Tekst o predstavljanju knjige »Dečki, odjebite u skokovima«, koje je autor Krešimir Mišak, širokoj publici poznat kao voditelj emisije »Na rubu znanosti«, nedavno održao u lovranskom hostelu Link, bio je jedan od najviše komentiranih članaka na portalu Novog lista. Teme poput »globalne urote porobljavanja stanovništva« izazivaju oštre polemike, pa je javnost manje-više jasno podijeljena na one koji podržavaju takve teorije, te na one koji ih ismijavaju. Međutim, čini se da je ovih prvih sve više, što potvrđuje i činjenica da je Mišakovom lovranskom gostovanju svjedočilo više od 120 ljudi, daleko više nego ijednom drugom predstavljanju knjige na ovom području posljednjih godina…

Bastion konzervativizma

Kako vam ide s ovim knjigama?

   – Odlično. Ima dosta interesa.

   Mislite li da je razlog tome veliki interes za takve teme u Hrvata, ili ipak tu čini nešto i vaša karizma poznatog voditelja?

   – Mislim da je to kombinacija. Ova kategorija poznatog voditelja ne znači da bi itko to pročitao. Pa mnogi su s televizije pisali knjige, s raznolikim uspjehom. A s druge strane, da sam napisao knjigu, a da nisam povezan s emisijom »Na rubu znanosti« i s tim temama, onda bi ona vjerojatno mogla proći nezamijećeno. To je možda potaknulo neki inicijalni interes, ali ako je knjiga dobra, onda će ju ljudi čitati, prepričavati i preporučavati kao što se i dogodilo, a ako nije, onda ti ne pomaže ni to što si voditelj.

   Je li neobična situacija da je na HTV-u, koji se smatra »bastionom konzervativizma«, jedna od najdugovječnijih emisija – valjda uz Plodove zemlje, Dobro jutro Hrvatska i još poneku – vaša »Na rubu znanosti«, koja je zapravo potpuna alternativa svemu što se na televiziji prikazuje?

   – Mislim da ljudi imaju krivu percepciju. Doživljavaju HTV konzervativnim bastionom što on uopće nije. Nego zato što se radi o javnoj televiziji, koja je dosta otvorena, stalno o njoj pišu i pričaju. Nećeš čuti s RTL-a ili Nove TV takve stvari jer tamo vlada korporativna stega. Emisija »Na rubu znanosti« je bila jedna situacija koja se tako, dogodila, prije dosta godina temom Atlantide, ufologije i sličnoga pa se od toga razvila, ali na HTV-u ima mnoštvo emisija koje se bave čudnim i opskurnim temama, i koje su razbacane po rasporedu. Ja se sam, kao čovjek koji rijetko gleda televiziju, nekad iznenadim kada nažalost u 12 ili 1 sat vidim neke emsije kao »Drugi format« ili slične koje su vrlo zanimljive.

Porobljavanje čovječanstva

Knjiga »Dečki, odjebite u skokovima« svojevrsni je nastavak knjige »Sve piše u novinama«… Možete li sažeti u nekoliko rečenica teme kojima se te knjige bave?

   – Osnovna tema tih knjiga, što nije najviša razina na kojoj se može pričati, ali jest viša od ove svakodnevne, jest da postoji plan – ovako, bukvalno i zdravoseljački nazvano – porobljavanja čovječanstva. Kroz elektronički nadzor, politiku, čipove, kemiju, radiovalove, financije, vojsku i novac. To je sukus. A to se zbiva s pristankom ljudi, jer ne znaju o čemu se radi, i nikad ne bi pristali kad bi znali. A ne znaju o čemu se radi jer su sve stvari predstavljene kao svoja suprotnost. Eto, to je najkraće što mogu.

   Možda onda nećemo pogriješiti ako to nazovemo »teorijama urote«?

   – Ljudi to tako i zovu. Zato jer su »teorije urote« etiketa koja ništa ne znači. Kad god postaviš pravo pitanje, nećeš dobiti odgovor, nego ćeš dobiti etiketu. Ako veliš »joj, možda bi trebalo zadržati granice zbog ovoga ili onoga« onda će ti reći »pa ti si ksenofob«. Ili »možda nije baš najbolja ideja useljavanje Kineza«, e onda »ti si rasist«. Korak dalje je ako kažeš da nešto s teorijom evolucije ne valja, jer onda si kreacionist. To je etiketa koja se lijepi da se stvar označi kao nešto politički nepodobno, debilno ili ludo. Recimo, kad dođeš čovjeku i pitaš ga kako je moguće da je Boeing udario u Pentagon, napravio rupu od pet metara i nestao, on će ti reći »ma, joj, to je teorija urote«. Dobro, okej, teorija urote, al’ daj mi reci gdje je nestao avion? A to su sve pitanja koja govore o namjeri jedne nadnacionalne strukture koja sustavno osiromašuje ljude. I to radi već dugo vremena, po istom receptu. Taj recept koji se sada primjenjuje u Europi, već je primijenjen u Aziji, Africi šezdesetih i sedamdesetih. Ranije, u ona vremena kraljeva to je bilo rađeno na drugi način, a otkako smo dobili fikciju zvanu demokracija, to se događa po novim pravilima.

Stvar percepcije

Na kakve reakcije nailazite kad govorite takve stvari? Izvan kruga istomišljenika kakvi su se možda okupili u Lovranu, dakle u nekoj generalnoj populaciji?

   – U globalnoj populaciji je nevjerojatno što svaki čovjek to za sebe misli, samo ne priča o tome jer je uvjeren da nitko drugi tako ne misli. I to ne zbog knjiga, interneta ili tekstova, nego bih rekao da ljudi to intiuitivno prepoznaju. Jedno jutro se probude i sve izgleda drugačije. Razgovarao sam sa šankerima, čuvarima parkirališta, zaštitarima, čovjek bi se iznenadio – dođe ti konobar pa ti trese podatke o islandskoj financijskoj krizi iz rukava. Te teme su se u mom iskustvu pokazale nevjerojatno aktualne, i ljudima vrlo prihvatljive.

   Okej, ali onda ta urota nije neka dobro čuvana tajna…

   – O tome se i radi, to uopće nije čuvana tajna. To je stvar percepcije. Prije si imao zakrivljenu percepciju pa to nisi vidio. Ali, ako je malo promijeniš, to se ne može sakriti. Može se samo zamaskirati u razne pakete. Pa porobljavanje kupuješ pod etiketom oslobađanja. Osiromašivanje kupuješ pod paketom borbe protiv krize. Lišavanje vlastitog vlasništva i porez na nekretnine kupuješ pod krinkom borbe protiv banaka. Radi se veliki društveni inžinjering kroz medije, obrazovni sustav, glavne znanstvene institucije – gdje se određeni obrasci spuštaju prema niže. Sustav uvjerenja, filozofskih i kulturnih obrazaca, je ona bujica koja zapravo nosi sve, koja se sada mijenja, i ispada da su ljudi u opoziciji s medijima, vlastima, obrazovnim sustavom…

Bez spina

Spomenuli ste medije. Moram reći da se uopće ne osjećam manipulirano, niti da manipuliram drugima…

   – Danas u novinama i drugdje, novinari nisu izloženi cenzuri. Nitko im ne govori – ne smiješ ovo ili ono. Ni ja se isto tako ne osjećam manipulirano i cenzurirano. Ali, ono što sam primijetio čitajući novine, jest da viđam teze, stvari i podatke koji nisu točni, nisu provjereni, ili su čak interpretacije pojedinih priča suprotne od onoga što se, po meni, tu u stvari krije. U Hrvatskoj se još može naći članak o sastanku Bilderberga. U Americi više ne, jer su šefovi medijskih kompanija na tim sastancima. Zato ipak kod nas možeš naći informacije koje su točne i bez spina. Međutim, pitanje je i kako se prosječni novinar informira kad prenosi informacije. Pročitaju svjetski tisak. Pogledaju svjetske televizije. I na temelju toga pišu. A pola tih vijesti su agencijske, koje su osnovane zbog toga da novinari ne bi dolazili na lice mjesta i viđali stvari.

   Kad smo kod teorija urote, neke od njih su lako razumljive i probavljive. Vjerojatno je ubojstvo JFK-a, odnosno teorija urote ispletena oko njega, u javnosti prihvaćena kao dominantno objašnjenje. Ali, velik je raspon od »drugog pucača s travnatog brijega« do »ljudi-guštera«.

   – Ma, ne postoji puno teorija urote. Ovo o čemu ja govorim, postoji samo jedna, i sve su dio nje. Dobro, ima apsurdnih stvari, gluposti oko toga da je Paul McCartney šezdesetih godina zamijenjen dvojnikom i sličnih priča. Onda imamo te političke intrige koje su dio naše povijesti. Ali, teze o »ljudima-gušterima« koje se često posprdno govore, na što se ljudi hvataju, uopće nisu bitna tema. Bitno je shvatiti kako funkcionira ljudska percepcija i koja je priroda stvarnosti, a onda iz te perspektive vidjeti gdje smo i što smo.

Malo po malo

Ako shvatimo taj obrazac funkcioniranja svijeta kakvim ga vi predstavljate, što uopće možemo napraviti da zaustavimo tu urotu koja se nad nama događa protiv naše volje? I trebamo li uopće išta napraviti, ili je bolje prepustiti se ako ionako ne možemo ništa promijeniti u sukobu s tajnim vladarima svijeta?

   – Ima dvije vrste prepuštanja. Jedna je kad sjedneš tup pred televizor i gledaš kviz, a druga je ona koju na istoku zovu aktivna pasivnost. Prisutan si, ali ne znači da ćeš na svaki poticaj skakati – izaći na sve prosvjede, bacati kamenje na vladine zgrade i slično. S druge strane, takva osviještenost može pridonijeti tome da se stvari mijenjaju. Svakog dana suočavamo se s milijun sitnih izbora, a njihov kumulativni efekt je ogroman. Zamisli da svih četiri milijuna ljudi u Hrvatskoj zna o čemu se radi. Koji bi policajac ili poreznik bez smisla svog kolegu, ljudsko biće, maltretirao, kad bi znao da ga sustav koristi? Taj sustav mi animiramo. Ljudi. Sa shvaćanjem kod ljudi i aktiviranjem onih pravih vrijednosti kao empatija, koje se danas sustavno gase, stvari bi se mogle promijeniti. Ali to se neće dogoditi udarcem mača ili sjekire. Promijenit će se na isti način na koji si ti odrastao – malo po malo.