Knjiga »Požar« autorice Ksenije Kušec lijepa je knjiga. To je prvo što čitatelju mora pasti na um kad je vidi i uzme u ruku. Lijepa joj je tekstura, lijep je font, lijepa joj je svijetla bež boja i na njoj zlatna slova.

Lijep je i taj njen ‘mali’ format, činjenica da je možeš strpati u džep od traperica pa je izvaditi u tramvaju, autobusu i čitati dok ne dođe stanica na kojoj se iz prometala izlazi. Nije spomen privlačnih korica tu bez razloga s obzirom da, ako ćemo pošteno, i nemamo bogzna koliko lijepih knjiga po izlozima knjižara i u knjižnicama. No ono još važnije jest da se tu po koricama itekako dade suditi o sadržaju. Roman »Požar« je dobar roman, iskren i direktan koliko i zavodljiv dok priča priču o njoj i njima, jednu od onih što se pričaju rijetko makar se proživljavaju često i priželjkuju još češće.

Ksenija Kušec: Požar

Roman »Požar« priča o ljubavi, jednoj koja je, čini se, došla kraju, i drugoj koja se na tren činila veća od života makar takva nije bila. Glavna junakinja nije od jučer, jasno joj je i što treba i što ne treba činiti, kad povuče potez zna kud on vodi, ali zna i to da katkad spasa nema, već samo strasti. Pri tom sama sebe podsjeća, a nas uči, štošta. Recimo, da je s kućama kao i s ljubavi i »ako nema nikog da ih čuva i pazi, umiru«. Podsjeća nas da nakon požara ostaje požarište te uči istini koja kaže: »Vatra te proguta i spali sve pred sobom, ali ti može biti spas i život.«

Ksenija Kušec / Foto JURAJ VUGLAČ

Kako se otvori prva stranica tako nas Kušec ‘tjera’ da čim prije doznamo što je na koncu bilo, ali pažljivo čitajući. Čini to britkim i čistim rečenicama protkanim finim humorom i ironijom, pišući tako da je svo vrijeme posve vjerna svojoj navadi da uređuje napisano, briše ono što nije nastalo uz trnce.

– Ostaje samo koncentrat. Takva bi trebala biti književnost. Koncentrirana i gusta. Što više obrišeš, to je manje baljezganja – ne dvoji Kušec.

Zvuči mrvu prestrogo!? Možda i jest, bit’ će da i jest, ali kod Kušec to savršeno funkcionira dok nas uvjerljivo i sigurnom rukom vodi putima koji su sve samo ne sigurna igra. Pa nam otvara na tren oči i tjera nas da preispitamo i svoje brakove, svoje veze, svoje strasti, svoje odluke. I da, Kušec je isplela priču na manje od 100 kartica, taman da ne čudi da je na svom Facebook profilu otvorila prostor za osvrte manje od par rečenica. Neki su priznali da ih podsjeća sve na ono što piše Annie Ernaux. Ma, tamo je i osvrt koji kaže: »Ovi s mora je zapravo seronja. Volim što je ona junački sve odradila.« Začudo, ili baš naprotiv, taj je osvrt pisao muškarac koji se, prema vlastitom priznanju, dijelom pronašao u sva tri lika romana. Takva je to knjiga, za prepoznati se i za čitati je, tu i tamo i svako malo. A uz to je i vraški lijepa.

Posložene kockice

Ovo je osvrt na knjigu »Požar«, ali i sasvim logičan uvod u priču o nastanku jednog posve posebnog izdavačkog projekta i jedne posve posebne biblioteke, biblioteka »<100«. Andrea Grgić i Ksenija Kušec odlučile su potaknuti domaće autore na pisanje kratkih proza, velikih do najviše sto stranica da stanu u knjižicu džepnog formata, a kad su na svoju stranu dobile i Elviru Kranjčar, odnosno za nakladnika Galeriju Kranjčar, kockice su se savršeno posložile. Samo, što je tri uspješne žene, uspješne baš u svemu s čim se bave, uopće spojilo i što ih je natjeralo da pokrenu ovaj projekt!?

– Spojile smo se zbog teških životnih problema: napisale smo knjižice, a izdavači su željeli knjižurine. Andrea i ja smo se znale površno, bile smo na bok-bok, onda je pročitala jednu moju priču negdje, slučajno i prepoznala se u njoj. Nakon toga više ništa nije bilo slučajno. Kave, izlasci, kvizovi, poklapanja u razmišljanjima, pisanje… Složile smo se da je problem ‘tankih’ knjiga prisutan, svi žele ‘debele’ romane, pa smo krenule razmišljati kome da se obratimo – priča Kušec.

Ksenija Kušec, Elvira Kranjčar i Andrea Grgić / Foto : JURAJ VUGLAČ

Čini se da se i nisu puno premišljale. Jer, kako kaže Kušec, baš kao i u kvizu, ono što ti prvo padne na pamet obično je točno.

– Tako je bilo i u ovom slučaju. Odmah sam pomislila na Elviru Kranjčar, vlasnicu i umjetničku voditeljicu Galerije Kranjčar, jer je već objavljivala poeziju, pa sam znala da joj književnost nije strana. Otišla sam na razgovor, ponudila me pjenušcem i začas smo dogovorile suradnju. Naša je suradnja začinjena beskrajnim cerekanjem i mjehurićima, samo da se zna – smije se Kušec.

Veli pri tom kako je svaka ideja zapravo pokušaj da si olakšaš ono što ti je neugodno ili da pronađeš ono što ti treba, a toga nigdje nema. Pa ideš smišljati.

– Napisala sam romanče, tako sam ga neko vrijeme zvala od milja, i nisam imala kud s njim. Neke sam izdavače pitala, ali su rekli neka ga napušem na 150, 200 strana. Kako da stavim litru vode u espreso, hm? Osim toga, koliko stranica ima »Stranac«, »Kuga«, »Samo strast«, »Jedna žena«, »Farenhajt«, »Ljubavnik«, »Životinjska farma«, »Proces«, »Mizantrop«? Svi imaju manje od sto. Pa smo Andrea i ja rekle jedna drugoj, hajde da to pokrenemo, ali da se ne zaustavi samo na meni ili njoj, idemo objavljivati pisce koji napišu svoja djela u tom manjem okviru. Znam da ima takvih tekstova, a ja baš volim male romane. A i umorna sam od teških, bremenitih tema napisanih na 200-300 stranica – jednostavno će Kušec.

Sumnjičavom pripadniku sedme sile ne da vrag mira, pa nakon svega rečenog ipak pita da nije ovaj naziv biblioteke, ovo »<100«, ipak ponajprije marketinški neki vab!?

– »<100« je samo logičan naziv. Objavljivat ćemo tekstove koji ne premašuju sto kartica. Matematički znak je zato jer volimo matematiku, a i univerzalno je razumljiv – rezolutno će Grgić.

Iznimna estetika

Vab zato bez sumnje jest iznimna estetika, makar ni on nije plod ničeg drugog doli činjenice da njih tri štuju lijepo.

– Knjiga izgleda ovako jer je Elvira Kranjčar, koja je iznimni esteta, već imala sliku u glavi kako bi to trebalo izgledati, pa je njezin dizajnerski tim ponudio nekoliko rješenja, od kojih nam se ovo najviše svidjelo. Totalno je minimalistički, knjige će se razlikovati jedino po boji naslova. Objavljivat ćemo i zbirke kratkih priča i poeziju, pa smo prema tome mislile mijenjati boje naslova, ali možda će autori birati svatko svoju boju, još to ne znamo. Želimo da knjiga bude stalno s čitateljem: u džepu, u torbi, da se može čitati u tramvaju, u čekaonici, u redu… S obzirom da se ne financiramo iz javnih izvora financiranja, u ovoj fazi našeg izdavačkog projekta kada svaka ušteda dobro dođe to nam je svakako i povoljnije. Moramo štedjeti na svakom trećem koraku i zarađivati na svakom drugom – pojašnjava Grgić.

Andrea Grgić / Foto Juraj Vuglač

Štednja i izdavaštvo. Tako to u nas, na žalost, ide. Taman da se pita gdje je isplativost ovog i ovakvog projekta koji je spojio arhitekticu, galeristicu i onu koja među ostalim kreira zagrebačku kulturnu ponudu!?

– Što se isplativosti tiče, nama je dovoljno da pokrijemo troškove, a sada s »Požarom« skoro pa i jesmo. Što nas inače tjera? Mislim da nas povezuje znatiželja, zaigranost, kreacija ali i kompeticija. Nije ovo jedino što svaka od nas radi, da krenem nabrajati lista bi bila poduža. Ideja je objaviti dvije do tri knjige godišnje, male književne bombone u izdanju Galerije Kranjčar. Želja nam je da se prepozna i percipira kao mala i osebujna naklada. A ova izdavačka djelatnost Galerije Kranjčar je iskorak i nadogradnja u afirmiranju umjetnosti koju inače promovira, od sada i književnosti – govori Kranjčar.

To afirmiranje umjetnosti je zapravo i cilj ovog projekta.

– A još jedan motiv je raditi duže ili izdati više knjiga tijekom godine. Na primjer, ovo »<100« može značiti i da ćemo objaviti manje od 100 knjiga: pet knjiga godišnje, dakle 20 godina. A taman sam počela promišljati o mirovini. Očigledno to ne pripada mom bivanju, jer ovu ideju sam jako prigrlila i tek smo je započeli. I samo da najavim, naša sljedeća knjiga bit će zbirka kratkih i efektnih priča Andree Grgić. Sad je u fazi uređivanja. I naravno, imamo još naslova koji čekaju red za objavu – nagovještava Kranjčar.

Ksenija Kušec, Elvira Kranjčar i Andrea Grgić / Foto JURAJ VUGLAČ

Novinaru, bit će zato što je muško, upada u oči da, barem za sada, u ovoj priči muškaraca nema. Možda, tko zna, jednostavno nisu u stanju ispripovijedati ništa na malo stranica?

– Mi nemamo nikakvih ograda. Jedini kriterij je kvaliteta teksta. Tekst može napisati i hobotnica, ako želi. I da je napisan na manje od sto kartica. I više od pedeset. Moramo imati i donju granicu. Sad kad o ovome govorim, možda smo mogle nazvati biblioteku tako da napišemo formulu 100 > x > 50 – duhovito će Kušec.

Minimum i maksimum stranica je zadan, ali je zato tematska sloboda ogromna.

– Tematika može biti bilo kakva. Evo, nedavno sam dobila tekst kojem su očito u fokusu i korona i potres. Inače ih ne percipiram ili bolje rečeno, nije mi privlačno kao tema, jer se te dvije pojave uglavnom obrađuju banalno. Ali ovaj tekst je to uzeo samo kao okvir, a autor je opisao zbivanja i odnose u jednoj zgradi, između susjeda. Mi znamo da su zatvoreni zbog lockdowna, znamo da je bio potres jer se po zgradi nešto stalno popravlja, ali fokus je na ljudima, u odnosima. Kao White Lotus. Kriterij je kvaliteta. Osim nas tri koje smo istaknute, imamo još četiri člana umjetničkog tima, imena ne otkrivamo i zajedno odlučujemo o odabiru. A možda tako imamo i mali alibi, jer upita je puno i nije lako opetovano ponavljati »žao nam je« – kazuje Kranjčar.

Elvira Kranjčar / Snimio Juraj Vuglač

Usklađen trio

Savršeno usklađen trio Kušec – Grgić – Kranjčar otvorio je tako ‘mali’ prostor za velika djela. Ali, sve što je novo i privlačno u nas na prvu, poglavito od struke, najčešće ne nailazi na bogzna kakvu podršku. Lako se tu, velimo, pokolebati.

– Zasad publika reagira na samu knjigu, i to kako mi se čini, jako dobro. Trenutno muku mučimo s tim da knjigu stavimo u knjižnice. Kad nam se zahukta dinamika objavljivanja, vjerujem da će i biblioteka isto tako biti uspješno prihvaćena, jer će korak po korak, sa svakim novim naslovom graditi svoj identitet i prepoznatljivost na književnoj sceni. Ne damo se pokolebati, osim toga, tek smo počele – poručuje Grgić.

To pak hoće reći da bi nas ono što je počelo s »Požarom« moglo odvesti poprilično daleko. Jer, ako već ima onih koji su u »Požaru« prepoznali pismo i duh nobelovke Annie Ernaux….

– Meni je izuzetan kompliment naći se u istoj rečenici s Annie Ernaux, a nedavno me Olga Vujović uz nju, stavila i s Duras. Ako je ona i bila podsvjesno povod, onda ja to ne znam, jer je podsvjesno. No, njezina Samo strast mene je pred par godina oborila. Svi smo živjeli takve emocije, samo se rijetki to usude priznati. Možda ova edicija donese neku našu nobelovku, vrijeme je… – zaključuje Kušec.

Što no bi se slikovito reklo i sudeć’ po prvijencu, ima požara što gase žeđ za dobrom literaturom. Pri tom je »Požar« i savršen dokaz da se na manje od 100 strana može sročiti kompletna, zaokružena, dobra priča.

– Samo hoće li biti dovoljno kandidata za dalje u zemlji u kojoj se knjige još uvijek i po debljini cijene, pa i od strane izdavača!? – pita se Grgić.

Ako se i cijene, eto biblioteke koja bi to itekako mogla promijeniti, eto knjiga čije korice itekako govore o sadržaju.