U konačnici »Rogus« je moćan roman o mržnji prema onome što ne poznajemo i ne razumijemo pa čisto životinjski odmah zauzimamo agresivan stav stvarajući tako temelje za nove sukobe i tragedije. »Rogusom« (u prijevodu s latinskog to je lomača) je Ivana Šojat nastavila svoju sve uočljiviju nazočnost u hrvatskoj književnosti te nedvojbeno dodala još jedan literarni biser vezan uz borbu za ravnopravnost i bolji položaj žena.

O autorici

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman »Šamšiel«, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman »Unterstadt«, 2009., osvaja nagradu za književnost »Vladimir Nazor« (2010.), nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« za najbolji roman (2010.), nagradu »Fran Galović« za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu »Josip i Ivan Kozarac« za knjigu godine (2010.). Roman »Ničiji sinovi« izašao je 2012., »Jom Kipur« 2014., »Ezan« 2018., »Štajga ili put u maglu« 2021., »Zmajevi koji ne lete« 2020., »Oblak čvoraka« 2021. te »Sama« 2022.