Novi roman Marine Vujčić, »Sigurna kuća«, jedan je od do sada ponajboljih trenutaka aktualne književne godine u Hrvatskoj, pa i šire. Novi moćan roman o i dalje nezavidnom položaju žena – i ne samo u Hrvatskoj – već privlači veliku pažnju. U uvodnoj posveti ove knjige autorica kaže kako je roman posvećen »Neznanim junakinjama iz crne kronike, onima kojima je u zagradama navedeno koliko su imale godina i koliko će godina imati zauvijek.«

Žrtve femicida

Jasno je što želite reći, kažemo autorici i pitamo je je li možda ipak postojala neka žrtva, neka tragedija koja je bila konkretan motiv za rad na ovom romanu?

– Motivirale su me mnoge žrtve obiteljskog nasilja i femicida. U 2023. godini, kad sam pisala roman, Đurđu Komes ubio je sin, Gordanu Četaj ubio je suprug, Angelu Ivanko Jurić također suprug, Petru Pošta bivši partner, Ivanu J. ubio je susjed koji je ranio još četvero ljudi, Mihaelu Berak službenim policijskim pištoljem ubio je policajac koji je to kasnije pokušao proglasiti nesretnim slučajem, jedna je jednoipolgodišnja djevojčica stradala kad je bivši partner teško ranio njezinu majku. Godinu ranije u Hrvatskoj je od strane bivših ili trenutnih partnera stradalo 13 žena, ove godine, barem do izlaska vaših novina, ubijeno ih je 12. Svaka nova žrtva bila je dodatni razlog da nastavim pisati. Kad sam već bila duboko u romanu, naravno da bih se često prisjetila i Ane Magaš i toga kako su je razapinjali po medijima kad joj se dogodilo ono što se dogodilo mojoj junakinji Ladi Lončar. Oni koji su čitali roman i znaju za Anin slučaj, shvatit će da »Sigurna kuća« nije priča o Ani Magaš, ali sve ono što se Ani događalo poslije tragedije itekako podsjeća na slučaj moje junakinje, no to je, nažalost, samo zato što je odnos prema ženama u ovom društvu uvijek isti, odnosno takav da ona jednostavno uvijek mora biti kriva. Žena je kriva čak i kad je nasilnik ubije. Kriva zato što je uopće bila s njim, zato što ga je ostavila iako on to nije želio, zato što je na sudu dobila skrbništvo nad djecom nakon razvoda, zato što je protiv njegove volje nastavila sa životom ili pronašla novog partnera… Pa su tako i Ana Magaš i moja junakinja krive jer su prema mišljenju suda »prekoračile nužnu obranu«. Znači, nisu se baš toliko trebale braniti, odnosno bilo bi logičnije da su pustile da ih njihov nasilnik ubije.

Posjeti požeškoj kaznionici

Kako je tekao proces stvaranja? Iz teksta »Zahvala« jasno je da ste puno radili na, kako se to kaže, terenu. Kako je to išlo? Je li bilo teško, pogotovo u emocionalnom i psihološkom smislu?

Sigurna kuća

– Neugodno mi je govoriti da je bilo teško jer napisati roman o nečemu što su mnoge žene na svojoj koži doživjele nije ni izbliza toliko teško koliko je teško u njihovom iskustvu. Recimo da je bilo vrlo izazovno. Prvi šok su mi bili posjeti požeškoj kaznionici, odakle sam krenula u istraživanje – jer sam na licu mjesta na istraživanje morala zaboraviti. Nadobudno sam mislila da će ti posjeti biti izvor informacija, da ću u kaznionici prikupljati građu za roman, ali tamo sam shvatila da je to gotovo nepristojno očekivati u takvom okruženju. Te tužne ženske sudbine kasnije sam pokušala atmosferom prenijeti u roman, a s detaljima iz zatvorskog života pomogla mi je jedna zatvorenica koja mi se javila kad je odslužila kaznu. U emocionalnom smislu najteže mi je bilo slušati sve one ispovijesti zlostavljanih žena, ući u taj začarani krug zatočeništva u vezi ili braku. Moj način pisanja podrazumijeva da uđem u glavu i kožu osobe o kojoj pišem pa sam se na dane osjećala kao da i sama sve to proživljavam. Pored toga, što sam dublje ulazila u priču, sve sam više postajala svjesna nemilosti društva prema zlostavljanim ženama, sporosti i neučinkovitosti sustava, i zapravo sam se s ovim romanom i sama suočila s našom stvarnošću u kojoj su žrtve nasilja nezaštićene i potpuno prepuštene sebi.

Koliko je trajao rad na romanu?

– Samo pisanje išlo je vrlo sporo, gotovo četiri godine je trajalo, ali s velikim pauzama i zbog nepoznanica na koje sam putem nailazila pa sam morala dodatno istraživati, i zbog drugih projekata koje sam morala raditi zbog egzistencije. Svako malo suočila bih se s nekim novim područjem koje treba istražiti – recimo, psihijatrijsko vještačenje je u slučajevima ubojstva prije suđenja obavezno, što ranije nisam znala, pa je trebalo saznati gdje se provodi, koliko traje, kako izgleda u praksi. Trebalo je proučiti i razne zakone, pravilnike, protokole postupanja u slučajevima nasilja u obitelji. Ali zapravo mi je najviše vremena otišlo na proces akumulacije, na razumijevanje psihičkih stanja junakinje, na razmišljanje o svemu što sam htjela reći, preispitivanje i isprobavanje načina na koji ću pisati. Ovo je po tome roman bitno različit od svega što sam dosad napisala jer, iako je fikcija, počiva na dokumentarnosti. Najveći dio prizora iz romana neke su žene u svojim životima proživjele, a malo je zastrašujuće koliko se čitateljica u tome prepoznalo.

Premalo se radi na prevenciji

Težak položaj žena itekako je uočljiv. Iz romana je jasno – jer Lada to i sama shvaća i kaže – da se i žene moraju mijenjati i boriti za ravnopravnost i to tako da ne pristaju biti žrtve. No, kako mijenjati muškarce? Mislim na one koji se nasilno odnose prema ženama.

Marina Vujčić

– I sama sam pišući ovaj roman shvatila koliko olako govorimo da bi žene trebale ovo ili ono, da ne bi smjele pristati biti žrtve, i sve to u teoriji jednostavno i logično zvuči, ali u životnoj praksi događa se manipulacija zbog koje žena dugo ne shvaća da je žrtva nasilja, a kad joj to postane jasno, već je u zamci iz koje je teško izaći. Bilo bi joj daleko lakše kad bi živjela u društvu i okruženju koje je razvilo empatiju prema žrtvama nasilja i koje će je podržati kad se nekome povjeri ili kad prijavi nasilje institucijama, ali to se najčešće ne događa. Veća je vjerojatnost da će je u bliskom okruženju nagovarati da »spašava brak«, da pokuša »udobrovoljiti muža«, da se »strpi i pričeka da ga prođe«, da je »to normalno u svakom braku«, a ako ga prijavi institucijama, preispitivat će se istinitost njezinih navoda ili će, ako joj povjeruju, nasilnik dobiti mjeru zabrane približavanja – a nismo jednom u crnoj kronici pročitali da je ubojici neke žene ta mjera bila izrečena. Čak i ako žena uspije dobiti mjesto u sigurnoj kući, ona je na skrivenom mjestu, izmještena iz svog doma i normalnog života, a nasilnik u tom domu i dalje uredno živi i radi. Umjesto da izoliramo i sankcioniramo nasilnike, mi njihove žrtve udaljavamo od svijeta.

Ja stvarno nisam kompetentna da govorim o tome kako možemo mijenjati nasilne muškarce. Znam samo da se premalo radi na prevenciji, da nas u školi nikad nitko nije učio gdje je granica, što je u redu, što se može tolerirati, a što je neprihvatljivo. Ne samo da nas tome nisu učili, nego smo odrastale slušajući opravdanja za mnoga nedolična pa i nasilnička ponašanja muškaraca: »On je takav, nije mislio ništa loše, danas mu je loš dan, najbolje da šutiš i praviš se da se ništa nije dogodilo, bolje da mu se ne zamjeraš« i slično. U medijima i danas vlada taj narativ. Na društvenim mrežama znam već biti naporna kad prigovaram zbog napisa u medijima nakon femicida ili vijesti o nasilju iz crne kronike, ali ne mogu smireno čitati o ubojicama koji su zapravo duša od čovjeka i lijepo su pozdravljali sve susjede. S druge strane, kad žena u samoobrani ubije partnera, nju se demonizira do krajnjih granica.

Dnevnički zapisi

Stilski ste se opredijelili za raznovrsne pristupe pa uz klasično pripovijedanje roman nudi i »razgovore« koje Lada sa suprugom zapisuje u bilježnicu, prisjećanja na njihovu zajedničku prošlost te Ladino djetinjstvo, prikaze psiholoških stanja Lade… Koliko je takav pristup zahtijevao energije, proučavanja, uživljavanja?

– Način pripovijedanja u mojim je romanima uvijek intuitivan, nema tu plana ni tehnike, nego puštam junake da me vode i progovaram njihovim glasom. Tu sam, iako nelogično zvuči, potpuno bespomoćna, kao da netko drugi umjesto mene odlučuje. U ovom romanu dosta sam energije potrošila upravo zato što sam u nekom trenutku posumnjala u taj glas i u Ladino drugo lice pa sam isprobavala prvo i treće – da bi se na kraju vratila onom glasu kojim sam intuitivno i započela pisati. U romanu se Lada u drugom licu obraća samoj sebi zato što si pokušava objasniti kako joj se dogodilo da završi u takvom braku i na kraju u samoobrani ubije muža, a u prvom licu obraća se svom pokojniku zato što s njim može tako »razgovarati« jedino sad kad je mrtav, budući da je za njegova života stalno morala paziti da ga ne »razljuti«.

Puno je tu bilo uživljavanja tijekom pisanja, i sad mi baš treba vremena da se oporavim od ove teme.

U kolikoj ste mjeri zadovoljni životom knjige nakon što se pojavila?

– Više sam nego zadovoljna životom knjige. Zbilja nisam očekivala da će tako dotaknuti čitatelje. Točnije je reći čitateljice jer mi se najčešće javljaju žene koje su roman pročitale i koje su se, nažalost, prepoznale u mnogim prizorima zlostavljanja. Javljaju mi se i čitatelji(ce) iz Srbije, gdje je roman objavljen istovremeno s hrvatskim izdanjem. Pisala sam ovaj roman da umirim vlastitu savjest zbog osjećaja da premalo činim za žrtve nasilja, a sad mi se čini da je bio potreban mnogima. Već sam to nekoliko puta javno spomenula – čini mi se da sam, prvi put otkad pišem, napisala nešto važno.

Radite li na nečem novom?

– Paralelno s ovim romanom pisala sam dnevničke zapise koji uskoro izlaze pod naslovom »365 rečenica«. Nikad nisam brojila rečenice, ali ovdje je to bilo jednostavno jer sam u dnevnik tijekom 2023. godine svaki dan zapisala samo jednu. Ta će knjiga u izdanju Frakture izaći do Interlibera. Trenutno mi se mota po mislima jedna drama, ali zasad mi je teško predvidjeti hoće li se »primiti« i hoće li od te skice jednom nešto nastati. To se nikad ne zna. Ali, kad se sjetim da je i »Sigurna kuća« jednom bila skica, povjerujem da će opet nešto novo, prije ili kasnije, narasti u mom kompjutoru.

Uočavam promjenu – ali nagore

Mogu li ovakve knjige, kao i one koje stvara niz drugih izvrsnih hrvatskih književnica, mijenjati nazadne patrijarhalne kanone odnosa prema ženama? Uočavate li uopće promjenu u položaju žena u, primjerice, posljednjih tridesetak godina, dakle dobu samostalne Hrvatske? Ili je i danas stanje takvo da je za žene »sigurna kuća« samo kaznionica?

– Bojim se da knjige ne mogu mijenjati nazadne patrijarhalne kanone jer oni koji bi trebali mijenjati te kanone ne čitaju – a ako i čitaju ponešto, sigurno ne čitaju ono što su napisale žene. Oni vjeruju da je ženama mjesto uz štednjak i uz kolijevku i da je to smisao njihova postojanja. Što se tiče promjene u položaju žena u posljednjih tridesetak godina, uočavam promjenu – ali na gore. Dovoljno je da se prisjetim osamdesetih godina, kad mi je kao mladoj studentici u Zagrebu dominantan osjećaj bio osjećaj slobode i rastuće ravnopravnosti. Tada se nitko nije bavio životnim izborima žena, nije se klečalo po trgovima i molilo za našu čednost i poslušnost, nije nas se prozivalo zbog odluka o majčinstvu, trudnoći ili prekidu trudnoće, nije se toliko sumnjalo u naš intelektualni kapacitet i nitko nas nije tretirao kao drugotne. Na svoje oči gledam kako idemo unatrag, odnosno kako se iznova treba boriti za prava žena nakon što se jednom već činilo da su ta prava gotovo neupitna.