Lektorat za mađarski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci osnovan je 2020. godine s ciljem podučavanja mađarskog jezika, no, osim odgojno-obrazovne komponente, Lektorat svojim djelovanjem ujedno predstavlja i popularizira mađarsku kulturu, na Fakultetu, u gradu i šire, te čuva mađarsku baštinu u gradu.

U takve se aktivnosti svakako ubraja i nedavno predstavljanje prijevoda mađarske knjige »Izina balada« književnice Magde Szabó, što je povod za razgovor s lektoricom za mađarski jezik pri Filozofskom fakultetu, Eszter Tamaskó, koja mađarsku književnost i kulturu nastoji približiti kroz razne kulturne događaje i aktivnosti.

S obzirom na to da se Dan mađarske poezije obilježava od 1964. godine na dan rođenja velikog mađarskog pjesnika, Attila Józsefa, 11. travnja, u povodu toga je organizirana i spomenuta promocija prijevoda četvrtog romana Magde Szabó na hrvatski jezik, »Izina balada«, a uz nju je na predstavljanju sudjelovala i prevoditeljica Lea Kovács, koja je približila proces književnog prevođenja s naglaskom na specifičnosti prijevoda s hrvatskog na mađarski jezik.

Mađarski autori u europskom kontekstu

Prije svega, koje je mjesto mađarskih autora na (europskoj) književnoj sceni te kako ono o mađarskoj književnosti, što se uči u sklopu Lektorata za mađarski jezik, obogaćuje sadržaj samih studija Filozofskog fakulteta?

– Što se tiče mađarske književnosti, pogotovo suvremene i one iz 20. stoljeća, književnike poput Pétera Nádasa, Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja, Lászla Krasznahorkaija ili Sándora Máraija i svjetska književna scena ubraja među najvažnije europske autore, a njihova najvažnija djela su dostupna i hrvatskoj publici.

Na fakultetu, na seminaru Uvod u mađarsku kulturu i civilizaciju, pružamo studentima priliku da istraže mađarsku književnost kroz osobne dojmove čitanja nekog od romana 20. ili 21. stoljeća koji sami biraju.

Umjesto tradicionalnog seminarskog rada ili književne analize, studenti se potiču da dijele svoje dojmove o romanu koji su odabrali, te da istaknu što ih je privuklo ili odbilo, preporučuju li ga drugima i da nađu vlastite poveznice s djelima.

Cilj nije da književnost bude percipirana kao obavezno štivo, već kao inspiracija koja može obogatiti osobno iskustvo i razumijevanje kulture i civilizacije, kao i potaknuti ih da nekoga od mađarskih autora preporuče drugima.

U tom kontekstu, roman »Vrata« Magde Szabó ističe se kao jedan od najpopularnijih izbora među studentima, pri čemu odnos između književnice i sluškinje Emerenc ostavlja dubok dojam na čitatelje.

Nije ni čudno, jer je Magda Szabó za taj roman dobila visokorangiranu francusku nagradu Femina, preveden je na četrdesetak jezika, 2015. je uvršten na listu 10 najprodavanijih naslova The New York Timesa i njezin je prvi roman preveden na hrvatski (2014.). Roman »Trenutak« (2016.), prevela je isto Lea Kovács, Kristina Katalinić djelo »Ulica Katalin« (2017.), a ove je godine objavljena »Izina balada«.

Istaknuta spisateljica

Koja su značajna djela autorice Magde Szabó i što karakterizira njezin opus?

– Magda Szabó je istaknuta mađarska spisateljica 20. stoljeća, koja je rođena 1917., i umrla je 2007., u 90. godini; kako je živjela sa stilom, i umrla je sa stilom – tijekom čitanja. Ostavila je iza sebe nevjerojatan životni opus.

Zahvaljujući prijevodima, dio njezina životnog opusa već možemo čitati i na hrvatskom, uz prijevode na čak 41 jezik. Pitali su je jednom što ona misli, u čemu leži tajna uspjeha njezinih romana na međunarodnoj sceni, a ona je odgovorila: »Vidite, zanimljivo, jer ja nikad nisam pisala o ničemu drugom nego o Mađarskoj, a zapravo samo o rodnom gradu Debrecenu.«

Smatram da je tajna u tome što je ona u svojim djelima dotaknula duboke ljudske emocije univerzalnim temama koje ostaju relevantne i inspirativne kroz različite generacije i društvene kontekste. Kroz svoje likove i priče istraživala je kompleksnost ljudske prirode, pogotovo ženske, a njezina djela zadržavaju svoju svježinu i dubinu, te nadilaze vrijeme u kojem su napisana, stoga je uvijek aktualna, rekla bih kao neka pametna tetka – uvijek nam je pri ruci za savjete kad se malo izgubimo.

Ona je zaista omiljena spisateljica mnogih Mađarica, jer ima romane za sve generacije, tj. u svakoj životnoj fazi možemo dobiti odgovore na pitanja koja nas muče te se možemo poistovjetiti s njezinim likovima.

Pisala je i dječju književnost, najviše u 1950-im godinama kada nije smjela objavljiivati druga djela. Naime, 1949. joj je dodijeljena najvažnija mađarska književna nagrada Baumgarten koja je isti dan, iz političkih razloga, bila i oduzeta, a sljedećih deset godina objavljivala je samo dječju književnost, ali je »pisala ladici«.

Centralni ženski likovi

Središnju poziciju u autoričinim djelima ipak zauzimaju ženski likovi, a tu su i ostvarenja koja se svrstavaju u dječju književnost, odnosno književnost za mlade, koju ste spomenuli. Koja biste djela kao značajna tu izdvojili?

– Od dječje književnosti, »Znatiželjni kraljević Lala«/»Tündér Lala« jedan je od poznatijih. Za njezin hrvatski prijevod zaslužni su studenti hungarologije u Zagrebu pod vodstvom profesorice i prevoditeljice Kristine Katalinić, upravo je objavljen u izdanju dječje biblioteke SEzam, izdavačke kuće Srednja Europa.

Pravi je tinejdžerski roman »Recite Žofiki«, u kojemu djevojčica traga za zadnjom rečenicom koju izgovori njezin tata na samrti. Postoje i romani za mlade, kao što je kultni roman »Abigél«, iako bih rekla da je to više priča za odrasle, a hrvatski prijevod tog djela je u pripremi.

Svi će u Mađarskoj reći da su čitali djelo, no mislim da su mnogi zapravo gledali kultnu TV-seriju i tako se upoznali sa sadržajem. U njezinim romanima »najjači« su upravo ženski likovi, poput već spomenute Emerenc u romanu »Vrata« ili Cili u romanu »Für Elise«, u kojem je predstavila svoju sestru.

Zanimljivo je da autorica piše kako je to istinita priča, no prema dostupnim izvorima ona nije imala sestru, zbog čega su je mnogi kasnije kritizirali. Bila je, dakle, vješta u ispreplitanju fikcije i biografskih elemenata, ali i »prefrigana«, kako je to istaknula i Lea Kovács na promociji. To podržava i Magdina izjava: »Kad umrem, ponijet ću sve svoje tajne sa sobom i neće biti povjesničara književnosti koji bi mogao dešifrirati kada, tko sam bila, koji od mojih likova ili što je stvarno istinito u ovom ili onom prikazu.«

Govoreći o njoj i njezinome opusu, moramo spomenuti i ljubav njezinog života, Tibora Szobotku, kojem je ostala vjerna čak i nakon njegove smrti, a njihovu je ljubav opisala u mnogim romanima, npr. Megmaradt Szobotkának, ili Nyusziék koji kao dijelovi iz dnevnika predstavljaju vrlo intimne trenutke njihovog života. Svaka žena sanja o ljubavi kakvu su oni imali, iako djecu nisu imali, što su se odlučili iz političkih razloga, jer nisu htjeli roditi u sovjetskome komunizmu, a zbog te je odluke žalila do kraja života.

Pisanje kao čin izdržavanja

Autorica je poznata i po intimističkim raslojavanjima obitelji i obiteljskih odnosa, kao i svojim promišljanjima o životu; koja su njezina djela značajna u tom kontekstu?

– Mnogo je pisala i o djetinjstvu i obitelji, npr. »Ókút« (hrv. »Stari bunar«), ili o ljubavnom trokutu i ženskom rivalstvu u poznatom romanu »Srna«. Piše i o starosti i o starenju, a njezin najpotresniji roman je valjda »Liber Mortis«, koji je počela pisati 25. svibnja 1982., samo tri mjeseca nakon smrti supruga, pa godinu dana nije uopće izašla iz stana, već je samo pisala.

Taj je čin, pisanje, za nju bilo dio oplakivanja, njezin način da ostane živa, odnosno jedini način na koji je mogla izdržati ono što se ne može izdržati, što je jednom i sama kazala: »Ne postoji drugi način da izdržim, osim ako pišem.« Roman »Liber Mortis« je mučni, dirljiv unutarnji monolog i imaginarni dijalog s Tiborom Szobotkom, jer je Magda Szabó vjerovala u prijelaz između ovog i zagrobnog svijeta. Bilo bi zaista nemoguće nabrajati čak i najvažnija djela, jer ima mnogo toga; čak i ja koja smatram da sam upoznata s njezinim opusom, naiđem u antikvarijatu na kuharice izdane na temelju njezinih recepata.

O čemu govori nedavno predstavljeni prijevod romana »Izina balada«, koje su stilske odrednice toga romana te koje mjesto zauzima u opusu Magde Szabó?

– Kad govorimo o romanu »Izina balada«, to je univerzalna priča o sukobu različitih životnih putova: tradicionalnog i modernog, gradskog i seoskog, mladog i starog. Glavna junakinja, Etelka, umirovljenica iz provincije, suočava se s iznenadnom starošću nakon smrti supruga i seli se kod svoje uspješne i razvedene kćeri, liječnice koja predstavlja novo doba, u moderni stan u srcu Budimpešte.

Etelka je majka koja želi skinuti neugodan teret s kćerinih ramena koji ona sama predstavlja. Priča istražuje prolaznost vremena i načine kako se nositi s time, te istovremeno promišlja o ljubavi kroz različite njezine oblike i maske.

Mislim da se svatko od nas u Hrvatskoj ili u Mađarskoj može naći u istoj situaciji, pa priča nije samo univerzalna, nego bezvremenska. Zanimljivo je da je originalni naslov na mađarskom »Pilátus« ili »Pilat« na hrvatskom, dok je »Izina balada« podnaslov, no u prijevodima se ne pojavljuje.

Prema prevoditeljici, s jedne strane to je zato što se u ponašanju glavnog lika tek malo pojavljuju obilježja Pilata, no i zato što niti nagrađivani prijevodi, recimo talijanski i francuski, nisu zadržali izvorni naziv.

Prevoditeljica Lea Kovács prevela je i roman »Trenutak« koji je, prema njoj, s aspekta prevođenja bio dosta zahtjevan, a radi se o priči o ženi koja je iskoristila trenutnu priliku, pa se postavlja pitanje je li određen trenutak bio vrijedan toga, je li izbjegla svoju sudbinu.

Protagonistica cijeli život živi drukčije – u koži heroja, Ketyesatya Aenea, a mora se i fizički i mentalno prilagoditi slici koja nije ona. Nije li to ista smrt kao kod Eneje, izgubiti se na Dardanskim vratima? »Nisam proživjela nijedan ljudski dan otkako sam otišla odavde«, misli Creusa kad se na kraju romana vrati u Troju.

Poetičke osobitosti

Autorica Szabó plodna je spisateljica koja se okušala i u poeziji; koje su karakteristike njezine poezije? Uz to, koji je njezin značaj za mađarsku književnost općenito?

– Magdu Szabó znatno više poznajemo kao spisateljicu nego kao pjesnikinju. Manje je poznato da je svoju karijeru počela kao pjesnikinja; u studentskim godinama je objavila nekoliko pjesama, ali smatra da je bolje to sakriti od jednog od svojih učitelja povijesti književnosti, koji ne simpatizira modernističke težnje.

Kad je stigla iz Debrecena u Budimpeštu, Szabó je upoznala značajne pisce toga vremena, posebice književni krug Újhold (Novi mjesec), s kojima je razvila blizak umjetnički i prijateljski odnos. Dobila je i Baumgartenovu nagradu koju su – iz političkih razloga – povukli u pola dana, nakon čega je, zajedno s mužem, izgubila i posao, a to je uzrokovalo njezinu šutnju koja je potrajala do 1957. godine.

Za to vrijeme predaje, prevodi i piše, ali samo za ladicu svoga pisaćeg stola. Poezija Magde Szabó obuhvaća duboke emocionalne slojeve, obiluje osjetljivošću na promjene u okolini i izražava ambivalentne glasove života.

Njezina poezija gotovo kao da proriče njezinu prozu; zapravo je osjetljiv pokazatelj njezinog unutarnjeg svijeta. Nakon desetogodišnje prisilne šutnje nije nastavila svoju pjesničku karijeru, ne zbog nedostatka talenta, već zbog okolnosti, pa je u fokus stavljena proza.

Njezine sabrane pjesme izdane su tek 2017. godine, u povodu stote godišnjice njezina rođenja. Koliko mi je poznato, njezine prve pjesme na hrvatski je prevela Lea Kovács.

Uz razna djela spisateljice Szabó, koja su druga značajna djela mađarske književnosti prevedena na hrvatski jezik; kakva je njihova recepcija?

– Svakako bih istaknula da sve ovo govorim iz perspektive lektorice, a ne književnice, jer sam ja inače lingvist po struci. Kao izaslana lektorica mađarskog Ministarstva vanjskih poslova i vanjske trgovine, cilj mi je popularizirati mađarsku književnost i potaknuti ljude da je čitaju.

Ovo je dosta nezahvalno pitanje u smislu da bih se dalo o tome govoriti satima, i ne bih htjela nikoga uvrijediti da ga ne spomenem. U katalogu Gradske knjižnice Rijeke pod klasifikacijskom oznakom 821.511.141 za mađarsku književnost imamo 219 rezultata.

Pripremajući gore spomenuti seminar, iskreno, i ja sam se iznenadila koliko mađarskih naslova ima i hrvatski prijevod. Najpoznatiji je definitivno »Dječaci Pavlove ulice« Ferenca Molnára za kojeg se, vjerujem, ne zna da je zapravo Mađar.

S poezijom bismo možda imali lakši »posao«; onu 19. stoljeća preveli su studenti zagrebačke hungarologije pod vodstvom Franciske Major-Čurković, a to je nešto što do sada zaista nismo imali te je izrazito korisno i u visokome obrazovanju. Valja dodati i da je nedavno objavljena knjiga mladog prevoditelja, Borne Marčaca, »Mala zborka mađarskog pjesništva XX. stoljeća«.

Popularno (među studentima)

Možete li izdvojiti i neka prozna djela?

– Što se proze tiče, zaista bi bilo nemoguće nabrajati sve, pa ću izdvojiti samo neke svoje omiljene autore koje obrađujem i sa studentima. S početka 20. stoljeća bih istaknula Sándora Máraija i Dezsoa Kosztolányija.

Autor Sándor Márai više je puta boravio na Jadranu, a radnja njegova romana, tj. više kratke priče, koja se bavi ubojstvom iz požude, odvija se kod Dubrovnika. Njegov najpoznatiji roman, »Kad svijeće dogore«, je predstavljen i u zagrebačkom HNK-u.

Među studentima je njegovo najpopularnije dijelo »Ester – uzaludna ljubav«, čiji je moto »nesretne ljubavi ne prolaze«, baš kao u ovoj priči o Ester, koja uvijek izaziva burne reakcije studentica. Iz druge polovine 21. stoljeća mi je omiljeni Péter Esterházy, poznat po svojoj postmodernoj prozi koja je redefinirala mađarsku književnost i ostavila dubok utjecaj na europsku književnu scenu, pa je na hrvatski prevedeno čak 13 autorovih djela, većinom u prijevodu Xenie Detoni, trenutno možda najproduktivnije književne prevoditeljice s mađarskog na hrvatski.

Svakako moramo spomenuti i jedinog mađarskog književnog nobelovca, Imrea Kertésza, i roman »Čovjek bez sudbine«, koji govori o holokaustu, i to nevinim tonom kojim pripovjedač, mađarski Židov, još uvijek dječak, opisuje deportaciju kao izlet u nepoznato, a dolazak u Auschwitz kao groteskni spektakl.

Koga biste još izdvojili od suvremenih autora, postoje li i neki koji su pretendenti za Nobelovu nagradu za književnost?

– Iz suvremene književnosti bih istaknula Lászla Krasznahorkaija koji je možda, uz Pétera Nádasa, najbliže tome da dobije Nobelovu nagradu za književnost. On je poznat po svojim složenim i mračnim romanima, koji često istražuju teme apokalipse, beznađa i ljudske patnje, te po svom specifičnom stilu pisanja karakteriziranom dugim rečenicama koje mogu trajati nekoliko desetaka stranica.

Kako je jednom izjavio: »Tko sam ja da stavim točku na kraj rečenice.« Njegova su djela stekla međunarodno priznanje, a među najpoznatijima su romani »Satantango« i »Melankolija otpora«, a meni omiljeno njegovo djelo je »Uvijek za Homerom« čija se radnja odvija u Hrvatskoj, a glavni lik luta iz Pule na neke dalmatinske otoke. Sve ovo samo je mali dio bogatstva koje mađarska književnost nudi, a ja se radujem nastavku suradnje s hrvatskim čitateljima, studentima i kolegama u otkrivanju i dijeljenju naše kulturne baštine.

Očuvanje identiteta i nasljeđa

S obzirom na prisutnost mađarske manjine u Hrvatskoj, koji je značaj prijevoda djela mađarske književnosti na hrvatski jezik?

– Prisutnost mađarske manjine u Hrvatskoj ima mali, ali ipak značajan utjecaj, a prijevodi mađarske književnosti igraju ključnu ulogu u očuvanju identiteta i kulturnog nasljeđa ove zajednice. Književnost po meni igra i edukativnu ulogu, prenoseći povijesne i kulturne vrijednosti novim generacijama Mađara u Hrvatskoj.

Mađarska zajednica u Rijeci svake godine, primjerice, na inicijativu pokojne predsjednice zajednice, Eve Viole, objavljuje jednu mađarsku narodnu bajku na mađarskom i hrvatskom jeziku. Same priče su dostupne u knjižnicama i omogućuju mlađim generacijama, koje možda više ne govore mađarski, poveznicu s njihovom kulturom, a također služe i za učenje mađarskog jezika.

Na tragu toga, postoje li neki događaji, književni festivali, susreti i tome slično, kojima je cilj promocija mađarske književnosti (i kulture općenito) u Hrvatskoj?

– Institut »Liszt« – Mađarski kulturni centar u Zagrebu ima veliku ulogu u popularizaciji mađarske književnosti te organiziraju redovite književne susrete, promocije i događaje. Na primjer, nedavno su imali književnu večer posvećenu Jánosu Sziveriju u suradnji s prevoditeljicom Leom Kovács, a ugostili su i Kristinu Tóth, spisateljicu romana »Panterin sjaj« ili zbirke novela »Pixel«.

Osim toga, mađarski autori redovito sudjeluju na književnim festivalima, a Festival kratkih priča i Klio fest samo su neki od primjera. Institut »Liszt« aktivno se uključuje u obilježavanje značajnih godišnjica, poput 200. obljetnice rođenja Sándora Petőfija, a njihovu izložbu »Petőfi oko svijeta« predstavili smo i u Rijeci, u Gradskoj knjižnici te u Knjižnici FFRI-ja.

Zahvaljujući njihovome djelovanju, Mađarska će biti zemlja počasni gost na ovogodišnjem Interliberu u Zagrebu, što je izvanredna prilika za predstavljanje mađarske književnosti i kulture široj publici.

Ranije, 2021. godine, objavljena je i knjiga »Hrvatski motivi u mađarskoj književnost«, koja ukazuje na hrvatske motive u mađarskoj književnosti. Koja je vrijednost te monografije?

– Umirovljena profesorica Katedre za hungarologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Franciska Ćurković-Major, zaslužna je za upoznavanje čitateljske publike u Hrvatskoj s mađarskom književnošću.

S jedne strane, vodila je prevoditeljske seminare na Katedri za hungarologiju u Zagrebu, a zahvaljujući njezinome radu i njezinoj suradnji sa studentima, mnogi mađarski pjesnici 19. stoljeća dostupni su na hrvatskom jeziku u zbirci »Hrestomatija mađarske književnosti – 19. stoljeće«.

Pod njezinim vodstvom studenti su mađarske drame »Bánk bán, Csongor i Tünde« te »Čovjekovu tragediju« preveli na hrvatski jezik. Također, u suradnji s profesorom Csabom Kiss Gy. objavila je knjigu »Rijeka i okolica u mađarskim putopisima XIX. stoljeća«, koja pruža uvid u Rijeku iz perspektive mađarskih putnika.

Dva moja omiljena djela iz te knjige su pismo Lajoša Kossutha njegovoj ženi i dnevnik Ide Csapo, supruge guvernera, koja je bila poznata po osnivanju prvog hrvatskog vrtića u Rijeci. Profesorica Ćurković-Major je u ožujku ove godine odlikovana visokom državnom nagradom od predsjednika Mađarske, Viteškim križem mađarskog Reda za zasluge kao priznanje za njezino polustoljetno djelovanje u nastavi mađarskog jezika u Hrvatskoj, te na sveučilišnoj nastavi mađarskog jezika i književnog prevođenja, kao i za njezin vrijedan rad u znanosti o književnosti i na književnome prevođenju.

Njezino najnovije djelo, »Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti« istražuje pojavu hrvatskih motiva u mađarskoj književnosti, ističući njihov značaj i rijetkost u mađarskoj literaturi. Premda su Dalmacija i Jadransko more geografski blizu Mađarske, mađarski književnici koji su čak i putovali na more, rijetko su pisali o njima.

Autorica ističe kako su čak i poznati pisci poput Endrea Adyja i Kálmána Mikszátha posjećivali Jadran, ali nisu uključivali hrvatske motive u svoja djela. Knjiga sadrži analize ranih putopisaca poput Császára Ferenca i Wesselényija Miklósa, čiji su zapisi o Jadranu u mađarskoj književnosti među najranijima.

Császár je bio učitelj mađarskog u Rijeci, koji je podučavao Ivana Mažuranića, poznatog hrvatskog književnika. Ćurković-Major također istražuje djela Jókai Móra, koji je napisao romane inspirirane svojim putovanjima Jadranom, a grad Rijeka je inspirirala njegov detektivski roman »Igrač koji pobjeđuje«, i koji je svojevremeno objavljeno čak i na talijanskom (»Un giuocatore che vince«, 1883.).

Jadran kao čudo

Studija također uključuje analize drugih autora poput Somogyvárija Gyule, čiji roman »Ne sárgulj, fűzfa!« suosjećajno prikazuje život u Karlovcu. Štoviše, istražuje poeziju Lorinca Szaba koji je često pisao o Jadranu i prije nego što ga je posjetio.

Na kraju, Ćurković-Major primjećuje da su mnogi mađarski pisci posjetili Dubrovnik, ali se to ne pojavi u njihovim dijelima. Autorica zaključuje da, iako su Mađari i Hrvati dugo dijelili državu, Jadran je za Mađare uvijek ostao egzotičan i nedostižan, neka vrsta čuda na kojemu dožive različite avanture, liječe se, odmaraju se, a na kraju se uvijek vrate u Mađarsku.

Mnogi mađarski književnici koji su boravili u Hrvatskoj imaju spomen-ploču na tom mjestu. Institut »Liszt« – Mađarski kulturni centar Zagreb, Katedra za hungarologiju Sveučilišta u Zagrebu i Lektorat za mađarski jezik Odsjeka za poredbenu i opću lingvistiku Sveučilišta u Ljubljani pod vodstom lektora Tamása Kruzslicza i Gabrielle Kiss objavili su trojezičnu knjigu »Mađarski književni spomenici od Alpa do Jadrana« u kojoj se, između ostalog, spominju Fužine, Rijeka (Mór Jókai i Lorinc Szabó) kao i Opatija i Lovran.

Kako se promiče književna razmjena između mađarskih i hrvatskih pisaca te književnih organizacija, i kakav je potencijal za buduću suradnju na području književnosti i kulture?

– Prevoditelji imaju ključnu ulogu, jer to što oni rade, to je prava umjetnost, u Hrvatskoj čak i priznata grana umjetnosti. Po meni im treba dati još veću podršku, ne samo moralnu, nego i profesionalnu kroz različite stipendije i tome slično. Organizacija zajedničkih kulturnih događaja i jačanje izdavaštva ključni su za daljnje obogaćivanje kulturnih veza između Hrvatske i Mađarske.

Riječki doprinosi hungaristici

Uz književnost, u kojim je segmentima najvidljivija mađarska baština u Hrvatskoj, primjerice u Rijeci?

– Prije svega mogu govoriti o Rijeci, jer grad ima bogatu mađarsku baštinu, djelomično još neotkrivenu, na kojoj kontinuirano rade kolege iz Mađarske, ali i iz Hrvatske. Učenje mađarskog jezika sigurno pomaže i hrvatskim znanstvenicima u tom radu, a na Lektoratu imaju mogućnost za to.

Što se knjiga tiče, u prijevodu je objavljena monografija »Povijest riječke trgovačke mornarice 1868. – 1921.« Gábora Zsigmonda i Mártona Pellesa čiji je stručni lektor umirovljeni ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović.

Trenutno se priprema knjiga o riječkom tramvaju, koji je pušten u pogon 1899. godine te velika izložba u povodu 125. obljetnice tramvaja. Knjiga će pružiti detaljan pregled povijesti riječkog tramvaja i bit će dostupna široj javnosti.