Novi roman Milana Zagorca »Ispod debelog leda«, objavljen u izdanju Studija TiM, privlači pozornost čitatelja. U najvećem dijelu radnje priča se odvija u Gorskom kotaru (Lokve) te prati zbivanja u dvjema obiteljima koje su se doselile u Lokve i koje će biti »dotaknute« nizom neobjašnjivih smrti, koje će, kako to i naslov kaže, na vidjelo početi izvlačiti tajne skrivene ispod debelog leda.

Milan Zagorac u dosadašnjoj je književnoj karijeri obrađivao različite teme pa ga sada pitamo kako i zašto sada »krimić«?

– Zapravo sam već ranije počeo koketirati sa žanrovskom prozom, jer mi se činila puno intrigantnija čitatelju, kao da su čitatelji željni takvih zapleta uz konačno »izvršenja pravde«. No žanr ima svoje zakonitosti (koje su tu da se krše, naravno), pa su moji raniji romani koji su bili na tragu krimića, uvijek bivali više obilježeni ili fantastikom (ne fantazijem kao žanrom) ili hororom, dok je čisti krimić ostajao na periferiji. Da, imate pravo, ovo je prvi skoro-pa-čisti krimić koji sam napisao. Naravno, i on je žanrovski hibrid, ali svakako prevladava onakav narativ kakav krimić zahtijeva: uvod, zaplet, razrada, vrhunac, peripetija i rasplet sa završetkom gdje zločinac mora biti kažnjen. To je prastara struktura, ona kakve se uče u školi, struktura koja je tipična za svako tradicionalno pripovijedanje, gotovo kao ona u bajci. Naruši li se već postavljen kanon, priča krši takozvani zakon žanra i postaje čitatelju dosadna i time neprihvatljiva, a još gore ako dva najvažnija dijela – početak i završetak najprije ne uvuku čitatelja, a potom ne dovedu do one očekivane katarze. Naravno, nisu svi krimići isti, ali ako im se svjesno prati narativni tijek, bilo da je riječ o filmu, seriji ili romanu, uvijek se uočava sličan uzorak. Nakon petnaestak objavljenih knjiga, činilo mi se da je pravo vrijeme da se uhvatim ovakvog tipa proze.

Kako je bilo pisati ovu priču i ogledati se u ovom obliku književnosti?

– Nevjerojatno lako. Ušao sam u priču odmah, jer je odmah i postavljam od početka do kraja u dobro razrađenom sinopsisu. S druge strane koliko god brzo pisao, na kraju sam, kad sam se malo udaljio od priče, uvidio neke temeljne stvari koje bi mogle djelovati vrlo neautentično, pa je to zahtijevalo značajne promjene u samom tekstu. E, tu priča postaje kompliciranija: temeljni dio romana napišem za 15 dana, a onda ga razrađujem dva i pol mjeseca kako bih dobio konačan oblik za koji su svi beta čitatelji rekli: okej, suglasni smo, to je to. Ukratko bih rekao: lako u smislu pisanja, puno zahtjevnije u smislu finiširanja. Ali sviđa mi se, dobro se osjećam u toj koži.

Zlo u nama

Imate li dragih autora u ovoj vrsti književnosti? Jeste li slijedili nekog od njih u ovoj priči?

– Konkretne autore nisam slijedio, no mislim da su mi nesvjesno prisutni i Pavličić i Tribuson od naših kako s romanima tako i pripovijetkama, kao i, nevjerojatno, ali istinito, još više serije: možda najviše »Fargo«. Serija »Preljub« svakako, jednako kao i »Mankell«, bilo ekranizirani, bilo onaj u romanima. Još je nekoliko autora bilo prisutno, možda najviše od svih »U vječnoj borbi sa Sotonom« Donalda Raya Pollocka. Tema je, zapravo, zlo: na koji način se ono nalazi među nama, a da se čini da ga nema, pa stoga nekako upravo ovoga autora i ovaj naslov smatram i »najodgovornijim« da bih se uhvatio teme, odnosno tema iz romana. Pitanje je je li zlo u nama uvjetovano našim ranim psihičkim ozljedama ili je ono ionako samo po sebi usađeno, imanentno, pa će se u određenim vanjskim okolnostima, ponajprije u obitelji, razviti na ovaj ili onaj način.

Milan Zagorac: Ispod debelog leda

U posljednjih šest-sedam godina vi ste već treći autor koji radnju svojih romana smješta u Gorski kotar. Goran Tribuson svoju je »Sestricu s jezra« smjestio u Lokve i Delnice, a i u novom njegovom sjajnom romanu »Zbogom, Izabel« dio se radnje odvija na goranskim prostorima. Tomislav Zagoda napisao je dva romana serijala »Uz Lujzinsku cestu«, od kojih se jedan također odvija u Lokvama. Eto sad i vas »u Lokvama«. Zašto su to Gorski kotar, posebno Lokve, zanimljive piscima?

– Spomenute Tribusonove romane sam čitao, Zagodu nisam. Gledao sam i film »Goran«. Mislim da je odgovor na ovo pitanje vrlo jednostavan: Gorski kotar, a posebno Lokve s velikim, dubokim, plavim jezerom, zatim ta duboka šuma »koja pjeva«, vrlo pitoreskna naselja kao i klimatske karakteristike čine više nego fantastičnu scenografiju. Gorski kotar sam postaje protagonist radnje, on je modulira, vodi, on je karakter za sebe. Mogu dodati nebitnu činjenicu da je moja pranona Katarina Petelin baš iz Lokava, ali smo tijekom desetljeća izgubili kontakt s ovim dijelom porijekla. Danas nam je Gorski kotar mjesto koje obilazimo kada bježimo od ljetne vreve da bismo došli u goransku ljetnu vrevu, a kasnije u »indijansku jesen« kojoj mislim da u Hrvatskoj nema ravne. Tu su i magle koje se vuku, snijeg, zapusi, miris loženja, zvuk iz krčme, ima toga još zaista puno, sve je to mentalni prostor koji je sam po sebi vrlo aluzivan i privlačan, metaforički bogat, da ne kažem raskošan prostor u kojem umjetniku, bilo da je riječ o piscu ili slikaru, preostaje prepustiti se osjećaju. Isto to, ako je dobro obrađeno, autor predaje kao specifičnu atmosferičnost čitatelju ili gledatelju.

»Tatinski« duh

Iskazali ste se i vrlo dobrim opisima vremenskih (ne)prilika, goranskih pejzaža, života u malom mjestu… Očigledno vam je i to dobro poznato?

– Naravno, kao pravi ovisnik o društvenim mrežama bilježim svoje česte obiteljske skitnje po Gorskom kotaru tijekom svih godišnjih doba i u svim vremenskim uvjetima. Obožavam tu vremensku raskoš koja je, da se razumijemo, privlačna za kraći boravak, no posve sigurno mogu reći da za trajno stanovanje u Gorskom kotaru ne bih bio spreman. Možda sam i razmažen morskom klimom. A mala mjesta poznajem i inače jako dobro, ne samo posredno, preko prijatelja, poznanika i rodbine, već sam i sam živio u Ludbregu, malom mjestu na krajnjem sjeveru Hrvatske koji ima nešto ugodniju klimu od Gorskog kotara, no u mnogočemu ih povezuju brojne sličnosti, od kajkavštine do zima koje mogu imati gotovo skandinavske karakteristike.

Vrlo su dobre epizode vezane uz sve što rade djeca, a moj je dojam da su ženski likovi (Tina i Iva) bolje prikazani od muških.

– Hvala! To znači da sam dosta dobro uhvatio »tatinski« duh. Djeca su u ovom romanu izuzetno važna, jer na neki način čine razliku između dvaju parova, ona su neka vrsta centra oko kojeg se sve okreće, dok očevi, eto, bez obzira na silno iskazanu emociju prema toj istoj djeci nastoje postići svoj mir bez djece, zapravo pobjeći, jer ih ona zapravo zamaraju. Što se tiče žena, hm, niste prvi koji uočava da sam pažljiviji prema ženskim, no prema muškim likovima. Moguće da je to upravo jer žene vidim iz drugog, izmaknutog kuta i mogu ih bolje i opisati, dok najteže mogu opisati ono čemu sam najbliži, samoga sebe, pa potom muškarce općenito. Osim toga, žene su u ovom romanu izuzetno bitni generatori radnje, jer one uočavaju ono što se možda čini neuočljivo. One svojom intuicijom, svaka na svoj način, otkrivaju tamne strane Mjeseca, koliko god se on nastojao sakriti.

Osmisliti lik serijskog ubojice i pisati o njemu nije nimalo jednostavno. Kako ste se s tim nosili? Kako ste pokušali ući u njegovu psihu?

– Ovdje sam se zapravo najviše oslonio na onaj osjećaj krivnje kada nešto počinimo, primjerice, ogrebemo nečiji auto pa pobjegnemo. Tada se pojavljuje ta krivnja. Prvi put je najteže, kasnije je lakše. No ovdje uspoređujem minorni prekršaj s teškim kaznenim djelom. Serijski ubojica nije dan kao tip »hladan kao špricer«, nego kao čovjek koji nekome mora ispripovijedati svoju krivnju. A ne može više uzmaknuti ili pobjeći od onoga što u svoj naravi jest – predator – jer ga stvar opsjeda, postaje ovisnik, kratkotrajno ga smiruje, a potom ponovno sve više i više uzbuđuje i uznemiruje do novog zločina. Bilo je tu potrebno dosta poznavanja psihijatrije, psihologije, nastojanja da se sam unesem u jednog takvog tipa i da pokušam gledati svijet iz njegove perspektive. Ponekad mi se iskustvo činilo toliko odvratnim da sam sam odvraćao pogled od njega. Osjećao sam ga u snovima, kao što sam kasnije znao koliko gađenje izaziva čitateljima knjige u nastanku. Zapravo, najteži dijelovi kod samog pisanja knjige bili su vezani uz njega: rafiniranje jedne tako nesretne, a s druge strane tako odvratne, manipulatorske osobe.

Dva projekta

Dobar je i lik policijskog inspektora Ilije Solomona, koji ne radi baš sve po pravilima službe. Možemo li ga očekivati i u nekoj novoj priči?

– Ilija je lukavac. On je naizgled običan lik iz susjedstva koji je, eto, policajac koji se vodi izraženom intuicijom, zna protokole, no zna da pravila služe da bi ih se kršilo. Upravo on čini i prihvatljive i neprihvatljive postupke kako bi došao do onoga što je davno intuitivno zaključio, no nije imao nikakav temelj ni podršku službe za daljnje djelovanje. No on je kao pas krvosljednik, ne staje dok ne dođe do cilja. Zna da postoje neortodoksne metode, upoznat je s brojnim mogućnostima, koristi i emocije i intuiciju, u nekim stvarima se ponaša kao hladnokrvni gad ne bi li ostvario to što je naumio, ali ispada da ipak zna što radi i da to ima smisla. Svakako će biti dio mojeg novog romana koji bih najavio, »Žena koja je voljela Henninga Mankella«, a hoće li to biti serija ili će se zaustaviti samo na ovim dvama romanima, ne bih spekulirao. Vidjet ćemo kako će reagirati publika. Na kraju ipak pišem zbog njih.

Što trenutno radite, sprema li se još koja nova knjiga?

– Osim spomenutog romana koji sam zaista rano prednajavio, zasad, ali ponajprije misaono, manje u praksi, radim na dvama većim projektima. Jedan bi bio špijunski triler, vrlo aktualan za današnje vrijeme, a drugi će biti nastavak rada na kratkim proznim formama koje su jedan beskrajni projekt: nikada da ga završim. Poezija koju sam pisao i pišem nemam namjeru oknjižiti, a nisam se okušao u pisanju drame, iako sam vrlo često izvodio svoja djela pred publikom, doslovno kao male monodrame koje tek u realizaciji pred publikom postaju ono što bi trebale i biti, pa mi je njihova pisana forma nekako nedovršena. No, skratio bih, za sljedeću godinu bih svakako najavio roman, dok zbirku pripovjedaka ostavljam u trajnom prezentu.