Jedan od nesumnjivo najistaknutijih hrvatskih novinara i publicista Boris Rašeta (diplomirani sociolog), po osobnom je »priznanju« nakon gotovo deset godina istraživanja i tri godine intenzivnog pisanja objavio opsežnu (na preko 700 stranica), ali iznimno zanimljivu i po mnogo čemu provokativnu i sadržajno bogatu knjigu jednostavnog naslova »Tito; povjerljivo i osobno« (Fraktura, Zaprešić, 2023.), koja je u kratko vrijeme doživjela tri izdanja, a nedavno je tiskana i u Beogradu (izdanje Porta Libris), što je samo dokaz kako je Josip Broz Tito kao nesumnjivo velika, značajna, a kao takva naravno i kontroverzna povijesna ličnost, još uvijek neiscrpna tema, bez ogleda (ili upravo zato) što u različitim sredinama i(li) slojevima građanstva (kako u Hrvatskoj, tako i u širim regionalnim, pa i svjetskim razmjerima) budi različite, podjednako pozitivne i negativne emocije.

Za jedne je Tito bio legendarni vođa i komandant/maršal jugoslavenskog partizanskog, antifašističkog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata, karizmatični revolucionar i heroj koji je imao »petlju« suprotstaviti se Staljinu, svemoćnom sovjetskom diktatoru i lideru međunarodnog radničkog i komunističkog bloka tijekom 1948. godine u vrijeme Rezolucije Informbiroa i u toj neravnopravnoj borbi, kada je Titova Jugoslavija bila izopćena iz tzv. socijalističkog lagera, u konačnici pobijediti, da bi se potom, afirmirajući ideju samoupravljanja kao novi oblik socijalizma s humanim licem čitavom svijetu nametnuo kao začetnik, a ubrzo i kao predvodnik ideje nesvrstanosti na međunarodnom političkom planu, stvarajući tako snažnu alternativu, tada globalno dominirajućoj blokovskoj, hladnoratovskoj podjeli svijeta.

Dok je za druge bio brutalni komunistički tiranin, »neliječeni« staljinist koji se sa staljinizmom obračunavao na staljinistički način, koji je u poslijeratnoj Jugoslaviji prigrabio i uzurpirao svu vlast i moć, uživao je faraonski status i luksuz, da bi na koncu ovaj »samoživi« hedonist i bonvivan bio proglašen za doživotnog predsjednika države, najvećeg »sina svih naših naroda i narodnosti«, a sve to bilo je praćeno silnim, masovnim zločinima (Bleiburg/Križni put, Goli otok, egzekucije nad pripadnicima antikomunističke, jugoslavenske emigracije itd.) i terorom kao »funkcionalnim« temeljem na kojem je (iz)gradio svoj nedodirljivi kult ličnosti, lažno se tako predstavljajući kao političar koji uživa nepodijeljenu potporu i podršku svih građana diljem SFRJ, iako u državi nisu postojale osnovne građanske i političke slobode, dok se demokracija svodila na demo(no)kreaturu unutar jednopartijskog sustava lišenog svakog alternativnog, otvorenog, pluralističkog sadržaja.

Život poput romana

Ali, kako i što god o njemu mislili, neporeciva je činjenica da mu je život nalikovao najuzbudljivijem avanturističkom romanu prepunom najzačudnijih, gotovo nevjerojatnih zapleta i obrata, da mu je biografija doslovno fantastičnija i od svake moguće (ne)zamislive fantazije. Boris Rašeta nije samo pokušao, već je i u najvećoj mjeri, a u pojedinim dionicama uistinu maestralno, uspio demistificirati/kontekstualizirati Tita kao ličnost, kao osobu osebujne karizme koju su uvažavali i istinski svjetski velikani naše novodobne povijesti u širokom rasponu od političara, preko brojnih intelektualaca od formata: znanstvenika, književnika, filozofa, umjetnika, filmskih i kazališnih redatelja, glumaca/ica, pa sve do sportaša koje nije privlačio samo svojim djelo(vanje)m, već ih je podjednako osvajao i šarmom, gospodskim, ali neusiljenim manirima, gotovo aristokratskim ponašanjem, kao i markantnim, odlučnim likom kojim je neizravno, već na prvi pogled svima stavljao do znanja da je on čovjek koji donosi odluke i kojeg se respektira i pita što treba (u)raditi. Veliki hrvatski kipar Antun Augustinčić koji je izradio više Titovih bista, znao je u šali reći: »Mora biti da je on od nekog plemića, tko je vidio takvog Zagorca?«

Dobrica Ćosić je napisao da je imao lice, pogled i držanje rođenog vođe. A, Milovan Đilas, godinama Titov najbliži (po)ratni suradnik i jedan od ljudi koji su Tita najbolje poznavali, koji usprkos činjenici da se s njim politički razišao i za to platio visoku cijenu dugogodišnjom robijom u zatvoru (socijalističkog) sustava za koji se prije toga čitavim svojim bićem zdušno borio, i nakon svega nije krio vlastitu fascinaciju njegovim likom i djelom, tako da je u svojoj knjizi »Druženje s Titom« (Beograd, 1990.) napisao: »Josip Broz ličnost je izrazito bez ikakvih talenata, osim političkog talenta«, a ako je, kako ga nadopunjava Rašeta »politika umjetnost svih umjetnosti – u kojoj ste stalno na pozornici, uvijek izloženi najstrožim kritičarima« (autor knjige nas informira o malo znanim podacima, primjerice da je Tito svojedobno, kada se penjao u partijskoj hijerarhiji i dok je kao ilegalac boravio u Zagrebu, učio elemente glume i prerušavanja od tadašnjeg prvaka HNK-a Dubravka Dujšina, također deklariranog ljevičara), gdje plaćate najvišu cijenu pogrešaka i u kojoj postoji silan eros – bila djelatnost u kojoj je Tito bio genij, onda to zorno svjedoči kako nikada ništa nije prepuštao slučaju i kako ga je upravo ta osobina, taj gotovo nadnaravni oprez spašavao da ne zapada u bezizlazne situacije, a kada bi se to ipak dogodilo, ta temeljitost u svemu koja ge je odlikovala, pomagala mu je da na koncu sačuva živu glavu.

Naravno, u svemu je znalo biti i sreće, ali Tito je najbolji primjer one stare izreke da sreća prati hrabre. Ta njegova, kako kaže, njegov »službeni« biograf Vladimir Dedijer »izazovno« drukčija pojava od svih ostalih s kojima se družio i surađivao (uvijek je držao do gotovo besprijekorne elegancije; primjerice čak i u paklu bitke na Sutjesci 1943. gdje je bio i ranjen, samo se jedan dan, u jeku najžešće neprijateljske ofanzive nije obrijao), nesumnjivo je impresionirala sve s kojima je dolazio u kontakt; on se tim sredstvom služio, kako kaže Rašeta, »ne samo da zavara neprijatelje, već i da ostavi utisak na prijatelje«, ali taj psihološki manevar, induciran prvenstveno razlozima konspiracije, jer Titu je »glava stalno bila na panju«, prikrivao je i jednu skrivenu osobinu dijela komunista: potisnutu potrebu da i sami postanu ono protiv čega se bore. A, upravo je tu dimenziju Titove ličnosti autor ove izvrsne knjige, majstorski, suptilno, gotovo filigranski precizno istražio i opisao.

Svojevrsni priručnik samopomoći

Knjiga »Tito; povjerljivo i osobno«, (na)pisana sjajnim, samo naizgled laganim stilom, ponekad simpatično anegdotalna, ali kada »uronite« u štivo, gotovo da ga ne možete ostaviti dok ga ne pročitate, jer svjedoči da se iza ove »pitkosti« kriju ogroman rad i trud, znanje i informiranost i samo zahvaljujući tome, autor se tako suvereno kreće kroz Titovu biografiju, barata često, nama običnim čitateljima nepoznatim, a nadasve interesantnim podacima, jasno ocrtava političko-povijesni kontekst određenog događanja, tako da je ovo djelo Borisa Rašete nesumnjivo, barem za sada njegova opera magnum, u niski ranije tiskanih, sjajnih knjiga o raznim intrigantnim ličnostima i zbivanjima naše novije povijesti, poput »Staljinovih ubojica« Mustafe Golubića i Pavla Bastajića ili »Tajnom dossieru s dvora Ante Pavelića«, Ivanu Krajačiću-Stevi, Jovanki Budisavljević Broz, Miroslavu Krleži itd. Zapravo, knjiga o Titu ujedno je i vrstan vodič kroz sve Scile i Haribde kroz koje je Josip Broz tijekom svog dugog života »brodio«, tako da sam uvjeren (budući sam i osobno pročitao većinu autora na koju se Rašeta u svom popisu literature poziva: Vladimir Dedijer, Milovan Đilas, Slavko i Ivo Goldstein, Ivan Ivanji, Dobrica Ćosić, Denis Kuljiš, William Klinger, Pero Simić, Jasper Ridley, Žarko Petan, Jože Pirjevec, Blažo Mandić, Fitzroy Maclean itd.), kako je »Tito; povjerljivo i osobno« najbolji mogući pregled za sve koji se žele pobliže upoznati s »fenomenom Tito«, a da se prije toga nisu o njegovom liku i djelu pobliže informirali.

A, ujedno i jasno označava autorovu osnovnu intenciju, koju je, odmah da naglasim, u mnogo čemu daleko nadišao i nadmašio: »Epilog; njegov je život udžbenik self-helpa; on je znao sve recepte za uspjeh i doveo ih je do krajnje točke do koje ih jedan čovjek može dovesti. Njegovo je djelo potrajalo čak deset godina nakon njegove smrti, nitko se nije usudio povjerovati da je mrtav, a onda je počela demontaža spomenika, tijekom koje je Tito izranjao sve veći i sve življi, kao duh Hamletova oca«. Dakle, knjiga je pisana sa simpatičnim ironijsko-duhovitim odmakom, a pri tome, Rašeta se nije farizejski pretvarao u »objektivnog, nepristranog analitičara«, nije krio vlastitu svojevrsnu fascinaciju glavnim junakom svog »publicističkog romana«, ali nipošto ga nije štedio; dapače, otvoreno, kritički je ukazivao na njegove nedosljednosti, sklonost mistifikaciji i zamagljivanju pojedinih stvari iz privatnog i(li) političkog života, neprestano naglašavajući kako ništa nije prepuštao slučaju (što je bio conditio sine qua non njegova života u ilegali) i kako je potencirao ono što mu je išlo u prilog, pa i na račun istine o kojoj je u konačnici ipak vodio računa, što mu se, htjeli mi to ili ne mora priznati. Cijela je knjiga, kako kaže Rašeta, svojevrsni priručnik samopomoći; odnosno pokušaj pronalaženja odgovora na pitanja: kako izdržati iskušenja, kako uspjeti u karijeri, kako se brendirati i kako steći naklonost ljudi, a ujedno im se na suptilan način nametnuti kao lider?

I poslije Tita, Tito

Sam je Tito znao reći: »Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno«; pokušavajući naći odgovore zašto je tome tako, kako je to bilo moguće, odnosno znajući kroz kakve je sve nedaće prolazio i s kakvim se teškoćama suočavao, Boris Rašeta je konzumirajući veliki broj izvora i kroz razgovore s ljudima iz njegove najbliže okoline (primjerice s trećom Titovom suprugom Hertom Haas i njihovim sinom Aleksandrom Broz) sjajno, živo i instruktivno portretirao »možda jedinstvenu ličnost« novodobne povijesti, prvog svjetskog državnika koji se krećući iz »blatnjave zagorske potleušice«, formirao kao svojevrsni brend, kao više nego prepoznatljiva politička ikona, zapravo mitska figura naše epohe. Čak i osobe koje mu nikako i nikada nisu bile sklone, posebice među ovodobnim nacionalistički orijentiranim, podjednako hrvatskim i srpskim historiografima i tumačima Titova lika i djela, koji poput primjerice beogradskog historičara prof. dr. Radoša Ljušića čak sumnjaju u njegov identitet i tvrde da se u njegovom slučaju radi o velikoj obmani (navodno je bio dijete nekakvog propalog poljskog grofa, nezakonito dijete jednog od Habsburga, podmetnuti Staljinov špijun koji se kasnije odmetnuo i slične bedastoće) koja će se jednog dana pouzdano utvrditi.

Fenomen Tito nije samo historiografsko, već i ideološko pitanje, ali mu svi, i obožavatelji i oponenti priznaju da samo »daroviti ljudi ostavljaju za sobom neizbrisiv trag koji se ne mijenja čak i kada se ispravi njihov lažan i utvrdi njihov stvarni identitet. Tito će ostati Tito (‘I poslije Tita, Tito’) i kada se bude dokazalo da nije naše gore list… Pravo ime samozvanca i njegov identitet ne umanjuje, niti uveličava njegovo delo, ali omogućava razrješenje nekih tajni kojima teži istina, otkada je vijeka i svijeta. Istina se mora znati i ne smije se skrivati nas radi i potomaka naših«, zaključio je dr. Ljušić. Iako se u ovom pregledu Titova života Rašeta manje bavi političkim, vojnim i uopće državničkim aspektima njegova lika i djela, a daleko više »kulturološkim, identitetskim i psihološkim odlikama njegove ličnosti«, to ni u kom pogledu ne umanjuje vrijednost autorovih istraživanja; ona su dinamična, intrigantna, često na granici »ciljane« provokativnosti, a sve to je pridonijelo da se »rodila« knjiga koju je probirljiva i stroga Slavenka Drakulić (po)hvalila, ugledni hrvatski filmski reditelj Rajko Grlić potvrdio kako je u njoj otkrio puno stvari o Titu za koje nikada nije ni čuo, dok Nino Pavić, jedna od (mada kontroverznih) perjanica hrvatskog novinarstava i izdavaštva i nekadašnji medijski mogul smatra da je Rašeta »opovrgao tezu kako se o Titu više ništa novo ne može napisati«.

Mitovi i mistifikacije

Rašetina knjiga najbolji je dokaz kako interes za Tita ne jenjava, još uvijek nikoga, ili barem malo koga ostavlja ravnodušnim; on je osoba o kojoj se i dalje govori i po svemu sudeći to će tako biti još dugo vremena, jer on ne prestaje buditi maštu, posebice diljem prostora bivše Jugoslavije, zemlje koju je i sam stvarao, desetljećima njome upravljao (a koja se nakon njegove smrti u krvi raspala), a pri tome, usprkos svemu bio je »nepresušni izvor« brojnih anegdota, kontroverzi, mitova i mistifikacija. Rašeta je sve to pozorno (za)bilježio, analizirao, kako bi rasvijetlio brojne, ali važne epizode njegova života, jer i danas, više od 40 godina od njegove smrti, kako autor često naglašava, ostaje otvoreno pitanje; tko je ustvari bio Josip Broz Tito? I uistinu, dovoljno je pogledati samo neke od nespornih činjenica iz njegove biografije, pa se upitati: kakva to mora biti ličnost koja rođena u siromaštvu i provincijskoj zabiti Habsburške Monarhije, u vojsci te iste monarhije koja broji 2,5 milijuna vojnika postaje armijski vice-prvak u mačevanju, što doživljava kao nepravdu, tvrdeći da mu je šampionska titula »ukradena« (u korist jednog mađarskog plemića od kojega je pristranošću sudaca izgubio finalni meč) samo stoga što je Hrvat, koji je dobio odlikovanje za hrabrost iskazanu na frontu tijekom Prvog svjetskog rata, da bi potom kao ruski zarobljenik bio deportiran u Sibir, lutao sibirskim bespućima i snalazio se kako bi preživio, tu upoznao svoju prvu suprugu Pelagiju Belousovu, s kojom je dobio prvog sina Žarka (kasnije se ženio još tri puta: s Elsom König, alias Lucijom Bauer, Hertom Haas i na koncu Jovankom Budisavljević) i s njom se vratio u Jugoslaviju, gdje im je umrlo troje, tek rođene djece, a kasnije (u Partiju ulazi 1920.) uspijeva preživjeti sve žestoke partijske, frakcijske borbe i u doba velikog Staljinovog terora izmaknuti se staljinističkim čistkama i da dalje ne nabrajam, uspijeva se vinuti do državničkog trona, steći ogroman međunarodni ugled i nametnuti se kao politički autoritet kojeg su iznimno uvažavali brojni velikani naš epohe, poput engleske kraljice Elizabete II, pa sve do američkog predsjednika Johna Kennedyja.

Na koncu, zar veličanstvena sahrana jugoslavenskog predsjednika to nije potvrdila na najprezentniji način: praktički nikada nikome u novodobnoj povijesti na posljednji ispraćaj nije došla gotovo cjelokupna svjetska politička elita i time potvrdila status i ugled koji je Josip Broz uživao. Tito je od kada se uputio iz rodnog Kumrovca u svijet, pa do smrti, cijelo vrijeme iznimno držao do (samo)obrazovanja, već kao mladi radnik, sindikalno, pa onda i partijski »organiziran« čitao je Krležin časopis Plamen, posjedovao je skromnu, ali za »običnog radnika« bogatu biblioteku od pedesetak knjiga, da bi kasnije kao predsjednik SFRJ imao vlastitu knjižnicu od preko četiri tisuće naslova. Lako je svladavao strane jezike, na radu u Austriji naučio je njemački i njegov prevoditelj Ivan Ivanji, kojem je uz mađarski i njemački bio materinji jezik, tvrdio je da ga je Tito odlično govorio, dok je Brozov diplomat i intimus, poliglot Vladimir Velebit, kojem je njemački također bio materinji smatrao da je maršal raspolagao skromnim fondom riječi, ali bez straha se upuštao u konverzaciju na njemačkom, uvjeren da ga dobro zna. Govorio je i češki, ruski, kasnije je (na)učio engleski, ali paradoksalna je činjenica kako nikada nije naučio vlastiti književni standard hrvatskog jezika, već je govorio svojevrsnom »zagorsko-slovenskom varijantom«, koja je usprkos pomalo čudnom rječniku kojim se služio, Titu davala određnu dozu simpatičnosti i notu šarma, tako da su njegovi javni, pomalo komični istupi svima bili razumljivi, čak su im davali i svojevrsnu retoričku snagu i upečatljivost.

Vodič kroz lik i djelo

Ali, možda jedan detalj/pasaž iz nedavno objavljene knjige »Antiautobiografija« (Beograd, 2023.), umirovljenog profesora sociologije beogradskog sveučilišta dr. Todora Kuljića, bliskog tamošnjim disidentskim krugovima od sredine 70-ih godina minulog stoljeća najbolje ilustrira »rotirajuću« recepciju Josipa Broza, kako u SFRJ, tako još i više u zapadnoeuropskim intelektualnim/akademskim krugovima. Naime, dok se 1991. godine nalazio na studijskom boravku u Njemačkoj, na sveučilištu u Marburgu, jedan od Kuljićevih domaćina, poznati profesor Reinhard Kühnl, ekspert za nacifašističko razdoblje, slavio je 25. svibnja svoj rođendan, a kada ga je srpski/jugoslavenski sociolog pomalo ironično upitao: zna li da je istog datuma rođen i Tito, odgovorio je: »Ne, ali to je za mene velika čast«. Kuljić je, piše u svojoj »Antiautobiografiji«, bio pomalo zatečen ovom izjavom, jer Tito na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je bio zaposlen kao nastavnik, nikada nije bio popularan i kako kaže: »Ovaj pogled izvana na Tita zaintrigirao je moj šezdesetosmaški antititoizam, a jednopartijski socijalizam mi je u rasulu rata počeo izgledati drukčije… Do tada su mi važan kompas bili domaći disidenti, antititoisti, koje sam pratio, a sada se u sliku prošlosti neposredno umiješao pogled sa strane njemačke ljevice pod čijim sam se utjecajem također formirao… U knjigama koje su nastale na temelju borav(a)ka u Njemačkoj, obrazlagao sam tezu da su režimi lične vlasti u povijesti nerijetko imali progresivnu ulogu, odnosno to sam mišljenje konkretizirao na primjeru istraživanja o Titu, kao, kako to piše Tejlor, posljednjem Habsburgu na Balkanu«.

Kuljić je pokušao argumentima pro et contra i obrazložiti zašto je, po njegovom mišljenju, Tito važan:

»On je pouzdan lakmus sjećanja i angažmana domaće inteligencije; kaži mi što misliš o Titu, pa ću ti reći kakvu prošlost propuštaju tvoji filteri pamćenja kao korisnu. Dok je u socijalizmu vladala potražnja za slikom heroja Tita na Sutjesci, u kapitalizmu se najbolje prodavala slika antisrpskog dželata s Brijuna…Dok se većina komunista naglo okrenula nacionalizmu i isključivom antikomunizmu, moja kritičnost prema socijalizmu počela je da traži diferenciraniji oslonac. Trebalo je prihvatiti izazov suočavanja s Titom kog su skoro podjednako demonizirali konzervativni nacionalisti i liberalni kritičari nacionalizma. Kako to obično biva prednjačili su bivši titoisti koji su napadno antidatirali vlastiti antititoizam, a moja hermeneutika distance tražila je novo teorijsko uporište…Tito je bio idealna teorijska provokacija i kod njega je trebalo naći nove pojmove između bivših komunističkih i novih antikomunističkih koji na nov način zgušnjavaju suštinu: oslobodilačka politička kultura, autoritarna modernizacija i harizma razuma. Naravno da isti pojmovi nisu negirali da se komunistička sila katkad kretala bez pratnje zakona. Ako ni zbog čega drugog, a ono i zbog toga što je prije i nakon ovog doba i pluralizam bio lišen ove pratnje. Ostaje pitanje: cui bono? Zarad čije koristi je zakon gažen: imućne manije ili siromašne većine?« Uvjeren sam da će Rašetin opsežan vodič kroz lik i djelo Josipa Broza u velikoj mjeri (pri)pomoći da svatko za sebe pronađe (novi) odgovor kao što je to uostalom učinio i spomenuti dr. Kuljić, kojem se ne može poreći intelektualno i ljudsko poštenje kada se fenomenološki dotiče Tita, a to je u okolnostima gdje i kako živimo ravno istinskoj hrabrosti i odgovornosti, kategorijama tako deficitarnim na ovim našim nekada zajedničkim, a danas tako besmisleno rascjepkanim prostorima.

Ljubav prema glumi

Malo je poznato da je u ranoj mladosti Tito bio opčinjen glumom i kazalištem, tako da je i sam poželio biti glumac, čak je napustio posao i pobjegao kako bi se pridružio jednoj kazališnoj družini, ali tijek kasnijih događaja odveo ga je na drugu stranu, međutim politiku koja mu je postala profesijom (»profesionalni revolucionar«) na specifičan je način pretvorio u pozornicu kojom je godinama suvereno (o)vladao. Ali, ljubav prema glumi, posebice filmu nikada ga, sve do konca života nije napuštala, redovito je gledao i to s istinskim oduševljenjem filmske predstave, a u slobodno se vrijeme volio družiti s glumcima, uživao je u okruženju lijepih i atraktivnih žena, pa je tako zvao i primao u posjet slavne glumice, poput Sophie Loren, Elizabeth Taylor, Gine Lollobrigide itd. Rašeta u svojoj knjizi zgodno poentira ovu Titovu naklonost umjetnosti konstatirajući, kako »između dva rata naš bravar i komunist nije upoznao nijednog ministra, ali se -zanimljivo – družio s brojnim piscima, glumcima i režiserima. Od Krleže, preko Bojana Stupice, kod kojega se krio u stanu za vrijeme ilegalnog boravka u Ljubljani, pa do Augusta Cesarca koji nije imao visoko mišljenje o Titu, držeći ga bolesno ambicioznim čovjekom.

Ali, jedna epizoda s dočeka Nove 1941. godine u Zagrebu koju navodi Rašeta, daje sliku predrasuda s kojom su se sudarali lijevo orijentirani intelektualci, poput Drage Ivaniševića, čovjeka s dva doktorata (u Padovi o Danteu i u Parizu, na Sorbonni o Proustu), koji se družio s Andréom Gideom, Giuseppeom Ungarettijem, Andréom Bretonom, Pablom Picassom, Louisom Aragonom itd., i koji nikako nije mogao shvatiti zašto su svi koji poznaju Tita bili njime ushićeni. Što to može biti interesantno kod jednog bravara, podrugljivo se pitao sve dok ga nije upoznao, da bi kasnije priznao kako nikada nije s nekim tako razgovarao o ruskom teatru i o ruskoj literaturi kao s Titom. Bio je zapanjen njegovim poznavanjem kazališta i književnosti, a još i više širinom elokvencije kojom je komunicirao. A, mnogo godina kasnije, naš genijalni skladatelj i šansonijer, osoba širokog i svestranog obrazovanja, Arsen Dedić će ispričati kako mu je Tito prigodom privatnog druženja odsvirao (na klaviru) jednu malu, Chopinovu etidu, da bi kasnije Dedić svojim prijateljima iskreno iznenađen govorio: »Vjerujte mi dobro je znao što radi.«

Tito se u Rusiji, u zarobljeništvu, upoznao s boljševičkim idejama, družio se s kasnije slavnim piscem Jaroslavom Hašekom, tvorcem slavnog »dobrog vojaka Švejka«, a kada je u tamošnjim novinama pročitao o pojavi zelenokaderaša u Hrvatskoj, odlučio se vratiti i na svoj se način uključiti u »revolucionarnu« borbu, prepoznavši šanse koje mu nove društvene okolnosti pružaju. Po povratku saznao je za smrt majke i tom je prigodom zasuzio, što si kasnije (gotovo nikada više) nije dopuštao. Primjerice; na vijest da mu je sin Žarko (također osebujan lik) kao pripadnik Crvene armije u ratnim operacijama teško ranjen izgubio ruku, lakonski je konstatirao da je u »ratu to tako«. Upoznavši Krležu, kojeg je neizmjerno cijenio, prihvatio je njegovu sugestiju da se učlani u KPJ, u kojoj se strelovito uspinjao u hijerarhiji, da bi tijekom i nakon tzv. Bombaškog procesa (1928.), po izlasku s petogodišnje robije iz Lepoglave (gdje je upoznao Mošu Pijadea) postao »partijskom zvijezdom« i perspektivnim kadrom. Po uputama Partije, otišao je u Beč (1934.), a potom SSSR gdje je upoznao vodeću nomenklaturu Kominterne (Georgi Dimitrov, Oto Kusinen, Dmitrij Manuilski, Palmiro Togliatti i Wilhelm Pieck), stanovao je u čuvenom moskovskom hotelu Lux gdje je bila smještena elita međunarodnog radničkog/komunističkog pokreta i gdje je preživio staljinske čistke (i sam se nalazio pod sumnjom sovjetske tajne službe), pisao je, uostalom kao i svi istaknuti partijski kadrovi tih (ne)vremena »karakteristike« o svojim kolegama (koje su svakako dolazile na stol nadležnih »sigurnosnih« službi), pa su se zlorabile (i) za potrebe političkih monstr-procesa po Staljinovom diktatu itd.

Epizoda s Jovankom Broz

Boraveći duže vremena u Parizu, gdje je radio i na regrutiranju dragovoljaca za potrebe republikanske vojske u Španjolskoj tijekom tamošnjeg, krvavog građanskog rata, saznao je da je u čistkama stradao prvi čovjek KPJ-a, Milan Gorkić, kojeg je ubrzo, navodno po preporuci Steve Krajačića, čovjeka od povjerenja sovjetskih tajnih službi (tako je barem tvrdio Vladimir Bakarić), naslijedio na čelnoj funkciji. Spomenuti Krajačić, uz Josipa Kopiniča, također u službi Kominterne, bili su i ostali do konca života ljudi od Titovog punog povjerenja, koji su mu odano »čuvali leđa«, a on im to nikada nije zaboravio. Po naređenju Dimitrova, uoči Drugog svjetskog rata vratio se u Jugoslaviju, »kako bi uoči velikih i prijelomnih, povijesnih događaja konsolidirao KPJ rastrzanu frakcijskim borbama«, što mu je i uspjelo na V Zemaljskoj konferenciji Partije održanoj u Zagrebu, u listopadu 1940. godine u vili oca, kasnije slavnog kipara Dušana Džamonje. Pred opasnošću da ga ustaše otkriju i uhite, Tito je u svibnju 1941. ostavivši trudnu suprug (H. Haas), zajedno s novom/budućom ljubavnicom Davorjankom Paunović otiša u Beograd, u Srbiju kako bi se pripremio za organizaciju ustanka i narodnooslobodilačke borbe u zemlji, a zatim su uslijedili svima poznati događaji: formiranje Užičke republike, teške, stravične bitke (epopeje) na Neretvi, Sutjesci, desant na Drvar, sve do konačne pobjede nad nacifašistima 1945. uključujući ustaše, četnike, baliste, bjelogardejce i ostale kvislinške formacije i formiranja nove, socijalističke Jugoslavije.

Nakon rata, u kojem je u stravičnim ratnim zločinima gotovo izbrisana s prostora Jugoslavije židovska populacija, a i svi ostali narodi u državi su prošli pravu kalvariju, uslijedio je za odmazdu kolektivni progon Nijemaca iz zemlje, a potom i već spomenuti sukob Tita i Staljina, tragedija Golog otoka i deportacija tzv. informbiroovaca na to besprimjerno mučilište. Tito je čvrstom rukom vladao zemljom, ali ne bez prikrivenijih ili otvorenijih otpora, prije svega unutar KPJ/SKJ; podsjetimo na obračun s najbližim suradnicima kao što su bili, prvo Milovan Đilas, a kasnije Aleksandar Ranković; studentski bunt 1968. godine, Hrvatsko proljeće 1971. i obračun sa srpskim liberalima 1972. godine itd. Svakako tu važnu ulogu ima i epizoda s Jovankom Broz, koja je obožavala supruga (govori se kako zarad straha od atentata na muža nikada i nikamo nije odlazila/prijemi, putovanja i slično, a da u svojoj torbici nije nosila revolver), ali kako je stario, navodno kako bi ga zaštitila od karijerista koji su ga okruži(va)li, sve je više iskazivala političke ambicije, dok se na koncu nije pobunio partijski vrh i Tito se od nje nerado morao rastati (iako su formalno ostali u braku), kako bi smirio nezadovoljstvo svojih suradnika.

Zorba sa Sutle

Opisujući sve ove događaje, a znajući za Titovu fascinaciju filmom (od koje »boluje« i sam autor knjige, što se može očitati iz brojnih tekstova koje objavljuje u raznim tiskovinama s kojim surađuje), Boris Rašeta se često (po)služio likovima/prispodobama iz svijeta filmske umjetnosti (Tito kao Veliki Gatsby, Monte Kristo, Grk Zorba, Rick/Hamphrey Bogart iz kultnog klasika »Casablanca«, iluzionist Houdini, čak i Diego Maradona itd.), kako bi čitatelju pružio što zorniju ilustraciju onoga o čemu piše i ti su »pasaži« iznimno kvalitetni i uvjerljivi. Iako je čitavog života ostao vjeran ideji Revolucije, Tito nije bio naivan, a da ne vidi kako (p)ostvarenje te iluzije teško ide (nemoguća misija?), ali kao i uvijek uzdao se kako ima tu moć prevariti sudbinu. I uistinu, često mu je to u životu uspijevalo, jer se, odan Revoluciji, nije osvrtao na žrtve i nije žalio za prošlošću. Ili, kako je to autor zapisao u epilogu svoje knjige: »On, Zorba sa Sutle, ostavio bi mrtve da pokapaju svoje mrtve, pa potražio uspjeh i radost u životu. Zavodio bi, šarmirao, intrigirao, svrdlao, gledao u budućnost (dok) … su oko njega, s njim, zbog njega i protiv njega umrli deseci tisuća ljudi. A, on ih je usred toga dance macabre, u bijelom odijelu ili maršalskoj uniformi, s Borsalinom ili titovkom natjerao da umru s osmijehom na licu: barem one koji su umirali za njega, a ne zbog njega ili njemu nauprot. Njegov je život najbolji…vodič kroz karijerne uspone ikada napisan. Toliko zadataka i ciljeva nijedan autor knjiga za samopomoć ne bi ispisao jer bi se činili nerealni i fantastični, izmamili bi podsmijeh. On ih je svladao cum laude i toj je karijeri, jednoj od najvećih u stoljeću, na sprovod došao cijeli civilizirani svijet. Njegov posljednji bijeg bio je njegova posljednja, velika pobjeda. Ili obrnuto: njegova posljednja pobjeda bila je njegov posljednji bijeg«.