Za mladu hrvatsku književnicu Mariju Andrijašević (Split, 1984.) tipično je da je – netipična. Naime, djevojka koja je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća pohađala Trgovačku školu u Splitu danas je jedna od najzanimljivijih hrvatskih književnica. Uz to je među vrlo rijetkim hrvatskim književnicima koji se mogu pohvaliti osvajanjem Gorana za mlade pjesnike i glavne nagrade »Ivan Goran Kovačić« za najbolju pjesničku knjigu. I to nije sve. Jer ona piše i poeziju i pripovijetke i romane. Nije ni to sve. Gorana za mlade pjesnike dobila je 2007. godine da bi potom dugo, točnije trinaest godina, »šutjela« te potom, osamnaest godina kasnije, a to znači ovog proljeća 2025. godine, dobila i Gorana »za odrasle«. Dakle, brdo zanimljivosti i mogućnosti za bezbroj pitanja, a na početku je pitamo što joj znači »drugi« Goran u njezinom životu, ovog puta za zbirku poezije nazvanu »Temeljenje kuće« objavljenu u izdanju Frakture.

– Naravno da mi je ova nagrada izniman prvilegij i čast, posebno jer sam dobila i Gorana za mlade pjesnike i ovu nagradu koja za mene ima poetski i životni značaj te dugu tradiciju utemeljenu i na antifašističkoj borbi i na ideji da smo se izborili za naše slobode, ali i na ideji da poezija bude ta koja govori u ime svih nas. Jutro prije samog polaska za Lukovdol bila sam jako uzbuđena jer sam znala da ću nakon osamnaest godina opet vidjeti Goranovu rodnu kuću i obići cijelo ovo mjesto te možda i na jedan drukčiji način, jer sam sad ipak zrelija, oblikovati ta sjećanja i vratiti se korijenima mene nekadašnje.

Duga literarna šutnja

Godine 2007. dobili ste najznačajniju hrvatsku nagradu za mlade pjesnike za zbirku »davide, svašta su mi radili«. A onda lijep broj godina – šutnja. Odnosno, niste ništa objavljivali. Kako i zašto?

– Prije svega, treba reći kako ta moja želja za pisanjem i književnim stvaranjem nije imala neki ortodoksni put, već je išla nekim čudnim redom, ali za mene najispravnijim. Jer, trebala sam najprije nakon srednje škole u Splitu završiti večernju školu pa studij u Zagrebu i tome sam posvetila najveću pažnju »samujući« tako bez objavljivanja punih 13 godina. No, sad mi se čini, pogotovo baš za ove priredbe kad se srećem s mnogima, da je tome upravo tako trebalo biti i da je to taj moj poseban i od većine ostalih drukčiji put.

Dugo ste nakon te prve zbirke poezije »šutjeli«, a onda u kratkom vremenu napravili puno – roman, pa zbirka poezije te potom odlična zbirka pripovijedaka. Dakle, okušali ste se i u prozi i u poeziji što je prilična, često i ne tako tipična raznovrsnost. Kako to da ste se okušali u tim raznim oblicima književnog izražavanja?

– To je pitanje koje i mene zanima i o tome sam i sama razmišljala jer nakon »šutnje« ne dolazi poezija, već potreba da jako puno toga kažem i to ne kroz stihove, već kroz pripovijedanje. Jednostavno, nakon duge literarne šutnje imala sam dojam da je najprirodnije izraziti se kroz jedan duži prozni oblik koji će progovoriti o nekim društvenim silnicama i bilo mi je jako važno narativno posložiti jedan život koji je možda mogao biti i moj – a, naravno da nije jer se u osnovi nimalo ne poklapam s junakinjom svog romana – i zato sam za povratak na književnu scenu odabrala roman. Uslijedilo je potom novo »povlačenje u tišinu« pa pišem zbirku pjesama da bih se nedugo potom opet vratila prozi, odnosno zbirci pripovijedaka »Liga ribara«. Znam da je sve ovo netipično, možda i nečekivano, ali je istodobno i pravi odraz onoga što sam ja kad je riječ o književnosti. Naime, ja u pisanje nikad ne idem s namjerom da tekst bude u prozi ili u lirici, nego se prvo pojavi ideja, a onda ja, simbolički rečeno, »pitam« taj jezik na kojem stvaram: a što si ti, poezija ili proza? I onda krećem.

Kad sam krenula pisati pjesme za zbirku »Temeljenje kuće« bilo me je malo strah i prepala sam se jer dugo nisam pisala poeziju i kad sam shvatila da nešto što mene intimno muči želi biti ispričano na način da me zaštiti od svijeta, da ne ide previše eksplicitno van, shvatila sam da pišem iz tog prostora boli, patnje i ushićenosti koji, ustvari, može donijeti samo poezija. I to mi je potvrdilo da nikad ne pišem s namjerom da se izrazim u unaprijed određenom književnom rodu. Kad bih stvaranju pristupala na taj način, onda bih vjerojatno pisala samo romane, ali po vokaciji jednostavno pišem iz onog »izvora« koji mi je trenutačno najbitniji i najviše odgovara onome što želim reći i iskazati.

Poezija je moj izričaj

Zanimljivo je da ste za svaku od do sada objavljenih dviju zbirki lirike dobili nagradu Goran. Što vam znači poezija?

– Ja sam jako rano shvatila da je poezija moj izričaj, čak i prije tog nekog ozbiljnijeg poetskog čitalačkog iskustva. Sjećam se da sam već u četvrtom razredu osnovne škole počela pisati neku, ajmo je tako nazvati, ljubavnu poeziju, utemeljenu na onome što sam vidjela i čula u slikovnicama, igrokazima, pjesmama na radiju…Ta su mi iskustva, očigledno, pobudila želju da se eto i ja pokušam izraziti na taj način pa sam, kažem, već u četvrtom razredu osnovne škole počela pisati neke »ozbiljne« ljubavne stihove, što mi je danas pomalo i smiješno, ali nedvojbeno govori o meni i mom pristupu i odnosu prema književnosti. Potom sam u srednjoj školi, a to je bila Trgovačka škola u Splitu, pisala nešto malo za školski list, a moja tadašnja profesorica Tea Tereza Vidović – koja je danas profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu – poticala je moje pisanje koje za naš stupanj obrazovanja baš i nije bilo uobičajeno. Tako se, eto, ta poezija stalno »šuljala« kraj mene i uz mene čekajući, valjda, priliku da zaživi što se onda i dogodilo u prvoj zbirci za koju sam dobila Gorana za mlade pjesnike

No, niste stali na poeziji. Štoviše, roman »Zemlja bez sutona« nagrađen je 2021. godine nagradom tportala za roman godine, a potom ste prošle godine objavili, kao za sada vaš posljednji književni istup, sjajnu zbirku pripovijedaka »Liga ribara«. Kako je došlo do nastanka te zbirke priča?

– To je zanimljiva priča. Nazvala me Luiza Bouharaoua i predložila da budem jedna od desetak hrvatskih književnica koje bi napisale priču za knjigu pod nazivom »Nastavi priču«, knjigu koja je trebala biti stvorena prema fragmentima tekstova zatvorenica ženskog zatvora u Požegi. Naime, njihove priče nisu smjele biti objavljene u cijelosti, već samo kao fragmenti, a naš je zadatak bio da te fragmente nastavimo i uobličimo u priču. Ja sam u tom trenutku pisala i »čistila« roman »Zemlja bez sutona« od onog što bi moglo biti suvišno i tako se dogodilo da mi je iz sadržaja »izletio« jedan lik, a onda sam, razmišljajući i o ostalim junacima mog romana, vidjela da bi i neke njihove priče i oni sami mogli biti dio tih priča vezanih uz tekstove zatvorenica u Požegi. I tako je krenulo pa se može reći da »Liga ribara« proizlazi iz moje želje da se bavim društvom, ali ne tako da prikazujem sve kroz jedan socijalni aspekt obitelji, nego da prikažem kako se ljudi i karakteri oblikuju u prostoru što, primjerice, tvrdi i arhitektura po kojoj nas priroda koja nas okružuje i okoliš u kojem rastemo oblikuje i mentalno, često i karakterno.

Zato se svi moji likovi te zbirke kreću u različitim prostorima – gradskim kvartovima, malim mjestima uz obalu, naseljima na otoku – i kroz sve njih ja, ustvari, opisujem i povijest tih prostora, od Vranjica preko Kaštelanskog zaljeva, Sućidra, Spinuta… Moji su likovi ljudi koji su živjeli na tom prostoru od kraja devedesetih pa do polovine prvog desetljeća ovog stoljeća i oni su taj prostor oblikovali prije te neke stroge digitalizacije, a taman u osvit svega što mi živimo kao društvo danas.

Odrastanje u Splitu

U toj su zbirci odlični likovi djevojčica. Borbene i neprilagođene, one se s puno energije i duhovitosti bore za svoje mjesto u svijetu, što često nije nimalo lako. Kako ste i zašto pristupili toj temi?

– Ta mi je tema vrlo bliska i zbog mene same, ali i zbog naših majki i baka, a najviše me privlačilo to razdoblje kad se počinjemo odvajati od dječaka i postajemo djevojčice. Bilo mi je zanimljivo i željela sam zabilježiti baš taj lom koji se događa kad se počinjemo odvajati i nismo više zajedno u, primjerice, nogometu, nego se odjednom »nišanimo« i ne znamo jesmo li budući prijatelji ili ljubavnici. Zanimalo me to što se dogodi kad ostavljamo polako djetinjstvo iza sebe i pretvaramo se u nekog novog, nekog drukčijeg u odnosu na dječje igre i druženja. To mi je zanimljivo. Interesantno mi je pisati o stvarima o kojima se ne govori na način na koji bi se trebalo, a to znači da zauzmemo svoj prostor u književnosti, da kažemo da, mi smo tema, mi smo važna tema, djevojaštvo i djetinjstvo su važne teme i to je doba kad se moraš izgraditi i kad moraš steći naviku reći NE svemu što nije dobro.

No, ušli ste i u muški lik kroz priču o torcidašu Radi. Je li ta »promjena spola« bila zahtjevna?

– Nije mi bilo teško jer sam odrasla u Splitu i kretala se u tim krugovima i znam ljude koji su rušili ograde na sjeveru, a istodobno bili iznimno inteligentni ljudi. Kako se odrediti prema tome, pitala sam se i brzo shvatila da moje određenje može biti jedino književno. Zato sam osmislila lik koji diše u tom prostoru i svjestan je odluka koje donosi, i izbora koje ima i samog sebe.

Kako ste zadovoljni reakcijom na »Ligu ribara«?

– Jako sam zadovoljna jer je ta zbirka donijela najveći broj javljanja čitatelja i očito mi dala prepoznatljivost, a to je meni bitno jer mi je taj dijalog jako važan i drago mi je kad mi ljudi kažu što im se u knjizi dopalo, ili što ih je razočaralo. Također jer bitno i da me kritika prihvatila i sad me gleda kao neku već afirmiranu autoricu što je, tek sada vidim, vrlo važno.

Na čemu trenutačno radite?

– Sporo radim pa ću vjerojatno za dvije-tri godine objaviti roman i to o ljudima koji su u jednom trenutku bili korisni društvu, a onda ih je to društvo, čak i njihove obitelji, odbacilo. No, neki od takvih se sretnu i postaju prijatelji pa će to biti roman o prijateljstvu, čvrstoj vezi koja nastaje kroz to prijateljsko prepoznavanje koje ne uvjetuje ništa, nego samo da si blizu kad te netko treba.

O autorici

Marija Andrijašević (Split, 1984.) završila je trogodišnji smjer Trgovačke škole u Splitu 2001., a četvrti razred u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu 2008. Magistrirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. Pohađala je i završila dvosemestralni program Centra za ženske studije u Zagrebu 2016. godine.

Za rukopis »davide, svašta su mi radili« nagrađena je Goranom za mlade pjesnike 2007. Prije i poslije toga objavljivala je poeziju u kulturnim i književnim časopisima (Re, Quorum, Knjigomat, Poezija…). Poezija joj je uvrštena u suvremene pjesničke antologije (»I u nebo i u niks«, »Hrvatska mlada lirika«…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana »Voci di donne della ex Jugoslavia«. Povremeno je prevodila poeziju s engleskog govornog područja za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački.

Godine 2021. objavila je svoj prvi roman, »Zemlja bez sutona«, nagrađen regionalnom nagradom »Štefica Cvek« i 15. tportalovom književnom nagradom za najbolji roman. Drugu zbirku pjesama »Temeljenje kuće« objavila je 2023. godine i za nju je u proljeće ove godine dobila nagradu Goran. Zbirku pripovijedaka »Liga ribara« objavila je 2024. godine.