Ovog će se ljeta navršiti punih trideset godina od trenutka kad su snage bošnjačke armije počinile stravičan pokolj u Kiseljaku, hrvatskom mjestašcu smještenom nedaleko od Žepča, hrvatskog grada u Srednjoj Bosni.

Dana 16. kolovoza 1993. godine diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije BiH, preodjeveni u uniforme vojnika HVO-a, ušli su predvečer u Kiseljak i u prvom naletu ubili 15 civila te potom njih još 28 pa je konačan broj žrtava tog bezumnog terora nad civilima bio 43 poginule osobe, među kojima je najviše bilo žena i djece.

Shvativši da se radi o neprijateljskom napadu, pripadnici HVO-a opkolili su selo, a bošnjački diverzanti tada su zarobili 23 civila – mahom žene i djecu – te služeći se njima kao živim štitom izašli iz opkoljenog Kiseljaka.

Ovaj užasan zločin nad mahom ženama i djecom jedan je od najtužnijih i najružnijih trenutaka bošnjačko-hrvatskog sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća, a za središnju temu svog drugog romana, sjajne knjige »U kasno ljeto«, odabrala ga je Magdalena Blažević (1982.), mlada hrvatska književnica rođena i odrasla u susjednom Žepču.

U trenutku dok se masakr zbivao ona je imala svega 11 godina, ali je itekako bila svjesna zla koje se događalo te ga opisala u moćnom i krajnje dojmljivom kratkom lirskom romanu »U kasno ljeto«.

Način na koji je to učinila literarno je vrlo zahtjevan i prepun potencijalnih zamki, ali je Blažević postavljenom cilju odgovorila majstorski pa i nije čudno što ovaj roman ulazi u ponajbolja ostvarenja hrvatske proze stvorene tijekom prošle, 2022. godine.

Bezumni pokolj

Priču o bezumnom pokolju pripovijeda nam, ustvari, mrtva četrnaestogodišnja djevojčica Ivana (jedna od mlađih žrtava baš se tako zaista i zvala), koja nam već na prvim stranicama kaže da će njezin život biti prekinut u četrnaestoj godini.

To, naravno, već na samom početku stvara posebno ozračje i cijelom tekstu daje jedan dodatni emocionalni naboj jer čitatelj zna za neminovnost tragedije koja će zadesiti nesretnu djevojčicu, stoga svaka tema koje se ona dotakne – praktički čak i svaka rečenica – ima dodatno značenje i snagu.

Ivana živi u ruralnoj središnjoj Bosni, u kraju u kojem su imućnije obitelji ili pojedinci rijetkost, ali njoj i njezinoj sestrični Dunji sve to previše i ne smeta. Okružene ljubavlju i ljepotom prirode one odrastaju sretne, maštajući o divnim danima skore budućnosti.

Kao i sve djevojčice i one sanjaju o ljubavi, prijateljstvu, obitelji koju će imati, sreći koja ih očekuje kad jednom odu u grad, ili se obližnji grad – kako Dunja u jednom trenutku kaže – proširi do njihovog malog sela.

Ti su sretni dani djetinjstva odlično opisani u brojnim epizodama u kojima su predstavljene ne samo Ivana i Dunja već i njihove obitelji, od Ivaninog oca, majke i brata pa do njezinog i Dunjinog djeda i bake, a uz njih dobro su izgrađeni i drugi likovi tog majušnog bosanskog naselja čiji ljudi, posebno žene, žive u duhu i skladu s prirodom.

Nažalost, sva ta djetinja ljepota, naivnost i prostodušnost ugroženi su dolaskom rata koji njihovim obiteljima najprije donosi kratki bijeg u susjedno selo, a potom i stravičan masakr koji Ivana opisuje, kao što nam svjedoči i o tome što se zbivalo nakon tog pokolja, sve do trenutka kad njezino tijelo nije prenijeto i pokopano uz njezinu voljenu baku i djeda koji su nedugo po tom zločinu i sami umrli od tuge i depresije.

Bolna životna priča

Da bi nam ispričala ovu mučnu i bolnu životnu priču, autorica je duboko ušla u psihu i osjećaje nježne, vedre i blage četrnaestogodišnjakinje prenijevši nam niz brojnih epizoda iz njezinog života, i to u razdoblju od njezine sedme godine pa do prerane smrti. Sve su te epizode prepune lirskog, od načina izražavanja pa do odabira tema, što pak znači da priču o njezinom životu dobivamo kroz niz malih prozno-lirskih bisera koji baš uvijek uz priču nude i mnoštvo osjećaja.

Spojene s odličnim opisima prirode, te su male poetsko-prozne cjeline pune boja, mirisa i osjećaja, bilo da govore o samim djevojčicama i njihovim divnim snovima, bilo da iznose priče iz teškog života njihove bake, ili pak odlično opisuju neke od likova iz tog u brdima Bosne smještenog seoca.

Pritom autorica ne poštuje kronološki slijed zbivanja jer sjećanja Ivane »skaču« s teme na temu, ali je zato nešto čvršći okvir određen stvaranjem pet različitih dijelova romana pa tako u prvom kroz košmarna sjećanja upoznajemo Ivanu i saznajemo da je mrtva, a potom u drugom dijelu svjedočimo lijepim epizodama iz djetinjstva, u trećem užasu njezine smrti, u četvrtom tragičnim posljedicama nakon tog zločina te u završnom, ujedno i najkraćem dijelu, opisu njezinog vječnog počivališta.

Kritika rata

Iz Ivaninih riječi teče ne samo tuga i bol zbog prerane tragične i ničim zaslužene smrti već i čežnja za svim onim čemu nikad neće moći svjedočiti, svim sanjanim radostima i sreći.

Upravo ti opisi, u spoju s činjenicom da ona niti u jednom trenutku ne spominje mržnju, niti tumači motive vjerskog i nacionalnog sukoba koji je doveo do njezine smrti, najveća su kritika bezumlja rata i svih primitivnih, tupih i uskogrudnih mržnji koje dovode do ratnih tragedija i sličnih užasa.

Kako svijet može biti isti nakon što se nešto ovako dogodi, pita se pri kraju knjige neutješna Dunja, a isto si pitanje, kao i niz drugih vezanih za ljudsku sudbinu i svijet izgrađen na podjelama i mržnji, postavlja i čitatelj ovog iznimnog antiratnog romana koji je na poetski način progovorio o tragičnoj smrti djevojčice koja je tek trebala početi živjeti.

O autorici

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla je u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd.

Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Prvu knjigu priča pod naslovom »Svetkovina« objavila je 2020. godine i već je doživjela i drugo izdanje, a naslovna priča ušla je u uži izbor američke književne nagrade Adelaide za 2020. godinu. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.