Soba za posjete varaždinskog zatvora tijesna je prostorija s nizom staklenih šaltera poredanih uz jedan zid i s par čuvara koji stoje svaki u svome uglu, kao karijatide, s rukama prekriženima na preponama, pogleda odsutno usmjerenog negdje prema dvorištu iza hrđavih rešetaka na prozorima. Soba se ni po čemu ne razlikuje od onih iz američkih serija koje glamuriziraju zatvorski život, osim možda po tome što je interijer ovdje lišen modernog minimalizma iz »Zakona braće« pa umjesto funkcionalnih fotelja i stolova s čistim linijama, uza zid stoje obične školske klupe, olinjale i izgrebane. Nedjelja je popodne, vrijeme posjeta je isteklo, a prostorija je privremeno postala dvorana za književnu tribinu. U tim klupama sad sjede zatvorenici, njih desetak, i djeluju pitomo, kao obični školarci s prevelikim udovima. 

    Kad nas k njima uvede zamjenica ravnatelja, svi se uzbuđeno promeškolje: tamnoputi mladić s tankim brčićima uspravi se u stolici kao da ga je učiteljica oplela šibom po prstima, nabildani tip u pretijesnoj majici, lica glatkog poput bebinog, značajno mi namigne; a dvije djevojke sa ženskog odjela, Romkinja zabrinutog lica i njezina prelijepa, plaha prijateljica, stanu se uzbuđeno došaptavati. (Kasnije ćemo saznati da je Romkinja nepismena i da su se, osim nje, za ovaj susret prijavili više-manje jedini korisnici usluga zatvorske knjižnice.)      

Divne teorije

    Ovdje smo u sklopu programa »Pisce u zatvor!« što ga organizira udruga Skribonauti. Koncept je jednostavan: nekoliko pisaca dođe u neki od hrvatskih okružnih zatvora i uz moderiranje Luize Bouhraoue porazgovara o književnosti, pročita koju svoju priču, pjesmu ili isječak iz romana, a sve s ciljem da štićenicima tih institucija pomognu razbiti monotoniju svakodnevice i da, možda, biblioterapijom otvore mogućnost resocijalizacije. Skribonauti su dosad doveli pisce u Remetinec, Karlovac, Split i Zadar; a pozivu na gostovanje spremno su se odazvali Zoran Ferić, Ivana Simić Bodrožić, Tanja Mravak, Neven Vulić i drugi domaći pisci. 

    U teoriji, ideja je zvučala divno: biti belles lettres misionar, lučonoša kulture, posaditi sjeme ljubavi prema književnosti u onima kojima je društvo okrenulo leđa i izgnalo ih u prenapučene sobe, takorekuć kaveze, i nadati se da će ono proklijati u volju za duhovnim uzdizanjem, za reintegracijom. 

    U praksi je, međutim, drugačije.    

    Sjedim u sobi za posjete između kolega, pjesnika i urednika Ivana Hercega i novinara i pisca Gordana Duhačeka, i gledam preko glava zatvorenika, kroz rešetke na prozorima, svim silama potiskujući poriv da odem odavde. Panično razmišljam; ako to kanim učiniti, sad je pravo vrijeme – tribina još nije počela, Luiza vadi iz torbe snop evaluacijskih upitnika koje će na kraju susreta podijeliti publici, Herceg prebire po novom broju časopisa Poezija što ga je donio na poklon knjižnici. Trebala bih poslušati instinkt koji me goni da se izvučem odavde: osjećam ga u učvorenom želucu, u grlu koje se stegnulo čim smo ušli. Gotovo sam sigurna da bi bilo moralno otići. 

    Zašto se kolebam? Zato jer je među ovim zatvorenicima, saznala sam netom prije ulaska, muškarac koji je godinama silovao svoje kćeri, dvije hendikepirane djevojčice koje je usvojio iz sirotišta. Dala bih sve da ne znam tu informaciju. Ali to nije sve što znam. Monstrum ima sijedu kosu, ima »gospodsko držanje«, a u komunikaciji je nametljiv i arogantan. 

    U ovoj su prostoriji preda mnom tri sjedokosa muškarca i nijedan od njih još nije izgovorio ni riječ. Bilo koji od ove trojice mogao bi biti – on. A ja, ako ostanem ovdje, neću biti ništa drugo doli njegova zabavljačica.    

    Tribina počinje, a ja sam još tu, dijelom zato jer mi je teško iznevjeriti Luizu, a dijelom zato jer sam, da – kukavica. U ustima mi je trpki okus, kao da sam zagrizla limun. Na uvodna pitanja odgovaram gledajući preko glava tih ljudi koji su otprilike triput zahvalnija publika od uobičajenih posjetitelja književnih događaja u Zagrebu: zanima ih sve o mojoj knjizi, o tome što me inspirira, kako je to pisati za novine, koliko je teško naći dobrog izdavača. (Kasnije će u rubriku »prostor za vaše komentare« na evaluacijske listiće upisati: »sve super«, »sve je super«, kao u dokumentarcu »Sve pet!« Dane Budisavljević o Lidiji Šunjergi, žrtvi prisilne prostitucije.)   

Sve super

 »Imaš muda«

    Slučajno znam da ostali zatvorenici ne znaju za njegov zločin. Slučaj nije bio jedan od onih medijski eksponiranih i ovo se fakultetski obrazovano čudovište lako uspjelo nametnuti za jednoga od neslužbenih »šefova« u zatvoru s najvećim brojem Roma i nepismenih zatvorenika u Hrvatskoj. Dok Ivan Herceg čita izbor iz svojih pjesama, razmatram ideju da na kraju tribine, kad dođe vrijeme za neformalnu razmjenu dojmova, prišapnem njegovu tajnu kome od zatvorenika – možda onome nabildanom baby-face momku koji mi je namignuo, ili onome mrkom, šutljivom tipu s fudbalerkom koji sjedi u najudaljenijem kutu, pokraj jednoga od čuvara. 

    To da u zatvorima najgore prolaze perverznjaci nije mit. Od bivših djelatnika zatvora u Lepoglavi čula sam kako, kad su saznali da je jedan zatvorenik završio iza rešetaka zbog brutalnog zlostavljanja djeteta, tom čovjeku nisu mogli omogućiti siguran boravak ni u jednoj od soba u tom zatvoru pa su ga premjestili u Varaždin. Ne zna se je li tamo bolje prošao. 

    Naravno da vrijeme u sobi za posjete prolazi prokleto sporo. Jedina utješna stvar je pomisao da tribina traje do šest, kad počinje večera. Gordan Duhaček čita svoju polu-autobiografsku priču o tinejdžeru homoseksualcu koji se zaljubljuje u prijatelja s plivanja, a majka mu je na samrti. Onaj osjećaj trpke smežuranosti u ustima sad je još intenzivniji: u prostoriji je zavladala napetost, zatvorenici se međusobno pogledavaju, osupnuti, čuvari u nevjerici bulje u Duhačeka koji čita o erekcijama i razmjeni muških nježnosti. 

    Situacija bi mogla eskalirati u nasilje. Već vidim onog šutljivog tipa s fudbalerkom, koji je za ovu prigodu kombinirao čarape s japankama, kako preskače tih par školskih klupa i nasrće na gostujućeg pisca i novinara. Srećom, to se ipak ne desi. Napetost omekša u stidljivo hihotanje; samo onaj mišićavi fiksira Duhačeka, kao da se ne može načuditi njegovoj drskosti. Sjedokosi nametljivac, za kojega sam sve uvjerenija da je »taj«, kaže to i naglas. 

    – Bogme imaš muda, kaže uz nakežen cerek.      

Priča o obdarenom crncu

    Dugokosa plaha ljepotica, čija pojava radikalno odudara od ovog okruženja, podigne ruku, kao u školi, i zahvali se Duhačeku na pročitanom tekstu. 

    – Svatko ima pravo ispričati svoju priču, kaže ona, gledajući prema kolegama s muškog odjela; to je, ustvari, poruka njima. Možda zbog njezina izgleda, prihvaćaju je hipnotiziranim kimanjem glave. (U evaluacijskom listiću, na pitanje »Biste li htjeli ovakav program u budućnosti i zašto?«, lijepa djevojka odgovara: »Zanimljivo bi bilo. Pisala bih o sebi i drugima. Da izađem iz sebe van.«) 

    Luiza otvara prostor za malu raspravu prije mog čitanja, što mi daje vremena za još samomržnje: što mi je, dovraga, bilo na pameti kad sam za čitanje odabrala tu blesavu priču o curi koja prekida dugogodišnju vezu zbog obdarenog crnca koji je bolje zadovoljava? Kad mi je Luiza rekla da se u zatvor smiju unijeti samo isprintani tekstovi, a ne i knjige, odlučila sam se za tu razbibrižnu provokaciju jer mi se činilo da ću pažnju zatvorenika bolje držati iskričavim opisima seksa negoli kojom od svojih brižno građenih novela koje počivaju na atmosferi, a ne na dopadljivim događajima, i koju bi, pretpostavljala sam, ova varaždinska publika smatrala produžetkom kazne. Vrtim po rukama te papire i muka mi je od toga što ću njima podilaziti jeftinom ukusu odurnog pervertita koji, metar i pol dalje od mene u ovoj maloj prostoriji, sjedi raskrečen na stolici, bećarski naslonjen na zid i mjerka me. 

    I onda, kao da ironija bez toga ne bi bila potpuna, ugledam plakat na zidu iznad njegove glave: plakat Unicefove kampanje »Svako dijete treba obitelj«. Fotografija prikazuje djevojčicu koja je iz znatiželje zalutala u izlog nekog dućana s odjećom i za ruke primila bezglave lutke, mušku i žensku, odjevene u odjeću iz trgovine: to je kampanja za promicanje udomiteljstva. On, monstrum – udomitelj, odavde izgleda kao živi produžetak te slike. Na drugom zidu, vidim sad, naslikani su u živim bojama likovi iz crtića: Snjeguljica, Bambi, neke životinje. Svi su likovi nasmijani. Kad mi pogled opet padne na njega, vidim isti takav osmijeh na njegovom licu i sledim se od jeze. 

    Priču čitam brzo, kao da mi netko prijeti žaračem ako usporim. Ne dižem pogled s isprintanih papira. Vani neke ptičurine zaglušujuće krešte; čujem kako netko, valjda onaj čuvar bliže prozoru, pritvara stakla da utiša iznenadnu buku. Zatvorenicima se sviđa priča. Smiju se naglas, hihoću se i zabavljeno premještaju na stolicama. Pljesak je gromkiji nego što bih ga dobila u Zagrebu ili Rijeci. Zahvalni su. Ne gledam u tipa ispod Unicefovog plakata, ali osjećam onaj osmijeh na njegovom licu. Zabavila sam ga, monstruma kojem sam čitala. Moja misija ovdje je ispunjena. 

    Ne sjećam se kad sam se osjećala tako sićušno kao u nedjelju navečer kad sam na zatvorskoj porti pokupila osobnu i mobitel i praćena zvukovima zveckanja tanjura iz menze, izašla kroz onu željeznu kapiju. Trebala sam biti misionarka kulture; trebala sam u najmanju ruku biti nešto kao Johnny Cash u Folsomu – možda s isprintanim papirima umjesto s gitarom – ali zato s jarkim ružem. Trebala sam biti pronositeljica ideje individualizacije, resocijalizacije, humanosti i zakonitosti. A bila sam, na kraju, ništa drugo doli zabavljačica kriminalca koji je usvojio dvoje siročadi i na najgori im način uništio život. 

    Na putu natrag prema Zagrebu, stali smo na bezinskoj. Luiza vodi video-evidenciju o projektu, pa nas je u intervjuu pitala bismo li htjeli sudjelovati i u nastavku zatvorskog ciklusa aktivnosti Skribonauta. Nema šanse, rekla sam. Ovaj jedan osobni moralni podbačaj, zbog kojega se ne mogu osloboditi onog trpkog osjećaja u ustima, više mi je nego dovoljan. Jedino se još pitam bi li taj osjećaj ublažilo da sam na kraju tribine imala muda reći baby-face bilderu ili tipu s fudbalerkom i japankama tko je zapravo njihov nasmijani kolega, i pustiti im da se igraju Boga na tom mjestu na kojemu, ma koliko bilo nepopularno to reći – nema dovoljno ljudskog.