Pavao Pavličić, Julijana Matanović i - Fabrio
Fabrio je u Novom Vinodolskom provodio svoja ljeta, svoje srpnje i kolovoze. U novljanskoj knjižnici ima i svoju spomen-sobu koja je poklon njegove obitelji, napose njegove kćeri Arijele
povezane vijesti
NOVI VINODOLSKI – Četvrtak, noć se spušta i dan se gubi u srpanjskoj sparini. Atrij Srićine kuće, koja je dala dvije izvanredne hrvatske slikarice – barunicu Gretu Turković i Zdenku Pexidr-Sriću, novljanski je dom umjetnosti. A tih dana, koncem srpnja, ne bilo kakvoj, već umjetnosti pisane riječi. Fabrijevo »Štavljenje štiva« minijaturni je književni festival započeo 2019. u čast velikog hrvatskog književnika Nedjeljka Fabrija. Novljani ga rado prisvajaju. Tu je provodio svoja ljeta, svoje srpnje i kolovoze, a i dalje je tu, među nama – njegov bistri pogled promatra nas pri ulasku u novljansku čitaonicu i kao da nam veli: »Tako sam sretan što dolazite ovdje i čitate«. U novljanskoj knjižnici ima i svoju spomen-sobu koja je poklon njegove obitelji, napose njegove kćeri Arijele. S tim je darom obitelj Fabrio, u suradnji s Narodnom čitaonicom i knjižnicom i ravnateljicom iste – Barbarom Kalanj-Butković, započela »Štavljenje štiva« – dane u čast našeg velikog literata.
Knjiga o Fabriju
Ovogodišnje gošće bile su naše živuće legende – Julijana Matanović i Pavao Pavličić.
»Držala sam kolegij o hrvatskom povijesnom romanu. Bile su devedesete, neka druga vremena. Više nisam u predavaonici i doista ne znam kojeg bi se suvremenog pisca moglo dovesti kako bi ga studenti zapamtili i kako bi prema njemu imali osjećaj poštovanja, ali i nekakvog straha i zadivljenosti. Vremena se toliko brzo mijenjaju, a moj odlazak u mirovinu, koji je bio prije dvije i pol godine, čini se tako dalek. Kada bih ja osjetila kako moji studenti sumnjaju u to što studiraju – u književnost, a to je doista čest slučaj na našem fakultetu, ja bih nazvala Nedjeljka. On bi ušetao u dvoranu sa svojom leptir-mašnom, uštirkanom košuljom i sakoom, stao i kazao: »Dragi prijatelji! Drage mlade kolege!«. Onda bih ja mogla cijeli semestar, čitavu godinu, tako mirno dovući do kraja. Fabrio je vraćao poštovanje književnoj riječi«, započela je svoje izlaganje jedna od najboljih poznavateljica njegova lika i djela, Fabrijeva prijateljica, sveučilišna profesorica i istaknuta književnica Julijana Matanović, koja je 2019. izdala djelo »Knjiga o Fabriju«. Iako je riječ o teoriji književnosti, Kalanj-Butković i Matanović su o knjizi, koja je zapravo tu večer bila predstavljena, govorile lakonski, laički i životno. Na licima ljudi izmjenjivali su se osmijesi i suze. Tako je to, kažu, kada čovjek govori o Nedjeljku Fabriju.
Matanović je govorila o svom prijateljstvu s književnikom, zanimljivim dogodovštinama, njegovu karakteru i osobnosti, vrsnom poznavanju povijesti i glazbe, njegovim lijepim rečenicama, ali i izjavi: »Ja sam dijete riječkog Kazališta.«
ANTE PERIČIĆ
Caption: Julijana Matanović, Barbara Kalanj-Butković i Branka Petrić-Fehmiu
Vježbanje života
Nakon što je Zlatko Crnković otišao u mirovinu, Matanović je preuzela biblioteku Hit te je poslije pokrenula biblioteku Zlatna nit, koju je i urednički potpisala. »Mladim ljudima danas ne možeš objasniti što je meni to tada značilo. Doći na mjesto Zlatka Crnkovića. Bila su to vremena u kojima si bio sretan što možeš biti u »hladovini« darovitih i velikih ljudi. Nije to bilo vrijeme kada je sve počelo od tebe, već si bio sretan ako su te velikani htjeli uz sebe. U Biblioteci Zlatna nit objavila sam »Vježbanje života« kao svoju prvu knjigu. Pisala sam pogovor, ali sam htjela inovaciju. Svi koji ste čitali znate kako je Nedjeljko za doticaje s poviješću u tekst stavljao dokumente iz nečijeg govora, iz novina ili snimke. On je to stavljao u crtice, isti tip slova i pripovjedačev dio i navedeni dokument. Ja sam htjela da dokument bude u kurzivu, a da izbacim crtice. Donijela sam mu to na kavu bojeći se što će reći za pogovor, a kad je on vidio da sam ja izbacila crtice – bio je užasnut. Sve smo ponovo morali prelamati. Tada sam vidjela što njemu znači dokument u povijesnom tekstu. Dokument je jednako vrijedan, ne možemo ga promijeniti. Te crtice malo odvajaju, ali ne čine prekinutu crtu. To su crtice koje dišu jer je pripovjedač, odnosno, kako bi to Fabrio kazao, »povjerenik za priču«, cijelo vrijeme u komunikaciji s dokumentom«, istaknula je Matanović dodajući kako su jako puno išli po malim mjestima, predstavljajući knjige.
Susret s Pavlom PavličićemDrugu je večer knjiškog mini festivala, na istom mjestu, uveličao hrvatski akademik, književnik, znanstvenik, prevodi–telj, esejist, scenarist… Pavao Pavličić. O našem najplodnijem i jednom od najčitanijih modernih pisaca teško je pisati na ovako malo prostora. Profesor i književnik Nikola Petković, koji je razgovor moderirao, rešetao je tih sat vremena Pavličića sa širokom i raznobojnom paletom pitanja – od stanja u hrvat–skoj književnosti danas, žanrovima, krizi romana osamdesetih godina, publici, njegovim literarnim počecima, prividnoj diho–tomiji između akademske karijere i lakših žanrova pa sve do ocjene današnje kritike, ako ona uopće i postoji.»Pisao sam tako kako sam pisao jer drukčije nisam znao. Uvijek mi je bilo najvažnije da se nekako preklope ti piščevi (i kada je isti glavni lik) i čitateljski problemi. Čitatelj, kada uzima knjigu u ruke, i misli kako ga to ne zanima, a knjiga mu dokaže suprotno – to je bio moj cilj. Kada sam pisao fantastiku, nisam imao intenciju donijeti nešto novo i da to nešto bude zapaženo kao inovativno. Ja nisam znao drukčije pisati. Imao sam sreću što je bilo i drugih ljudi koji su, poput mene, bili u istoj situaciji. Nešto je bilo u zraku, očigledno, jer se pojavilo nas desetak koji su pisali fantastiku, a među–sobno se nismo poznavali, osim kroz tekstove. Brzo je po–tom izašla Donatova antologija fantastične proze i slikarstva, koja je za cilj imala pokazati kako fantastika ima tradiciju u hrvatskoj književnosti, počevši od Leskovara i Matoša.Pored Donata, spomenuli su se i Zime i Viskovića, Marinko–vića, Tribusona i mnogih drugih protagonista naše književne scene. Žanrovi su, za Pavličića, izuzetno važni jer se književ–ni tekst, prilikom nastajanja, pridružuje postojećoj skupini tekstova, odnosno žanru. To odgovara i čitatelju. »Roman nije bio u krizi kao žanr, kao forma, već kao društvena pojava. Još uvijek imate ljudi koji kažu kako ne čitaju hrvatsku književ–nost i ne gledaju hrvatski film. To mi je u razgovoru potvrdila i ravnateljica ovdašnje knjižnice i naša domaćica – Kalanj-But–ković. Sedamdesetih i osamdesetih godišnje je izlazilo pet-šest romana, a danas, na natječaj za Gjalskog, dođe na stotine naslova. Od tih sto naslova, njih je barem dvadeset pristojno, čitljivo i literarno vrijedno. U tom smo pogledu napredovali i tome treba zahvaliti tom nekom koraku koji su napravili ti pis–ci i izdavači, među kojima je najvažniji Zlatko Crnković. Nije to doba značilo populizam već jednostavno druge teme, teme koje ljude interesiraju i približavanje romana kao žanra čitatelj–skoj publici«, istaknuo je Pavličić.Knjižnica ga je, u ranoj mladosti, podsjećala na slastičar–nicu. »Mama bi me vodila sa sobom i osjećao sam se kako tamo ima doslovnog svega. Kad sam krenuo studirati književ–nost, mislio sam da ću biti bibliotekar. To mi se činilo savrše–no. Kad čovjek počne pisati, uzima sve što mu dođe pod ruku. Imao sam sreće što sam se susreo s tekstovima nekih pisaca koji su me podržali, u smislu da sam vidio da se i tako smije i može pisati. Bio mi je, primjerice, važan Čapek, koji je, u tridesetima godinama, pisao sjajne krimiće. Nisam pokušavao pisati kao on, ali sam shvatio kako se i tako smije, a to su vri–jedni poticaji koje čovjek dobije u mladosti«, kazao je Pavličić. |
»Za Lucijana, kako sam ga ja zvala, nije bilo važno imamo li predavanje u Akademiji, Osijeku ili Glini. On je imao poštovanja prema svakoj onoj gospođi koja u nekom malom mjestu sjedne u prvi red. Oduvijek sam mislila kako se Bog skriva u viklerima tih žena koje su za književnu promociju napravile posebne frizure. I to je, vjerujte, za razliku od mnogih, Nedjeljko znao prepoznati«, svjedoči Matanović.
Raspravu o Fabriju čitanjem ulomaka iz njegove »Jadranske trilogije« upotpunjavala je i obogaćivala prvakinja drame beogradskog Jugoslavenskog dramskog pozorišta – glumica Branka Petrić-Fehmiu, Fabrijeva dugogodišnja prijateljica. »Dolazak u Novi, za mene, između ostalog je bila i misao: »Pa ja ću sresti Fabrija.« »Prva postava njegova »Vježbanja života« u riječkom »Zajcu« bila je jedna od najboljih predstava kojima sam svjedočila, a ljepota njegovih rečenica uvijek me iznova oduševljava«, kazala je glumica.
Fascinacija poviješću
Knjiga Julijane Matanović koncipirana je u dva dijela – prvi se odnosi na njen odnos s hrvatskim klasikom Fabrijem, a drugi dio je znanstvene prirode, gdje Matanović kirurški secira njegov književni rad – od drama, esejistike pa do romana. Razgovora je bilo o temama koje su književnika okupirale u njegovu dramskom opusu – pitanje vlasti, povijesti, trenutak oslabljivanja povijesnih osoba, zamke života u provinciji i tako dalje. Prvu je dramu Fabrio objavio 1967., potom piše pripovijetke, novele pa dolazi do romana i svog kapitalnog djela – »Vježbanje života«.
Prošla stvarnost, odnosno povijest, tema je koja je Fabrija duboko zaokupljala. Fascinacija poviješću fantastično je ukomponirana u njegovo štivo. Od povijesti se ne može pobjeći, pogotovo kada, kazuje Matanović, cijelo vrijeme imate povijest koja se govori otvoreno i ona koja se govori iza zatvorenih prozora. »Fabrio se borio protiv zaborava. Ne bi pisao o povijesti da nije. Bio je svjestan kako povijesne knjige koje je on, prilikom pisanja, morao konzultirati, možda i nisu one koje govore što je stvarno bilo. Zbog toga je rekao kako najviše vjeruje novinama i nije slučaj, draga Nora, što si ti odabrala novinarstvo«, rekla je Matanović obraćajući se Nori Fabrio Bene, studentici novinarstva i unuci našeg Klasika.
»Volio je novine jer su morale izvještavati odmah i nisu imale komentara. Danas bi sigurno bio nesretan kada bi vidio kako se vijesti donose i kako izgledaju naše novine i portali«, kazuje.
Nelko se, kako su ga zvali, kažu, borio protiv zaborava, tvrdeći da moramo znati povijest naših predaka. Ne zato što bismo nešto iz te povijesti naučili – nećemo naučiti ništa, već kako bismo se tješili kada kažemo: »I njima je bilo tako.« Ili, što bi rekao Ujević: »Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.«
»Fabrio je bio svjestan kako bi mu, u životu, bilo puno lakše da je izabrao zaborav kao najbolju zaštitu. Ali kakav bi to onda život bio?«, postavila je pitanje Matanović i nastavila: »Ja se bojim zaborava u književnosti, bojim se suvremenog poimanja literature u kojem sve počinje s nama. Voljela bih te mlade ljude, koji jesu u literaturi, naučiti kako se ne trebaju u književnosti bojati darovitih predaka. Kada me, u intervjuu, pitaju mogu li predložiti koje mlade pisce treba čitati – ja uvijek s radošću odgovorim jer želim dati vjetar u leđa mladim ljudima. Ali mislim kako danas nedostaje pitanja: »Koje pisce starije od Vas čitate?« ili »Tko su bili Vaši poetički roditelji?«. Ja sam poetičkog roditelja, draga Arijela – nemoj se ljutiti, našla u tvome biološkom ocu. On je bio moj poetički roditelj«, zaključila je svoje izlaganje Julijana Matanović.
Obećan je, naravno, i jedan ponovni susret, dok je važno naglasiti kako je program »Štavljenja štiva« prepoznalo i Ministarstvo kulture i medija te Primorsko-goranska županija koji projekt financijski podržavaju. Nedjeljko Fabrio nedvojbeno zaslužuje ovakve večeri posvećene njegovu liku i djelu. Posljednje dvije godine spriječile su organizacijski odbor da manifestaciju obogate i sadržajno prošire i upotpune, ali ta tendencija ne jenjava i sve ovo laganim korakom postaje tradicija. Možda će ovakve večeri, kojih nam zasigurno nedostaje, povećati popularnost ne samo Nedjeljka Fabrija već i hrvatske književnosti uopće i motivirati mlade ljude da se late naše literature. A Fabrija će se, kroz njegove knjige, zauvijek pamtiti, dok će oni, njegovi prijatelji, suvremenici i poznanici, pamtiti još jednu stvar o Fabriju koja je, na sreću, čitljiva i iz njegovih literarnih radova. »Bio je to čovjek koji je puštao suzu zbog drugih ljudi. Čovjek koji je bio tužan kada bi pričao o tuđoj nesreći i kada bi gledao patnju drugoga. Takvi su ljudi veliki ljudi«, posvjedočila je Julijana Matanović.
