Na kazališnim daskama već proslavljena drama »64« hrvatske književnice i dramatičarke Tene Štivičić dobila je i svoju ukoričenu verziju što je itekako dobro.

Ne samo zbog toga što knjiga ipak može doprijeti do puno većeg broja ljudi no kazališna predstava, već i zbog nedvojbene kvalitete ovog dramskog teksta. Glavni likovi drame, koja je uspješno postavljena u Beogradu (Atelje 212) i Zagrebu (HNK), su Eva i Danijel, bračni par na pragu četrdesetih koji pokušava dobiti dijete umjetnom oplodnjom. Uobičajenim putem to nije nikako išlo, a budući da oboje žele dijete, odlučuju se na umjetnu oplodnju koja znači brojna odricanja i muke, posebno za Evu koja mora proći golgotu terapije koja je sve samo ne jednostavna i bezbolna. Naprotiv.

Naravno, ta nova situacija – pojačana već višegodišnjom vezom u kojoj je ona početna jaka ljubav već poprilično izblijedjela – dovodi i do sukoba, svađa i razmimoilaženja mišljenja, a sve to ugrožava ne samo njihovu vezu, već i ideju o rađanju djeteta uz mučnu pomoć znanosti. Uz to oboje su već u godinama kad se pitaju ima li taj novi veliki obiteljski iskorak uopće smisla te hoće li uopće moći biti dobri roditelji, uspiju li u ideji umjetne oplodnje.

Ženski i muški stav

Sve te njihove dvojbe i pitanja dodatno su istaknuti interakcijom s drugim likovima ove drame – Danijelovim ocem Oliverom, Evinom majkom Helenom, Evinom prijateljicom Belom, zgodnim susjedom Aleksom te liječnikom koji vodi proces umjetne oplodnje. Svi oni tu su, ustvari, kako bi progovorili o središnjoj temi ove drame – pitanju i značaju majčinstva. Što je majčinstvo i može li žena biti potpuna bez tog blagoslova te je li to uopće blagoslov, samo su neka od pitanja koja si postavljaju ponajprije ženski likovi ove drame pri čemu, a to je vrlo zanimljivo, čak i simptomatično, puno više dvojbi o majčinstvu imaju žene. Muškarci o toj temi imaju uglavnom, ponajviše kroz lik Olivera, jedan pomalo patrijarhalni stav utemeljen na poštovanju obitelji kao temelju svakog društva. Kod žena se, kako kod Evine majke Helene, tako i kod njezine slobodoumne prijateljice Bele, javljaju itekako uočljive dvojbe vezane ponajprije za činjenicu da je majčinstvo – koliko god bilo prirodno, pa čak i neizbježno za ženu – ne samo blagoslov i užitak neshvatljiv muškom rodu, već i svojevrsna kazna, opterećenje i briga koja od žene često čini žrtvu u smislu njezinog potpunog odustajanja od gotovo svega drugog što je u životu mogla raditi – da nije bilo djeteta.

Teme za razmišljanje

Naravno, ovako postavljene premise smještene u emocionalno i psihološki nabrijanu situaciju opterećenu fizičkim mukama vezanim za terapijski proces umjetne oplodnje, idealne su za žestoke sukobe, sučeljavanja i iznošenje provokativnih stavova koji i samog čitatelja (gledatelja) uvlače u svijet tih rasprava, odnosno u preispitivanje vlastitih stavova i pogleda na život. Drugim riječima, ova drama – a prava drama to i mora činiti – provocira svakog čitatelja ili gledatelja da bude aktivan te zauzme i vlastiti stav, a to znači počne razmišljati o temama koje i zavređuju promišljanje. Uz majčinstvo to su, u slučaju ove drame, svakako i roditeljstvo, brak i bračni život te, logično, obiteljski život i obitelj općenito kao temelj društva.

O autorici

Tena Štivičić (Zagreb, 5. rujna 1977.) je hrvatska dramatičarka. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (odsjek: dramaturgija) 2001. Magistrirala je na Goldsmiths Collegeu u Londonu. Kao dramaturginja radila je na projektima u kazalištima GDK Gavella, GK Trešnja, Mala scena i Kazalištu Ulysses. Potječe iz zagrebačke obitelji redatelja Ive Štivičića. Od 2003. živi i radi u Londonu. Njezina drama »Tri zime«, koja prati četiri generacije zagrebačke obitelji tijekom turbulentnoga dvadesetog stoljeća, praizvedena je u National Theatreu u Londonu, 2014. u režiji proslavljenog Howarda Daviesa i osvojila je prestižnu nagradu Susan Smith Blackburn za najbolju dramu 2015. Uslijedila je slovenska izvedba, a zatim i premijera u zagrebačkom HNK-u, u režiji Ivice Buljana, u kojem je to, prema broju publike, najgledanija predstava u zadnjih dvadesetak godina. Drame Tene Štivičić objavljenje su u brojnim antologijama i zbirkama drama. Uz Miru Gavrana i Ivanu Sajko, najizvođenija je hrvatska dramska autorica.

O predstavi

Na daske zagrebačkog HNK-a dramu »64« postavila je Arija Rizvić koja u pratećoj knjižici predstave, između ostalog, kaže kako je autorica glavnome liku, Evi, »dala dva sata teksta, o ženskoj poziciji u današnjemu društvu i o stvarima koje su po nekima još kazališni, ali i društveni tabu – i to bez filtera, izravno i sa stavom«. U zagrebačkoj predstavi Evu glumi Olga Pakalović, a Danijela Igor Kovač. Uloga Evine mame Helene povjerena je Almi Prici, Danijelovog oca Olivera igra Dragan Despot, Lana Barić tumači ulogu Evine prijateljice Bele, Luka Dragić je susjed Aleks, Livio Badurina doktor, a Tesa Litvan avatar Luna.

Po samoj autorici, kako piše u knjižici predstave, »64« je samo jedna priča, amalgam mojega i još nekih iskustava mojih prijatelja i znanaca. Začeće uz potpomognutu oplodnju samo je jedna, zapravo kratka, iako intenzivna i ponekad traumatična faza priče o modernome roditeljstvu«, napisala je Tena Štivičić. Inače, naslov drame vezan je za broj injekcija koje sama sebi mora dati Eva i to u jednoj jedinoj rundi