Mnogo je divnih knjiga u posljednjih četvrt stoljeća objavila hrvatska književnica Olja Savičević Ivančević, a njen novi roman »Ljeta s Marijom« jedna je od najboljih i emocionalno nadojmljivijih. Razlozi za to svakako su u autoričinoj nedvojbenoj nadarenosti, koju potvrđuje još od 1988. godine kad je kao četrnaestogodišnja djevojčica objavila zbirku poezije »Bit će strašno kada ja porastem«. No uz to, dojam je, za kvalitetu i emocionalnu snagu ove divne knjige zasluge ima i odabir teme, odnosno uspješan pokušaj autorice da progovori o nekima od žena iz svoje obitelji. Učinila je to nadahnuto, uvjerljivo i zanimljivo te im na jedan način – ali ne samo njima – podigla spomenik, koji je, kako su to stari Rimljani znači reći, trajniji od mjedi.

«Hvala ženama iz moje obitelji čije su priče bile poticaj za ovaj roman, zahvalnost koju imam za njih ne da se izmjeriti tekstom«, piše u riječi zahvale na kraju svog romana Savičević Ivančević. Pa iako u njenu procjenu ne treba sumnjati, isto je tako nedvojbeno da je u vrlo velikoj mjeri uspjela iskazati ne samo zahvalnost, već i veliku ljubav prema ženskom dijelu svoje obitelji. Onom dijelu koji je, sukladno nesavršenosti društva i vremena u kojemu su te žene živjele (i žive), često bio marginaliziran, zapostavljan, podcjenjivan, iskorištavan… Ovom knjigom to je, bar djelomično, ispravljeno. Pritom, naravno, priče iz njenih obiteljskih okvira nadilaze te granice i pretvaraju se – što je u pravoj književnost normalno – u životne štorije s moćnim porukama vezanim uz život žena na ovim prostorima, gdje se, najčešće nimalo miroljubivo, sudaraju Balkan i Mediteran.

Dva dijela romana

Kompozicijski je roman zamišljen u dva dijela – u prvom nazvanom »Ljetni praznici« čitatelju je ponuđeno 18 najčešće »ljetnih« epizoda vezanih uz žensku lozu obitelji, a završni je dio nazvan »Bablje ljeto« i nudi ispovijed Marijole vezanu uz tri dana krajem listopada i početkom studenog 2021. godine. U tom se drugom i završnom dijelu na jedan način rezimira i povezuje gotovo sve što smo kroz 18 prethodnih epizoda saznali, čime se roman učvršćuje kao cjelina te istodobno čitatelju postaje jasniji. Prethodne nedoumice i nejasnoće mogu biti vezane uz inteligentan literarni potez autorice koja je priču o sto »ženskih« godina (1921. – 2021.) svoje obitelji zamislila tako da se se sve glavne junakinje zovu Marija ili nekom od izvedenica tog lijepog hebrejskog imena – Mara, Mare, Marijola, Maša, Marijeta, Meri… Naravno, ta odluka rezultira povremenim »mučenjem« čitatelja koji si sam mora »složiti« što je kome Marija, Maša ili Mare, pri čemu će čitatelji najvjerojatnije uglavnom reagirati upitom u stilu: Kog je vraga sve toliko zakomplicirala?!

No odgovor je jednostavan – sve su one Marije u različitim oblicima tog imena, jer im je sudbina često slična i nimalo jednostavna te u pravilu praćena patnjama i boli, ali i srećom, ljubavlju i životnom snagom zbog koje i opstaju održavajući i svoju i mušku lozu na životu. Da bi čitatelju pomogla, autorica u zagradi kraj svake od 18 epizoda prvog dijela stavlja i godinu radnje, a na samom kraju prvog dijela imamo i jednostavan, a opet vrlo osjećajan crtež koji srednjoškolka Mara, najmlađa članica obitelji, izrađuje pri realizaciji izrade školskog zadatka nazvanog »Obiteljsko stablo Marija«. Čitatelju je, dakle, ponuđen mali filigranski mozaik likova i zbivanja koja kroz punih sto godina veže sudbine žena opisane obitelji, a što se više truda uloži u otkrivanje međuodnosa, rodbinskih veza i sudbina članica i članova te obitelji, to je čitatelju taj mozaik raskošniji, svjetlucaviji i nezaboravniji.

Inteligentna kritika

Naravno, priča o sudbini žena (ponajprije Dalmacije, dalmatinskog zaleđa i nedalekog bosanskog susjedstva) u dvadesetom i 21. toljeću nudi i priliku za kritku, koja je, što je za Olju Savičević Ivančević tipično, inteligentna, duhovita, pomalo i sjetna te mnogima preblaga, ali jasna i itekako uočljiva. Tako našu pripovjedačicu za obradu ove teme motivira to što je čitajući nekoliko knjiga o rodoslovlju lako uočila kako su žene na jedan način izbrisane iz rodoslovlja. Odnosno, kako kaže u jednom trenutku jedna od Marija iz ove knjige: »U obiteljskom stablu žene baš i ne postoje, osim kao rodilje dječaka.« I baš zato ovo je priča samo o njima. I baš zato u Marinoj skici za obiteljsko stablo samo su ženska imena! Pritom, što je prilična rijetkost u feminističkoj književnosti (a ovu se knjigu može svrstati i u taj krug), muškarci nisu izloženi talibanskom pristupu brojnih feministica. Kritike ima, ali je ona nježna i indiskretna te više vezana uz blago razočaranje žene koja je, nedugo nakon što je odrasla, shvatila da muškarci nisu onako divni kakvima ih je u djetinjstvu maštajući o njima kao o prinčevima i junacima, zamišljala. Uz tu temu vezanu uz položaj žene u nesklonim im vremenima i društvima, ovaj roman nudi i niz drugih dobro obrađenih i zanimljivih tema, pa su tako vrlo dojmljive stranice koje govore o izolaciji i izopćenosti zbog u doba nacionalističkog ludila »krivog prezimena«, ili pak za te godine neuputnog političkog opredjeljenja.

Lirski dodiri

S obzirom na već dokazanu poetsku vrijednost njenih pjesničkih zbirki, logično je i u ovom romanu od Olje Savičević Ivančević očekivati puno lirskih dodira, a oni su itekako uočljivi već pri prvom kontaktu s tekstom koji nije proza, već lirska pjesma u kojoj se najavljuju žene i njihove sudbine koje ćemo potom pratiti u proznom tekstu koji je, očekivano, impregniran lirikom. Pa tako, primjerice, opisujući u prvoj epizodi »ženski kružok«, odnosno razgovor članica te obitelji, autorica kaže »tu su lepeze emocija, melodije jezika doprle iz različitih krajeva, morskih i planinskih, konzervirani mirisi i boje ljeta koji izlijeću ispod poklopčića zimnica, pjev i specifičan timbar u govoru, ali i mentalitet, atmosfera njihovih dalekih i bliskih zavičaja.« Ili kad opisujući ogromnu ljubav koju Marijeta osjeća prema Pavi kaže: »Najradije bi se rašila, od tjemena do pete pa da ga u sebe zašije, zauvijek.«

Svakako, baš ovi lirski okviri svake od priča dodatno dižu vrijednost ovog moćnog romana o kojem urednik Seid Serdarević, između ostalog, kaže: »Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću…’Ljeta s Marijom’ nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.«