Pojava romana »Velika stvar« hrvatske književnice Mihaele Gašpar itekako je pridonijela kvaliteti književne produkcije u Hrvatskoj prošle godine. Njen izniman novi roman o paklu obiteljskog života sigurno će privući mnoge pa je to, ali i činjenica da već desetak godina objavljuje vrlo kvalitetne romane, dovoljan povod za razgovor koji i počinjemo pitanjem vezanim za činjenicu da je prvi roman »Bez iznenadnih radosti, molim« objavila 2010. godine.

Desetljeće kasnije, kako biste ocijenili svojih prvih deset godina nazočnosti na hrvatskoj književnoj sceni?

– Ni nakon sedam knjiga nemam osjećaj da sam nazočna na hrvatskoj književnoj sceni i da joj pripadam. Rekla bih da ja taborim punih deset godina pred ulazom na tu scenu i to mi je sasvim ugodna pozicija. I na tom mjestu imala sam mnoge afirmativne kritike i skupila sam nešto čitatelja. Scena podrazumijeva i mnogo toga što ja ne mogu dati. Nemam šarma, nisam duhovita, ne znam nastupati i ne snalazim se dobro u tom žamoru koji nastaje nakon objave knjige pa scena odbija mene više nego ja nju. A i nemam »menadžera« koji bi upravljao svime time i pravio od mene veći spektakl nego od moje knjige i niti ga želim imati. Ali imam profinjenu izdavačku kuću, prisutna sam u knjižnicama, čitateljskim klubovima, ponekom događanju vezanom za knjigu i zahvalna sam svojim čitateljima da im je to, uz knjigu, dovoljno.

Važne autorice

Koji su vam uzori u književnosti?

– Kao autoricu oblikovale su me mnoge knjige i imam nekoliko pisaca koje čitam već trideset godina i panično se bojim da mi se negdje ne zametnu knjige koje su mi važne. Međutim, nakon Herte Müller, sve su moje rečenice postale dosadne i mrtve i upravo je ona autorica koja je razlomila tu ljusku koja ih je žuljala i u kojoj im je bilo tijesno. Svaka riječ ima osobnost, kaže Müller, ponekad se dvije riječi susretnu prvi put i tu nastaje poezija. I ja to tako dobro razumijem i jako mi je uzbudljiv trenutak kad se to dogodi. Zato mi je ona najvažnija od suvremenih autora, jer njezini romani obiluju riječima koje su se susrele prvi put.
A fascinira me i kao žena. Prije nekoliko godina gostovala je u Zagrebu i nakon toga je bila organizirana večera na koju su bili pozvani neki naši pisci, a pozivnicu je imao i jedan moj kolega. Često mi mora iznova prepričavati kakva je Herta, koje je pivo pila, što je jela i ja mu uvijek zavidim jer je bio u toj prilici. U nekoliko zadnjih tjedana ponovo čitam dvije domaće i jako važne autorice, Irenu Vrkljan i Slavenku Drakulić. Njihovi su tekstovi svevremenski i nude mnoge odgovore jer to nisu knjige roka trajanja do jedne godine, njima se treba neprestano vraćati.

Tema nasilja u obitelji

Ako ne griješim, tematski vas najviše zanima teška sudbina žene u disfunkcionalnim obiteljima u kojima su temelj prokletstva i nesreća ponajprije međuljudski odnosi, odnosno nesposobnost da se prihvati drugog kao zasebnog i drugačijeg od sebe te želja da se u obiteljskim okvirima dominira pod svaku cijenu. U tom »obiteljskom« životu koji je svojevrsno mučilište, muškarci su najčešće beskrupulozni nasilnici, a žene žrtve. Smatrate li tu temu dominantnom i u stvarnom životu suvremenog društva?

– To mučilište je dostupno svakome i to je mjesto rodne ravnopravnosti, nema tu razlike između muškaraca i žena, svi jednako pate. Ali da, često tematiziram nasilje u obitelji i odnos suvremenog društva prema ženi i mislim da to nikada neće prestati biti manje važno. Stalno naglašavamo da je nositeljica važnih uloga u obitelji, ali joj ne pomažemo kad postaje žrtva zlostavljanja. Ako na to pristane, zamjeramo joj manjak hrabrosti, ako ode, ona je hirovita razaračica obitelji. Kad ode, najčešće spakira svu svoju imovinu u crne vreće za smeće od 120 litara, a potom će se godinama vući po sudovima za nešto stvarne imovine i od toga najčešće odustaje jer nema vremena ni novaca za dokone sudske rasprave. Pritom i tu doživljava poniženja.
Na kraju, i moje je najveće poniženje bilo na sudu kad je sutkinja tražila da specificiram vrste jela koje sam kuhala jer je to valjda bilo važno za podjelu imovine. Tražili su se dokazi da sam domaćica u nekim zadanim mjerilima, a nitko me nije pitao imam li kakvih drugih postignuća koja su pomogla stjecanje sporne imovine. Pričala sam na sudu o punjenim paprikama i osjećala sam se idiotski. Moja baka je bila izuzetno ponosna na svoje trpljenje i lonce punjenih paprika, a to je preporučivala i nama. Umrla je i nije doznala koliko je to bilo pogrešno.

Sintetički optimizam

Nesreća brojnih vaših likova ne izvire samo iz njihove nemogućnosti ili nesposobnosti da se odupru nasilju, već i stoga što često ni sami sebi, a posebno ne svojoj okolini, ne žele priznati svoje mane. Najbolji je primjer urar iz »Nemirnice«. Je li i ta skučenost, odnosno neotvorenost, posljedica karakteristika suvremenog hrvatskog društva?

– Naša okrutna stvarnost ima za posljedicu pothlađenost i srca i duše. Osim što smo robovi novca koji nemamo, robovi smo i konzumerizma kao načina života i visoke estetike života kao kulturnog izraza. Ja zapravo govorim o strahovitom kiču koji je zaposjeo svaki milimetar naše svakodnevice. Ali ja se bavim običnim ljudskim posrnućima. Moj urar iz romana pojeo je kobasicu prije dvadeset godina i zatajio je to ženi. Nitko ga radi toga neće osuditi, arhaičan je to grijeh. Ali za njega je to čin izdaje i muči ga. Ja ne prikazujem te mračne dubine lika čitatelju, on je tu samo voajer koji svjedoči suočenju lika sa samim sobom. To je ono što mi u načelu nikada ne radimo.

Taj poetski mračni svijet besmisla, tuge i poraza neki od vaših likova ipak uspijevaju preživjeti. Znači li to da, ipak, ima razloga za optimizam?

– Ma, to je tako običan svijet! Jutros smo se probudili u baš takvom svijetu! Ali nam taj sintetički optimizam iz laboratorija više ne dozvoljava da budemo poraženi u bilo čemu i to mi tako strašno ide na živce. Ja nemam ništa protiv ako to netko vidi drugačije, sve dok me se ne maltretira s idejom da treba vedro preskakati preko tuge u ovom svijetu i na nju ne obraćati pažnju, osim možda u smislu podignutog palca na nekoj od društvenih mreža.

Razgovori s neznancima

Izvrsno u svojim romanima ulazite u psihu svojih likova, a posebno su uspješno oslikani likovi djece, koji su najčešće žrtve. Posvećujete li pri pisanju neku posebnu pripremu tome, odnosno proučavate li psihologiju, posebno dječju?

– Ne proučavam psihologiju, već razgovaram s ljudima. Najbolje razgovore imam s potpunim neznancima. Ta spoznaja, da nekome ne znate ime i da je ovo vrlo vjerojatno prvi i zadnji susret, otvara prostor u kojem se govori samo istina. Takvo nešto nećete doživjeti s najboljim prijateljima. Toga nema ni u obitelji. Na tim se mjestima često lažno prikazujemo da udovoljimo nekim kriterijima koje druga strana očekuje ili koji su već unaprijed zadani. Ranoranioci u parku, dok čekaju da psi obave svoje, spremni su reći sve o sebi, a ja za neznance imam ogromne kapacitete, zanimaju me više nego članovi moje obitelji. O njima sve već odavno znam.

Kako određujete stil i način pisanja? Uočljivo je da često, i vrlo uspješno, mijenjate pristup. U romanu »O čajnicima i ženama« imamo četiri monologa glavnih likova, u »Sporom odronu« priča teče sa stajališta pojedinog lika, u »Nemirnici« pišete u prvom licu muške jednine, u »Velikoj stvari« pripovjedač je neobičan, pomalo i autističan dječak, iznimno sklon analiziranju riječi i njihova značenja.

– Ne mogu unijeti neke parametre i programirati se za drugi neki stil ili način, to je jedini koji poznajem, a pristup i sam tekst i likovi odrede. Svaki roman prvo napišem u sebi i prije nego uopće otvorim praznu stranicu Worda. U »Čajnicima« je vladao prilični nered i svi su u isti glas govorili pa je zato svaki lik dobio priliku govoriti o svojoj istini. »Nemirnica« se nametnula kao prvo lice jednine muškog roda i mislim da je to bila rijetka prilika da mi se javio baš takav pripovjedač i možda se više neće nikada ponoviti. »Velika stvar« je u tom smislu najzahtjevniji tekst jer govoriti kroz dijete koje je vrlo senzibilno i s određenim poteškoćama, doista je sklisko tlo.

Na čemu trenutačno radite, što možemo očekivati možda već ove godine?

– Trenutno ne pišem pa ne znam može li se ikada više išta očekivati. Nije mi važno da se knjiga objavi pa da imam još jednu u nizu, puno mi više znači vrijeme provedeno u tekstu. Osim toga, tema je negdje još u dubokim slojevima neke guste šume i ako ikada dođe, sasvim sigurno ćemo razviti intiman odnos. Neću je tek naciljati, opaliti, a potom parati i vagati koliko joj koji organ teži pa sve pažljivo bilježiti. Pisanje je više od obične usmrćene teme na obdukciji. I nema garancije da mi neće uteći i ostaviti me pred nedovršenim tekstom.