Maša Kolanović znanstvenica je i spisateljica koja se knjigama fikcije ne javlja prečesto, no svaki put izazove čitateljski i kritičarski interes. Za posljednju knjigu, hvaljenu zbirku priča »Poštovani kukci i druge jezive priče«, objavljenu prošle godine u Profilu, nedavno je dobila Nagradu Europske unije za književnost, koja ima svojih rupa, ali definitivno potiče prevođenje pisaca na europske jezike. Za istu je knjigu i dobitnica godišnje Nagrade »Vladimir Nazor«.

S Mašom Kolanović razgovaramo o knjizi, čiji likovi žive u kafkijanskom svijetu nametnutih, ali i odabranih ograničenja, iz kojeg uglavnom ne mogu van, ali i o tome kako je ovo koronavirusno vrijeme »doznačilo« knjigu. A da stvar bude još zanimljivija, Kolanović je u jeku virusne krize boravila u epicentru nesnalaženja: Americi, i o tome nam donijela razmišljanje.

Dobitnica ste Nagrade Europske unije za književnost. Što mislite o toj nagradi i što vam znači?

– Nagrada ima vrlo konkretan cilj promoviranja pisaca iz zemalja Europske unije kroz programe promocije nagrađivanih naslova i potpore prijevoda, što je dobra prilika kako za same autore, tako i za izdavače i prevoditelje. To je svakako dobar način da se omogući protok različitih glasova kroz jedno veće književno tržište na europskom prostoru. Primjerice neke od autora, poput Edine Szvoren, Jasmina B. Freliha, Jana Němeca, također dobitnika te nagrade, prijašnjih godina možda ne bismo dobili u hrvatskom prijevodu da nema takvih potpora. Kakvu će sudbinu imati ‘’Kukci’’ u svemu tome, vidjet ćemo, nema unaprijed zadanih garancija o uspjehu.

Metamorfoza Amerike

Kako doživljavate ovaj koronavirusni kontekst u kojem ste dobili nagradu? Kako je to izgledalo?

– Vijest sam primila telefonski i dala kratku izjavu o primitku nagrade preko Zooma, kako to već ide u ovo korona vrijeme. Sama svečanost je prebačena za rujan.

Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče

Dosta je zanimljivo, da ne kažem ludo, to da ste, ni manje ni više nego u jeku koronavirusne krize boravili na stipendiji Instituta Remarque na Sveučilištu New York u SAD-u. Dakle iz prve ste ruke doživjeli cijeli taj američki traljavi odgovor na pandemiju, o čemu mi doznajemo uglavnom iz medija. Kakva su vaša iskustva?

– Iznimno zanimljiv i duboko zastrašujući bio je taj rez stvarnog života u istraživačku temu koja je odjednom postala četverodimenzionalna. Cijela Amerika, a posebice New York, preokrenuli su se naglavačke u jednoj tripoidnoj i distopijskoj metamorfozi nalik SF-u. Moje je iskustvo pak u svemu tome bilo iskustvo svakodnevice s nizom bizarnih detalja, poput toga da nabasate na skupinu mladih, neafirmiranih repera koji u jeku naredbe o ostanku doma koriste puste ulice kao priliku da snime spot u jedinstvenoj scenografiji ili susreta oči u oči s tipom koji piša nasred Pete avenije po izlogu Victoria’s Secret dućana… Nešto od svojih dojmova i doživljaja sam zabilježila u reportaži za Jutarnji list…

Gledajući širu sliku, cijela je ova situacija poput radikalnog striptiza do kosti razotkrila sve mitove suvremenog američkog kapitalizma koji je, iako puno blještaviji i zavodljiviji po svojoj vanjskoj manifestaciji i neizmjernim mogućnostima, isto tako neizmjerno brutalniji. Primjerice, više se bojite računa potencijalnog boravka na intenzivnoj njezi u bolnici nego samih posljedica zaraze koronavirusom… Slike kilometarskih kolona ljudi koji i po osam sati čekaju na ‘’lunch box’’ nisu prispodobive slici materijalnog blagostanja kakvog upisujemo u Ameriku, da ne nabrajam dalje.

Fascinantno je i kako potrošačka kultura gotovo simultano djeluje u ovoj preobraženoj stvarnosti pa su se tako reklame promptno prilagodile situaciji s koronom i djeluju u skladu s emocijama ljudi u karantenama. Potresno je bilo vidjeti nekoć prepune ulice New Yorka po kojima jedino lutaju beskućnici koji kao da su svojom vidljivošću još glasnije poručivali da nemaju što za izgubiti, jer su već odavno dotaknuli dno. Rasa i klasa su se pokazale kao društveno-ekonomska predispozicija za samu zarazu virusom. U svemu tome, imate na čelu države predsjednika koji krizu neviđenih razmjera primarno rukovodi tvitanjem. Ukratko, toliko nedosljednosti, riskantnih i neodgovornih odluka i kroničnog nesnalaženja posljednjih je mjeseci Ameriku gurnulo sigurnim putem nizbrdo, o čemu svjedočimo i ovih dana kada je ljudima naprosto prekipjelo.

Prijevodi knjige

Vratimo se knjizi. Nakon Libra za vajk, ovo vam je druga nagrada, koliko mi je poznato, za vašu knjigu i, kako smo već utvrdili, pretpostavka je da će potaknuti prevođenje vaše knjige. Jeste li možda već imali nekih kontakata?

– Interes inozemnih izdavača konkretno proizlazi iz poticaja s projekta Kreativna Europa, koja daje potpore za prijevode nagrađivanih naslova. Knjiga se trenutno prevodi na makedonski, bugarski i albanski jezik.

Knjiga je objavljena u svibnju prošle godine. Kakva joj je recepcija među poštovanim kukcima, pardon, kupcima? Koliko sam načuo, dobro se prodavala, što je sjajno i s obzirom na to da je riječ o zbirci priča, koje tradicionalno prolaze lošije u tom smislu.

– I ja sam, evo, ugodno iznenađena činjenicom da se zbirke priča čitaju i kupuju, jer je dobro znano da takav status tradicionalno i ekskluzivno pripada romanu.

U vašoj knjizi u fokusu je čovjek tranzicije, koja kao da je postala neki permanentni manirizam. Likovi vaših priča žive u kafkijanskom svijetu nametnutih, ali i odabranih ograničenja i iz tog svijeta ne mogu van. Ponekad se čini da bi mogli, ali im to ne uspijeva ili je čitatelju ostavljeno da sam domisli u skladu s preferencijama. Je li ovo čudno koronavirusno vrijeme donijelo štogod nova mogućim interpretacijama današnjeg čovjeka, pa i onoga iz vaših priča?

– Vrijeme pandemije, neveselo priznajem, meni je izgledalo kao konkretizirana metafora same knjige. Egzistencijalna krhkost na biološkoj razini, strah i ugroženost najranjivijih kao što su starije osobe, kronično bolesne osobe, žene i djeca koji su žrtve obiteljskog nasilja, beskućnici i ljudi na rubu egzistencije koji su redovito ne-bijele boje kože… bili su vidljivi kao ranjivi subjekti više nego ikad. S druge strane sistemsko nasilje, raznorazni ‘’orbanizmi’’ i ‘’trumpizmi’’, pogodovanje najbogatijima, rast kapitala već basnoslovno premoćnih korporacija… sve je to zaplesalo ‘’dance macabre’’ tijekom ove krize. Ali uz to sve, na mnogim je mjestima bila vidljiva i ona druga strana priče: solidarnost, briga, humanost, suosjećanje i požrtvovnost, što metaforu vraća kući u samo srce ljudskosti.

Oslonac na Kafku

Posebno je u vašim pričama zanimljiv sloj odabranih ograničenja na koja ne samo da smo pristali, nego smo ih pod egidom slobode izbora sami sebi nametnuli, bilo zbog udovoljavanja općeprihvaćenim standardima protiv kojih iz nekog razloga ne možemo, bilo zbog vlastitih slabosti. Koliko se svijet Kafke, na koji ste i intertekstualno i citatno naslonjeni, ipak u tom kontekstu razlikuje od ovoga našeg svijeta, odnosno kako oni korespondiraju?

– Dakako, moj je oslonac na Kafku konceptualan i duboko subjektivan. Ovo što sam ja pokušala napraviti je ‘’književna’’ interpretacija s većim ulogom afektivnog i intuitivnog kapitala, nešto poput hipoteze za moguće čitanje Kafke. Kafka mi se kao pisac sa svojim mračnim i zagonetnim vizijama, a opet žestokim u detektiranju senzibiliteta vremena u kojem je živio nadao kao blizak po atmosferi i mog vlastitog doživljaja aktualne stvarnosti, apsurda koji proizlazi uslijed inflacije smislene komunikacije, bezdušne pragmatike, monstruoznog narcizma… Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različita potencijalna značenja u književnim tekstovima, a meni se čini da iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Povratku Kafki iz perspektive koja je meni bliska možda idu u prilog historicističke paralele utoliko što je Kafka naposljetku svoje tekstove pisao u zamahu razvoja monopolističkog kapitalizma ranog 20. stoljeća, zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. Primjerice, Kafkin ‘’Preobražaj’’ s odmakom možemo čitati kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca, uslijed sakatosti za ekonomsko privređivanje, postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pak pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo ‘’dobre namjere’’ dok istodobno dopuštaju da drugi pored njih crkne. No Kafka s druge strane u svojim pripovjednim tekstovima daje puno manje, što bi se naratološkim rječnikom reklo, informanata koji indiciraju specifično vrijeme i prostor. Zbog toga njegovi tekstovi više ostavljaju dojam neke ‘’bezvremenosti’’, što je možda razlog da njegovi tekstovi mogu dobro funkcionirati u različitim kontekstima i prizivaju uvijek nove interpretacije.

Jesmo li, s obzirom na sve to, svi mi skupa živi zakopani i iznutra grebemo, kao što se teta iz vaše prve priče boji, ili postoji još uvijek šansa za uzmak, bijeg?
– Vaše me pitanje podsjetilo na često navođen citat Andrića: »Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo«. Iako je sama priča morbidna i poučak egzistencijalno klaustrofobičan, vjerujem da u stvarnom životu svi ipak tražimo taj izlaz i da život traje dokle god grebemo po raznoraznim stvarnim i metaforičkim ivericama koje život pred nas postavlja.

Pisanje fikcije
Vaše priče pripovijedaju u najvećoj mjeri žene, bilo u prvom, bilo u trećem licu, no uz fokus na glavni ženski lik. Osim jedne alegorijske, koja je ispripovijedana iz perspektive muškog roda, no u kojoj naslućujemo pukotinu u identitetu, samo (još) jednu priču pripovijeda muški lik u prvom licu. Je li to bio strateški odabir, odnosno što je u pozadini tog odabira?

– Pričama svakako dominira posredovanje i problematizacija ženskog iskustva suvremene svakodnevice, no u te dvije priče imamo i ‘’mušku’’ perspektivu s naslućenim rodnim i klasnim pukotinama u ideji stabilnog i čvrstog muškog heteroseksualnog identiteta. U jednoj je priči riječ o prekarnom novinaru koji se nalazi na kraju hranidbenog lanca velike medijske korporacije. U drugoj je priči pak riječ o nezaposlenom luzeru u kojoj je glavni lik zapravo ugovor o životnom osiguranju koji je tražio svog sve samo ne idealnog klijenta, a to je na kraju ispao specifičan muški glas koji ne pripovijeda iz pozicije moći, već upravo suprotno. Konceptualna pozadina oba prikaza bi bila problematizacija kodova nagrižene heteroseksualne macho muškosti, koja dolazi iz smjera društveno-ekonomskog polja.

S obzirom na uspjeh »Kukaca«, postoji li određeni izdavački pritisak na vas u smislu produkcije novih tekstova i u tom kontekstu postoje li neke ideje koje već oblikujete?

– Nastojim ne pisati fikciju pod bilo kakvim pritiskom, jer mislim da iz toga ne može izaći literatura s kojom bih ja bila zadovoljna. Dijelom zbog toga što se primarno bavim pisanjem znanstvenih tekstova pa je donekle teško pronaći vrijeme za pisanje fikcije, a dijelom jer je pisanje fikcije za mene kreativan proces koji uključuje intuitivno istraživanje i dozrijevanje koncepta čije sazrijevanje ne prati logiku tržišta. Najbolje stvaram onda kad sve ono što sam ranije napisala pomalo padne u zaborav. Tad se mogu iznova slobodno upustiti u novu kreativnu avanturu.