Književno i filozofsko djelo slavne francuske spisateljice i izrazito socijalno i politički angažirane intelektualke Simone de Beauvoir, kako vrijeme prolazi; suprotno njezinim brojnim kritičarima i oponentima, koji mu nisu predviđali »dugi vijek trajanja« i etiketirali ga ideološkim, literaturom pisanom u ključu s izrazitom, prepoznatljivom marksističkom tezom, puko politički angažiranim pamfletima i feminističkom isključivošću, doživljava svojevrsnu renesansu i kod široke čitateljske publike, kao i u stručnoj javnosti.

Kako je to napisala Kate Kirkpatrick, autorica opsežne biografije o Simone de Beauvoir (»Becoming Beauvoir«, 2019.), »iznimne osobe u svakom smislu riječi«, njena je misao poput starog vina, što je starije to je bolje, izazovnije i kvalitetnije. Otkriva nam jedan cijeli svijet, zapravo kozmos ideja, tema i problema koji stoljećima žive s nama, uz nas, u nama, a da ih nismo željeli prepoznati kao bitne, nismo ih primjećivali, nismo im davali na značenju, sve dok nisu eksplodirali manifestirajući opravdano, masovno nezadovoljstvo, blago rečeno diskriminirane ženske populacije kojoj je povijest tzv. muške civilizacije namijenila ulogu »drugotnosti«, manje vrijedna, zapostavljena i po svemu i u svemu marginalizirana (ne)bića čija se uloga iscrpljuje u braku, majčinstvu (zagovara odgovorno materinstvo) i ispunjavanju obveza koje se zapravo svode na udovoljavanje »muških« projekcija, želja i fantazija.

Drugi spol

U svom kapitalnom, prevratničkom djelu »Drugi spol« (»Le deuxieme sexe«, 1949.), Simone je hrabro, otvoreno i s jasnom argumentacijom stala u obranu žena; ovo mamut djelo na više od tisuću stranica s pravom je nazvano »Biblijom feminizma« u kojem se kroz duboko promišljenu analizu, na niz primjera ilustrira tragično stanje položaja žena kroz povijest i danas, ali i ukazuje na moguće načine (p)ostvarenja emancipacije i prevladavanja ovog ropstva, zasnovanog koliko na otvorenoj, gruboj, ali jednako tako i suptilnoj prisili i predrasudama koje se zasnivaju na socio-ekonomskim, tradicijskim, religijskim, odgojno-obrazovnim, ideološkim, patrijarhalno-obiteljskim, psihološkim i inim pretpostavkama i sadržajima.

Žena nije manje vrijedno biće, nije joj zadaća zadovoljiti očekivanja »prvotnog« muškog spola, već ima jednaka prava i dužnost realizirati se u punini svoga bića, dakako ne zapostavljajući vlastitu prirodu, ali te imperative ona sama, svojom voljom određuje, ne prepušta ih drugom da ih on/i definiraju i zadaju. Kada se knjiga pojavila, izazvala je pravi skandal u javnosti, Katolička ju je crkva stavila na indeks zabranjenih knjiga (1956.), ali gotovo pedest godina nakon toga, ugledni Le Monde (1999.), u anketi provedenoj među istaknutim intelektualcima iz cijeloga svijeta, ovo je djelo svrstao na visoko jedanaesto mjesto ljestvice najznačajnijih doprinosa civilizaciji 20. stoljeća, uz obrazloženje kako je u tzv. drugoj fazi feminizma, kao globalnog pokreta (uz napomenu da je De Beauvoir dugo odbijala svrstavanje među feministice, smatrajući to nedopustivim »sužavanjem« njene misli), dakle na prijelazu iz 60-ih u 70-e godine minulog stoljeća otvorilo nezaustavljive procese koji još uvijek traju, ali su radikalno počeli mijenjati našu zbilju, pojam slobode, društvene odnose i uspostavljati ravnopravnost spolova koja je još do jučer bila nezamisliva i nedodirljiva tema.

Majka feminizma

Mitovi i tabui kojima su žene stoljećima držane u ovisnom, podređenom položaju, a vezani za fenomene seksualnosti, braka, ženskih prava itd. Zahvaljujući pismu Simone de Beauvoir uvelike su poljuljani, srušeni i otvorili su prostor slobodnim diskusijama i novim putovima posvemašnje materijalne, fizičke i duhovne emancipacije. Tijekom 1986. Francuzi su je počasili titulom »majke feminizma« i ona je postala općeprihvaćenim simbolom slobodnomisleće borkinje za ljudska prava, samosvojne intelektualke par excellence koja je svojom originalnošću i provokativnošću natjerala (dakako ne sama) konzervativni, vladajući establišment da se suoči s nužnošću suštinskih promjena u društvu, posebice u odnosu među spolovima.

Postala je ikonom pokreta u koji se kasnije i sama uključila, ali neprestano je upozoravala: feminizam je samo dio, istina velik i značajan, neophodnih transformacija, ali sam po sebi nije dovoljan da bi ženski rod »pobijedio« u svojoj pravednoj borbi; cijeli niz klasnih, socijalnih, kulturoloških… predrasuda još treba svladati, a to nije samo zadaća žena, već i muškaraca koji se teško mire s gubitkom povlaštenog položaja, »civilizacije« koju su stoljećima gradili po svojoj mjeri. A, da je riječ o jednoj od ključnih ličnosti 20. stoljeća, svjedoči još jedna činjenica: 2018., dakle trideset šest godina nakon svog životnog partnera, slavnog filozofa Jeana-Paula Sartrea i njena su djela (2016.) bila uvrštena u Gallimardovu prestižnu Bibliotheque da la Pleiade i tako je Simone de Beauvoir postala tek petnaesta žena (uz 209 muškaraca) u povijesti ove ugledne edicije čije su se knjige našle u panteonu francuske, a samim time i svjetske kulture.

Ali, valja napomenuti: ugledni kritičari i sveučilišni profesori (teorije) književnosti Jean- Louis Jeannelle i Elian Lecarne-Tabone u spomenutu biblioteku nisu uvrstili slavni »Drugi spol«, niti autobiografski roman »Mandarini« (»Les Mandarines«,1954.), uzbudljivo svjedočanstvo i kroniku političkih dilema intelektualaca okupljenih oko J. P. Sartrea i Alberta Camusa, za koje je dobila najveće francusko književno priznanje, Goncourtovu nagradu, već su odabrali petoknjižje njenih memoara, u kojima je obuhvatila razdoblje 1956. – 1981., koje po njima najbolje reprezentira njen intelektualni, moralni i životni portret, ali i vrijeme i okružje u kojem je stvarala i djelovala.

Monumentalno stvaralaštvo

U kompletu naslovljenom »Memoires« tiskani su: »Uspomene dobro odgojene djevojke« (»Memoires d’une jeune fille rangee«,1958.), »Zrelo doba« (»La Force de l’age«,1960.), »Snaga stvari« (»La Force des choses«,1963.), »Veoma blaga smrt« (»Une Mort tres douce«,1964.), u kojoj je opisala smrt svoje majke, i »Obračun« (»Tout compte fait«,1972.); dakle radi se o dvjema obimnim knjigama (na preko tri tisuće stranica) za koje je Jean- Yves Mollier, prof. emeritus i specijalist za povijest francuskog izdavaštva naglasio kako je tim izborom konačno »pala« presuda: Simone je za nacionalnu kulturu važnija i veća kao književnica nego kao filozofkinja, iako je i tu njen doprinos ogroman, jednako kao i u sociologiji, antropologiji itd. I navodi njezine riječi iz romana »Obračun«: »Raspetljati mistifikacije, (iz)reći istinu, to je bio cilj koji sam težila ostvariti u svojim knjigama, a to je u punini stvari moguće samo umijećem literature«.

A, kako bi lik i djelo Simone de Beauvoir što je moguće više približili poštovateljima njezinog monumentalnog stvaralaštva, Gallimard je odlučio paralelno izdati obimnu prepisku između J. P. Sartrea i De Beauvoir (»Lettres a Sartre;1930. – 1934; 1940. – 1973.«), koja izvjesno nikada neće biti tiskana u »Plejadama«, ali nedvojbeno je osvijetlila jedan od najintrigantnijih intelektualnih, ali i ljubavnih veza u povijesti naše epohe između dviju tako bliskih, a opet tako različitih osoba. Istodobno, u nekim segmentima samo je dodatno proširila auru tajanstvenosti, zagonetnosti, pa i mistike tog odnosa, koji im je obostrano bio tako inspirativan, ali i opterećen brojnim narcisoidnim ispadima s obiju strana, jer kao ličnosti snažnog ega nikada nisu pristajali na prosječnost i(li) banalnost. Pisali su strasno o slobodi, zagovarali je, tražili, borili se za nju, a istodobno svojom su slobodom ograničavali slobodu onog drugog i to vrzino kolo jednostavno nisu znali ili željeli razmrsiti. Rastajali su se, ljubovali s drugima, ali uvijek se iznova sastajali; sve što su pisali i radili imali su potrebu, još u rukopisu, jedan drugome dati na ogled, jer duhovno su imali bezgranično povjerenje u međusobne kritičke prosudbe.

Ateistički nazor

Punim imenom Simone-Lucie-Ernestine-Marie Bertrand de Beauvoir rođena je 9. siječnja 1908. u Parizu u uglednoj građanskoj obitelji, koja je nakon Prvog svjetskog rata prilično osiromašila, ali još uvijek je mogla djeci (Simone je imala sestru Helene, kasnije poznatu slikaricu) osigurati školovanje i obrazovanje u najelitnijim školama. I Simone i Helene su interes za »lijepo i uzvišeno« naslijedile od svog oca (pravnik po obrazovanju), koji se u mladosti zanosio literarnim ambicijama i posjedovao je bogatu biblioteku u kojoj su sestre provodile slobodno vrijeme. Simone su roditelji poslali u poznatu katoličku školu »za djevojke iz boljih obitelji« Cours Desir, gdje je 1917. upoznala Elizabeth Le Coin, iznimno inteligentnu, ali i buntovnu, pomalo i »divlju« djevojku s kojom se brzo zbližila i koja je snažno, čak presudno djelovala na njezin duhovni razvoj, interese, pa i odnos prema roditeljima, posebice majci. Postale su nerazdvojne, ali Elizabeth, ili kako ju je Simone u »Uspomenama dobro odgojene djevojke« (na)zvala ZaZa, umrla je od encefalitisa (1929.) s tek navršenom dvadeset i jednom godinom. Njezina je smrt snažno pogodila Simone; po osobnom priznanju gubitak prijateljice, koja joj je značila čak i više od roditelja, nikada nije prežalila.

Drugujući sa ZaZom, Simone, strogo katolički odgajana djevojka, ubrzo je vjeri okrenula leđa i taj je ateistički nazor zadržala i otvoreno ga zagovarala do kraja života. Kako je kasnije pisala u svojim knjigama, shvatila je da je život smrtan i da nas poslije ne čeka ni raj, niti pakao: sve je dano ili oduzeto u ovom, samo jednom životu i stoga ga treba iskušati do kraja sa svim što nam pruža. Ovom »prirodnom« stilu života, feminističkim i ljevičarskim uvjerenjima ostala je vjerna sve do smrti (umrla je 14. travnja 1986. u Parizu, a sahranjena je uz svog nerazdvojnog partnera Jeana-Paula Sartrea na pariškom groblju Montparnasse).

Odnos sa Sartreom

Tijekom 1954. Simone je napisala roman »Nerazdvojne« (»Les Inseparables«, koji je nedavno objavljen i u nas), ali nakon što ga je dala Sartreu na čitanje, a on ga ocijenio »neinteresantnim«, odlučila ga je ostaviti u ladici, odnosno ne objavljivati, tako da je knjiga o zajedničkom odrastanju dviju djevojaka ugledala svjetlo dana tek 2020., dakle gotovo 70 godina kasnije, i odmah je postala svojevrsnom književnom senzacijom, ne samo na francuskoj kulturnoj sceni. Zahvaljujući Sylvie Le Bon de Beauvoir, Simoneinoj adoptiranoj kćerki (1980.), za koju se govorilo da joj je prije no što ju je usvojila bila ljubavnicom, knjiga se pojavila u javnosti, a ujedno je otvorila i brojna pitanja; od onog zašto je Sartre negativno ocijenio ovu inspirativnu knjigu (ljubomora?), pa do revitalizacije pitanja o Simoneinoj biseksualnosti, koju slavna književnica nikada nije krila, ali se još od 40-ih godina minulog stoljeća »šuškalo« kako ju je znala bezočno iskorištavati, posebice prema mladim djevojkama koje bi kao profesorica svojom iznimnom (i duhovnom i fizičkom) osobnošću zavodila, a potom ih odbacivala i gurala u naručje muških prijatelja, prije svih Sartreu s kojim je cijelog života imala kompliciran prijateljski, ali i sentimentalni i seksualni odnos.

Zapravo, čvrsti usmeni »ugovor«, čak zavjet, kako će međusobno poštovati slobodu u izboru partnera, živjeti na svoj način bez obveza prema drugom, neće biti ljubomorni na ljubavne izlete i veze s drugima, ali nikada se neće rastajati, pretpostavljajući intelektualnu vezu i duhovnu bliskost svemu ostalom. Svaku knjigu, veći članak koji bi napisali i Simone i Sartre su izmjenjivali, međusobno recenzirali, unosili kritičke bilješke i uzajamno strogo uvažavali iznesene primjedbe, što je posebice bilo vidljivo u slučaju kapitalnog Sartreovog filozofskog djela »Bitak i ništavilo«. I uistinu, taj je dogovor funkcionirao praktički sve do pred samu Sartreovu smrt; bez obzira s kim bili ili živjeli, svake su godine preko ljeta odlazili u Rim na »zajednički odmor« i tu su tradiciju, bez iznimke, održali sve do kraja. U svojim je memoarskim djelima priznala da ju je kod Sartrea prije svega fascinirala »nevjerojatna sposobnost da otvoreno (po)gleda u lice stvarnosti, ma kakva ona bila«. Upravo u tom je duhu i sama odlučila kako nikada neće prihvatiti »tradicionalnu ulogu i zadaću žene«, odbijala je brak (Sartre ju je nekoliko puta prosio, ali uvijek ga je odbila), materinstvo kao rodnu prisilu, sve što ju je sputavalo kao slobodno biće i to samo stoga što je žena.

Zabrana predavanja u školama

Iste godine kada je umrla ZaZa, dakle 1929., Simone je upoznala Jean-Paula Sartrea, zajedno su na Sorbonnei, na École normale supérieure pripremali »agregation de philosophie« (profesorsku aprobaciju); u početku su bili prijatelji, ali ubrzo su postali ljubavnici. Prije toga, studirala je matematiku na Institut catholique de Paris i književnost na Institutu Sainte-Marie, a nakon toga je na Sorbonnei diplomirala filozofiju (1928.) i to, kako se često napominje u njezinoj biografiji, kao deveta žena na tom čuvenom sveučilištu koje je, uostalom kao i druge francuske visokoškolske ustanove toga doba bilo zatvoreno za predstavnice »slabijeg spola«.

Tijekom studija upoznala je Simone Weil i Paula Nizana, po mnogima najinteligentnijeg studenta generacije, ljevičara, koji ja nažalost početkom Drugog svjetskog rata poginuo, a imao je također stanovitog utjecaja na njezinu misao, možda čak i više od Spinoze, Descartesa, Kanta, Hegela, Nietzschea, Heideggera i ostalih velikana iz redova tzv. klasične filozofije. Izuzetak je samo Leibniz na čijem je djelu Simone diplomirala, odnosno pripremala disertaciju. Naravno, ne treba zaboraviti ni profesore poput Alexandra Kojevea i Jeana Hyppolitea, koji su svojim knjigama obnovili interes za njemačku klasičnu filozofije, posebice Hegela i cijelu jednu tada prilično zapostavljenu duhovnu tradiciju. Nakon završenih studija, u razdoblju 1931. – 1943. radila je kao profesorica na licejima u Marseilleu (Montgrand), Rouenu (Jeanna d’Arc) i Parizu (Moliere), a na početku svoje nastavničke karijere radila je zajedno s kasnijim perjanicama francuske intelektualne elite kao što su to bili Maurice Merleau-Ponty i Claude Levi-Strauss. Ali, neprestano je težila slobodnom, samostalnom spisateljskom radu i na koncu 1943. ostavila je školu i s velikim se žarom i energijom »bacila« u novu stvaralačku avanturu; međutim tu je odluku svakako ubrzala i afera do koje je došlo (1939.) kada su je roditelji njene učenice Natalie Sorokin optužili da je koristila svoj nastavnički položaj kako bi zavela (ili pokušavala zavesti) tada sedamnaestogodišnju djevojku, da bi joj nakon toga 1943. bilo zabranjeno predavati u javnim školama.

Književna djela

U to je vrijeme i Sartre bio mobiliziran (1940.), potom i zarobljen, ali se ubrzo, već 1941. vratio iz njemačkog zatočeništva u Pariz i zajedno sa Simone svakodnevno počeo dolaziti u Caffe Flor gdje se za hladnih ratnih godina grijalo, dok je običnim francuskim kućanstvima bilo nemoguće nabaviti ogrjev i tu su gotovo manijakalno pisali svoja književna i filozofska djela. Tu je De Beauvoir napisala svoj prvi roman »Gošća« (»L’ Invitee«), dramu »Suvišna usta« (»Les Bouches inutiles«), knjigu eseja »Pir i Kineas«(»Pyrrhus et Cineas«), roman »Tuđa krv« (»Le Sang des autres«) o pokretu otpora i odgovornosti, zatim »Svi ljudi su smrtni« (»Tous les hommes sont mortels«), roman o lutalici iz Cremone koji stoljećima traži, a nikako da nađe istinu o konačnosti ovog svijeta. Tada je shvatila, kasnije je o tome u više navrata pisala u autobiografskoj prozi, kako se »literatura javlja uvijek onda kada život nešto poremeti i kada stvarnost više ne ide sama po sebi…«

I upravo te izvanredne, granične situacije i(li) okolnosti postale su njezinom literarnom opsesijom i to je ona dimenzija koju je De Beauvoir snagom svog umijeća »dala« filozofiji egzistencijalizma, više čak i od Sartrea ili Camusa. A najilustrativniji primjer je njezina literarna obrada kompleksnog odnosa, ljubavnog trokuta (ménage à trois) između Simone de Beauvoir, Jean-Paula Sartrea i sestara Olge i Wande Kozakiewicz, mladih djevojaka s kojima su bili u »romantičnim, ali i seksualnim vezama«. Naime, Olga je bila Simoneina učenica 30-ih godina prošlog stoljeća u Rouenu, prema kojoj je iskazivala očevidnu simpatiju, dok je Wanda bila u vezi sa Sartreom koji se i nakon prekida odnosa do kraja svog života financijski brinuo o njoj. Jedno je vrijeme pomagao i Olgu koja se kasnije udala za Jacques-Laurenta Bostoma, ljubavnika Simone de Beauvoir, a o svim tim zamršenim osjećajima i odnosima ona je pisala, dakako dajući svemu fiktivnu auru, u svom romanu »Gošća«, a ujedno joj je ova tema postala okosnica za kritiku (malo)građanskog društva i (ne)morala, da bi na kraju zaključila »kako je potpuno sjedinjenje dviju osoba nemoguće, jer ipak smo na koncu osuđeni na samoću, od koje je nemoguće pobjeći, skriti se, prevariti ju«. Sličnom se temom bavila i u memoarskom djelu »Zrelo doba«, a Sartre u nedovršenoj tetralogiji »Putovi slobode« (»Les Chemins de la liberte«).

Moderna vremena

Poslije rata zajedno sa Sartreom i Merleau-Pontyjem pokrenuli su časopis Les Temps Modernes, možda najznačajnije glasilo za analizu »političkih, kulturnih i društvenih zbivanja« u Europi toga doba i Simone ga je sve do smrti marljivo uređivala i pisala zapažene komentare. Tijekom boravka u SAD-u (1947.) upoznala je američkog novinara i književnika Nelsona Alergena (kasnije jednog od junaka, zajedno sa Sartreom i Camusom svog najslavnijeg književnog djela »Mandarini«, koje su mnogi, s pravom, shvatili kao roman »a cléf«) i zaljubila se u njega, ali odlučila je prekinuti vezu ne želeći »izgubiti slobodu«. Tijekom 1950. definitivno prekidaju vezu, ali ubrzo potom vezala se za Claudea Lanzmanna, poznatog po filmovima o holokaustu, ali to je bila samo još jedna od veza u nizu, iako su kasnije oboje iznimno lijepo govorili o zajedničkom životu.

Po povratku iz Amerike objavila je putopis o toj velikoj zemlji koja ju je fascinirala svojom ekonomskom snagom, ali i ujedno razočarala brojnim proturječnostima (rasne, kulturološke, socijalne, klasne…), ali to je već bilo vrijeme »hladnog rata«, pa se knjiga, dakako pogrešno, čitala u strogo političkom ključu. Za cijelo to vrijeme na političkom je planu »pratila« Sartrea u njegovim akcijama; pokušao je osnovati Demokratski revolucionarni zbor (jer se KPF nalazila, po njegovom mišljenju, u dubokoj moralnoj krizi), a zbog niza svojih istupa Simone je zajedno s njim bila izložena velikim i žestokim napadima i konzervativne desnice i staljinističke ljevice. Međutim, to ih nije pokolebalo, istina Sartre se jedno vrijeme blisko vezao za komuniste, ali ubrzo se »ohladio« jasno se angažirajući na stranu slabijih u revolucionarnim zbivanjima u Mađarskoj 1956., ratovima u Indokini, Alžiru, prilikom sovjetske vojne intervencije 1968. u Čehoslovačkoj, studentskim nemirima iste godine u Francuskoj i Europi. U svemu tomu je i Simone; piše filozofske eseje i putopise od kojih je velik odjek imao onaj iz Kine naslovljen »Dugi marš« (»La Longur marche«); to je vrijeme kada zajedno puno putuju: Izrael, Egipat, Japan, SSSR, Kuba, Brazil, Jugoslavija, Grčka, Čehoslovačka i o svemu pišu u časopisu Les Temps Modernes.

Manifest 343

Nakon »Morala ambigviteta« (»Pour une moralle de l’ambiguite«) i knjige eseja »Povlaštena« (»Privileges«), Simone nije više objavila značajnije filozofsko djelo, ali »Ceremonija opraštanja« (»La cérémonie des adieux/Entretiens avec Jean-Paul Sartre, 1974.), svojevrstan je filozofski roman, to jest hommage posvećen prijatelju i partneru, koji mnogi smatraju krunom njezinog stvaralaštva.

Iako je često boravila u inozemstvu, De Beauvoir je pozorno pratila sve što se zbiva u Francuskoj; tako je 1971. potpisala znameniti Manifest 343 (potpisale su ga brojne žene iz svijeta filma, znanosti, kulture, sporta, politike, između ostalih i Catherine Deneuve, Delphine Seyrig), koji je objavljen u Le Nouvel Observateuru i imao je velik odjek u javnosti, jer su žene zahtijevale od vlade da konačno legalizira pravo na pobačaj koji je tada u zemlji bio zakonom zabranjen. Milijun Francuskinja je zbog toga, kako bi prekinule trudnoću, morale putovati u inozemstvo; ukoliko bi to pokušale učiniti u domovini, bile bi oštro sankcionirane. Na potpisnice Manifesta se digla prava hajka, posebice iz redova konzervativne desnice i Katoličke crkve, ali na koncu vlada je pod pritiskom javnosti (1975.) u parlamentu izglasala zakon o pravu i slobodnom izboru žena na pobačaj. Iako Simone to nikada nije učinila, iz solidarnosti se pridružila ženama koje su tražile legalizaciju pobačaja smatrajući to činom njihova oslobađanja od tradicijom i vjerom nametnutih stereotipa, najboljom potvrdom svoje glasovite rečenice iz »Drugog spola«: »Ženom se ne rađa, ženom se postaje«.

Tijekom 1977. zajedno s J.P. Sartreom, Rolandom Barthesom, Michelom Foucaultom, Jacquesom Derridom, Louisom Althusserom, Jacquesom Ranciereom, Jean-Francois Lyotardom i drugima potpisala je peticiju za dekriminalizaciju seksualnih odnosa između punoljetnih i malodobnih osoba, pod uvjetom da su napunile petnaest godina, što je također nakon velikih i žestokih rasprava osporavanja bilo prihvaćeno u parlamentu.

Riječi žive dulje od djela

Knjigom »Drugi spol« Simone de Beauvoir je ušla u povijest sociologije, antropologije i feminizma tvrdeći kako je žena određena primarno svojim odnosom prema mužu/muškarcu. On je Apsolut, žena je Drugo, ali to Drugo sebe ne definira naprosto stoga, jer je Prvo (Apsolut) tako poima. Slično Sartreu ona ponavlja rečenicu iz »Braće Karamazovih«: »Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno«; ali prema egzistencijalističkom moralu odsustvo Boga čovjeka prisiljava da snosi odgovornost za vlastiti svijet. U tom se svijetu ogledaju njegovi porazi i pobjede, a nema oprosta od grijeha, niti nagrade za dobra djela. Simone je pravila oštru razliku između pojmova dvosmislenost i apsurd tvrdeći kako egzistencija nije apsurdna jer može sama sebi dati smisao, ali je dvosmislena »jer joj smisao nikada nije točno određen«. Žene pristaju na svoju sudbinu, prepuštaju se konformizmu i navikama; manje-više su svjesne da su žrtve sudbine za koju ih nikakva priroda ne predodređuje. U knjizi velik broj stranica posvećuje seksualnosti i spolnim odnosima (i onim homoseksualnim), djevičanstvu, braku, majčinstvu, prostituciji, a analizirajući djela pisaca poput Stendhala, Paula Claudela, Andrea Bretona, D. H. Lawrencea i Henryja de Montherlanta, ona je zaključila kako i na koji način se rađaju veliki i kolektivni mitovi o ženi. Žena je »privilegirana Druga«, ali njena drugotnost ovisi o tome kako će je muške norme pozicionirati.

Po njenom mišljenju, »misterij« je jedan od muških mitova o ženi, a Simone ga demistificira tvrdnjom kako nije zadan spolom već situacijom, a ona je obilježje svakog roba. Mnogi su joj prigovarali isključivost, ali na kraju možemo zaključiti Pindarovom mišlju: »Riječi žive duže od djela«, i to se na primjeru Simone de Beauvoir jasno vidi; napisala je »Drugi spol« kojim je feminizam predstavila kao široku rijeku s brojnim pritocima i ponornicama, akteri se često spore, transformiraju, ali teže istom cilju. Upravo je to i bila njena namjera, razotkriti sve te struje, otvoriti prostor širokoj javnoj debati i u tome je u potpunosti uspjela. A, koliko Francuzi i Parižani cijene svoju sugrađanku, vidi se po tome što su u njenu čast jedan pješački most preko Seine u Gradu svjetlosti (između 12. i 13. arondismana) nazvali njezinim imenom.