ZAGREB  Knjigu Nikole Strašeka »Leptirići u trbuhu, glave na kolcima« objavio je zagrebački OceanMore. Žestok je i beskompromisan u svojoj debitantskoj zbirci poezije Strašek (Zagreb, 1978.). Pažnju čitatelja autor privlači već odlično odabranim naslovom koji moćnim kontrastom jednostavno mora privući pažnju jer je teško spojiti pojam leptirića u trbuhu vezan uz iščekivanje ljubavne sreće, s pojmom glave na kolcima koji nužno budi horor konotacije, odnosno krvava nasljeđa ovih naših krajeva još od doba turskih osvajanja Balkana. No, Strašek nudi baš to – i ljubavnu nježnost, ali i notu prijeteće krvoločnosti! I sve je to realno, istinito i, nadasve, iskreno.

Naizgled
nespojive teme

Naime, Strašek je istodobno zaljubljen i preplavljen nježnošću prema supruzi i kćeri pa o toj predanosti piše što češće može, ali je istovremeno pun mržnje i bijesa prema raznim manifestacijama kapitalizma i nepravdama prema svijetu radništva pa piše i o tome i to uz puno prijetnje i agresije. Dakle, s jedne strane ljubavna poezija koja odiše i osvaja spontanošću i iskrenošću, a s druge strane anarhistička, agresivna i na trenutke krajnje ljevičarski revolucionarna lirika koja zaziva velike društvene promjene i rušenje društvenih i političkih sustava koji omogućavaju besprizorno bogaćenje malog broja ljudi koji su stvorili inteligentne sustave iskorištavanja i najveći su krivac za sve dramatičnije socijalne razlike koje prijete krvavim završetkom. Odnosno, Strašekovi su stihovi s jedne strane nešto što bismo mogli nazvati romantičnom poezijom, s druge strane proleterska lirika bunta i protesta kojem su cilj revolucionarne društvene promjene.

Mada je, dakle, riječ o naizgled nespojivim temama, Strašek ih – kao i teme vezane uz egzistencijalistička pitanja smisla bitka i shvaćanja samog sebe – uspješno spaja u zajedničku cjelinu kojom nam se predstavlja i kao pjesnik i kao čovjek. Za Strašeka današnjica je sumrak cijelog razvoja civilizacije o čemu odlično govori bespoštedno ironična »Upotreba semafora« da bi u »Ja« i »Donje Svetice 127« za sav taj moralni strmoglavi pad direktno optužio kapitalizam iskazavši u niz navrata i nedvojbenu mržnju prema vlasnicima kapitalistima (»Rudare me i čekaju da umrem«), kao i želju da, kako i kaže dio naslova njegove zbirke, njihove »glave izrabljivačke« na kolce nabije! To teško stanje u kojem živi većina ljudi rađa nezadovoljstvo, kako opće, tako i osobno kad, primjerice, u odličnoj »Progresivna« kaže »ima loših dana kad se jedva nosim/ kad mogu više nego znam/ a i to mi je malo«.

Pjesme u prozi

Naravno, takvo stanje povremeno rađa bijegom u zaborav uz pomoć opijata, ali isto tako i psihičkim krizama i gubitkom vjere u vlastiti identitet, odnosno krizama malodušnosti i pesimizma o čemu sjajno svjedoči zapis pod nazivom »Ekstatična« u kojem autor kaže: »Sve do čega mi je stalo nastaje tamo gdje prestajem ja i počinju drugi«. A to gdje počinju drugi su njegova supruga i kći kojima posvećuje niz nježnih stihova od kojih su posebno lijepi oni iz pjesme »Božja« u kojoj razgovara s Bogom i kaže mu: »zašto da te gledam u oči i zašto da tebe a ne nju/koja me boljim čini/ za spasenje molim?«. Bogu i njegovom nauku Strašek baš nije sklon ni u »Bezbožnoj« koju završava proznim post scriptumom u kojem poručuje Bogu: »pogledaj ljude u oči i vidjet ćeš da je svatko sebi najvažniji, da ga za život primordijalni instinkt drži i bit će ti jasno zašto te već dugo jedva ima i zašto nas uskoro više neće biti.«

Ovu poeziju očaja, otpora, bunta i ljubavi autor stvara kroz različite pristupe pa uz stihove svjedočimo i pjesmi u prozi, odnosno jednostavnim sentencama sastavljenim od rečenice ili dvije. Pišući o stilu ove zbirke urednik Kruno Lokotar na poleđini je ove zbirke napisao: »Ova poezija nameće se ritmom i gomilanjem bez interpunkcija. Autor bira kraći stih, rafalni, to su stihovi koji se čitaju u dahu, a nastojanja koja iz tih stihova izviru idu u dva smjera: ljubavne pjesme teže nepromjenjivosti, trajnoj idili zaljubljenih – izoliranih od vanjskog svijeta. No, taj je vanjski svijet proždirući i valja ga revolucionarno promijeniti«, napisao je Kruno Lokotar.