Mihaela Matešić: Lektori nisu jezična policija, nego dragocjeni suradnici autorima

U novinarstvu lektoru u jednom danu kroz ruke prođu tekstovi koji pripadaju možda i dvoznamenkastom broju različitih područja i tema. Zato lektor treba imati dobru koncentraciju, puno strpljenja i biti spreman na učenje. Naši lektori u Hrvatskoj to znaju, i budući da je lektorski posao tako kompleksan i zahtjevan, obično se za nj odlučuju oni koji su spremni stalno se usavršavati, kaže Matešić

povezane vijesti

Predavanje dr. sc. Mirjane Crnić Novosel: Gimnazijalci učili o goranskim dijalektima
Lektori se žale na degradaciju struke: “Honorari su smiješni. Jedan nakladnik mi je nudio 10 kuna po kartici”
Najbrojniji makedonski lektorat u svijetu djeluje u Rijeci. Razgovarali smo s lektoricom Biljanom Stojanovskom

Prije jednog desetljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci održan je prvi »Primijenjeni tečaj hrvatskoga jezika za lektore i prevodioce«. Katedra za hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku pokrenula ga je 2011. godine, njegov program akreditiran je pri Sveučilištu u Rijeci kao jedan od prvih programa cjeloživotnog učenja i do danas je taj tečaj jedini lektorski tečaj sveučilišne razine u Hrvatskoj. Od početka ga vodi izv. prof. dr. sc. Mihaela Matešić s riječkoga Filozofskog fakulteta, a održavaju ga sveučilišni nastavnici pri Katedri za hrvatski jezik u nastavnim i u znanstveno-nastavnim zvanjima. Riječ je o subspecijalizaciji u području hrvatskoga jezika, koja intenzivno traje tri mjeseca te nakon 60 sati nastave i položenoga opsežnog pismenog i usmenog ispita fakultet polaznicima izdaje certifikat o završenom tečaju. U povodu desete godine lektorskog tečaja s prof. Matešić razgovaramo o lektorskom zanimanju i samom tečaju te izazovima lekture u hrvatskom jeziku danas.
– Tijekom nastave na studijskim programima hrvatskoga jezika i književnosti imamo zastupljene i sadržaje koji se tiču lektorskoga posla, no za njih u programu nema toliko mjesta da bi se studentima moglo ponuditi i stjecanje mikrokvalifikacije za lektora hrvatskoga jezika. U želji da im ipak pružimo i tu mogućnost organizirali smo tečaj u obliku programa cjeloživotnog učenja. Njegov je smisao da se oni koji žele raditi kao lektori – u izdavaštvu, medijima, novinarstvu – obuče za taj posao, da im prenesemo svoja iskustva i aktualna znanja koja im mogu pomoći u što bržoj i učinkovitijoj prilagodbi zahtjevima toga posla.
Tečaj ima dva modula, lektorski i prevodilački. Na lektorski primamo polaznike koji su završili kroatistiku, a na prevodilački one koji dolaze iz kojega drugog društvenog ili humanističkog usmjerenja, kojima su znanja o suvremenom hrvatskom jeziku potrebna jer sami prevode ili pišu. Polaznici koji se, dakle, bave prevođenjem nisu usmjereni na ispravljanje tuđega teksta, nego im je znanje o standardnojezičnim normama dobrodošlo u smislu veće sigurnosti pri jezičnim odabirima koje svakodnevno rade dok oblikuju tekst koji prevode ili ga priređuju. Drugim riječima, na tečaju se usavršavaju u poznavanju normi suvremenoga hrvatskog jezika. Polaznike tečaja obavješćujemo i o novim normativnim priručnicima, upućujemo ih u to koje od priručnika, kako i kada treba upotrebljavati, upoznajemo ih s najčešćim zamkama s kojima se mogu susresti na pojedinoj jezičnoj razini – fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj, sintaktičkoj i semantičkoj. Posvećujemo se, naravno, i pitanjima na pravopisnom planu, a posebna se pozornost usmjerava i na stilistiku teksta.

Otvorene prijave za ovogodišnji lektorski tečaj

»Primijenjeni tečaj hrvatskoga jezika za lektore i prevodioce« ove godine, kako se planira, počinje 11. ožujka i odvijat će se petkom i subotom u ožujku, travnju i svibnju. Prijave su u tijeku te traju do 25. veljače, a natječaj s podrobnim informacijama objavljen je na mrežnim stranicama Filozofskoga fakulteta u Rijeci. U skladu s epidemiološkom situacijom, polaznicima tečaja omogućit će se prisustvovanje predavanjima i vježbama na daljinu.

Slojevit posao lektora

Time ste već spomenuli možda sve ono što je posao lektora, odnosno znanja koja su mu potrebna.

– Posao lektora je, mogli bismo reći, slojevit i različito se shvaća. Većina ljudi misli da lektori bdiju samo nad pravilnim pisanjem č i ć, ije i je te pokojega zareza, međutim lektor zna i može ponuditi autoru i mnogo više od takve pomoći. S lektorom se autor može posavjetovati i kad je riječ o strukturi rečenice, izboru leksika (odgovarajuće riječi), ali i u pojedinim pitanjima koja se odnose na strukturu teksta. Lektor može autoru dati povratnu informaciju o tome koliko je njegov tekst jasan čitatelju, koji su dijelovi možda nedovoljno jasni, koje bi trebalo proširiti ili dodatno elaborirati, što bi bilo uputno skratiti kako bi tekst bio zanimljiviji, dinamičniji, jasniji, prilagođeniji publici za koju se piše.

Kad je riječ o književnosti, bilo da se radi o proznim djelima ili o pjesništvu, lektorov pristup je ipak drukčiji.

– Načelno se uvijek napominje da se književnoumjetnički tekst ne lektorira, a lektor se u izdavačkoj djelatnosti može uključiti u proces objave prilikom uređivanja teksta i eventualno predložiti autoru ili pak uredniku neke odabire koji ne zadiru u jezičnu strukturu djela, npr. grafostilističke odabire. Takve tekstove lektor će provjeriti na razini korekture, što znači da će pozorno pročitati umjetnički tekst i otkloniti tiskarske pogreške, ono što se u novije doba naziva i zatipcima, a u razgovornom jeziku germanizmom »tipfeleri«.
Za pisce se kaže da imaju pravo na slobodu jezičnoga izraza čak i do točke odstupanja od bilo koje jezične norme. Piščev odnos prema jezičnoj normi nije, naime, isti kao kod onoga autora koji nije nakanio napisati pjesmu, dramu, pripovijetku ili roman. U kvalitetnom književnom djelu otklon od norme dio je stilističkih postupaka. Pisac svjesno iskorištava značenje kojim je opterećeno određeno jezično odstupanje u društvenoj, javnoj jezičnoj uporabi i zato takvi otkloni u piščevu jeziku nisu tek slučajna pogreška. S druge strane, na takve normativne otklone nemaju pravo autori tekstova koji pripadaju drugim funkcionalnim stilovima, kao što su naprimjer zakoni, pravilnici, statuti, vijesti, izvješća, znanstveni radovi, doktorske disertacije i slično.

Izazovi strojnoga ispravljanja teksta

Lektorski posao nalazi se i pred izazovom strojnoga ispravljanja. Riječ je o globalnom izazovu, koji nije tipičan samo za hrvatski jezik nego i za druge jezike širom svijeta. Strojno ispravljanje tekstova povezano je s mnogobrojnim mogućnostima koje pružaju algoritmi za automatsku korekturu i lekturu, pri čemu se, kad je riječ o hrvatskome jeziku, tekstovi najčešće ispravljaju tek na pravopisnom planu, ali uz znatna ograničenja i nesavršenosti. Kako softveri još uvijek nisu toliko kvalitetni da bi u potpunosti mogli zamijeniti stručnjaka, autoru će i dalje najučinkovitije pomoći lektori. Naravno, nema ničega lošeg u tome da se autori koriste takvim softverima, no savjetovala bih im da konačan pogled u tekst ipak bude lektorov.

Povijest lektoriranja

Lektoriranje je star posao, ali uvijek nov i zahtjevan. Od kada u povijesti poznajemo lektore?

– Potreba za ispravljanjem tekstova seže u početke tiskarstva. Ona, doduše, nije bila odmah uočena, pa su u prvim godinama tiskarstva publikacije vrlo često izlazile s pogreškama. Neke od takvih pogrešaka postale su i nadaleko poznate, osobito kad je riječ o izdanjima Biblije. U njima je znalo biti krajnje ozbiljnih pogrešaka, i to zbog tiskarskih propusta. Konkretno, riječ je o pogreškama koje nisu prouzročili ni prevoditelji ni priređivači teksta, nego upravo slagari u tiskari. Uskoro se pokazalo da zbog takvog stanja počinje patiti posao, od toga da je neko izdanje došlo na loš glas kao netočno, pa ga nitko nije htio kupiti, do toga da su državna tijela upućivala tiskarama kazne ili im čak zabranjivala rad – nekoliko je takvih primjera zabilježeno kada se radilo o pogreškama pri tiskanju državnih dokumenata. Neke su od pogrešaka bile naime toliko drastične da je postalo teško uvjeriti naručitelja – državno tijelo – u njihovu nehotičnost.
Zbog ozbiljnih posljedica koje su prijetile poslu narastala je polako svijest o tome da se tekstovi moraju pregledati prije umnožavanja i slanja na tržište. Poznat je primjer ugovora s izdavačem, koji seže u početna desetljeća primjene Gutenbergova izuma, a u kojem se izričito kaže da je sam autor odgovoran za jezičnu ispravnost publikacije, dakle za lekturu i korekturu. Izdavač je time prenio odgovornost na nekoga drugoga – autora. Kako je međutim izdavaštvo strelovito napredovalo i količina se tiskanih naslova umnogostručivala, i autori i izdavači uočili su da postoji potreba za educiranim stručnjacima koji će u njihovo ime pregledavati jezičnu ispravnost teksta. Tako počinje lektorski posao.

Razgovaramo s četirima lektoricama u različitim područjima: Tanjom Šepac, Hajdi Matijević, Mirjanom Crnić Novosel i Karmelinom Prosoli

U izdavaštvu, u medijima, u novinarstvu pamtimo imena autora, ponekad i imena urednika i izdavača; s kazališnih predstava pamtimo imena redatelja, glumaca, scenarista; pamtimo također imena autora, urednika, snimatelja mnogih televizijskih i radijskih priloga. No na imena lektora, jezičnih stručnjaka i suradnika na svim tim područjima, možda obratimo pažnju tek kada uočimo neke pogreške u pisanim ili izgovorenim tekstovima. Zahtjevan i tih posao koji rade lektori uvijek je nekako skriven i samozatajan, a njihova su imena javnosti uglavnom nepoznata, ponekad i nenapisana u impresumima.

Uvijek i svaki dan lektor se iznova propituje, savjetuje i uči. Mislim da je to najveća odlika svakog lektora, i onoga koji radi godinama, i onoga koji počinje taj posao. Najveća je greška kad lektor misli da sve zna – jer ne zna

U redakciji Novog lista lektorice su najtiše osobe, one koje uvijek susrećemo za njihovim radnim stolom, potpuno koncentrirane, pogleda usmjerenog u ekran. Ta novolistovska mala, iznimno vrijedna lektorska i korektorska služba jedan je u nizu bitnih kotačića u svakodnevnoj pripremi lista za tisak. Razgovarali smo s dugogodišnjom lektoricom Tanjom Šepac, koja svakodnevno sa svojim kolegicama iščitava i lektorski popravlja stranice naših novina i njezinih priloga.

Snimio VEDRAN KARUZA

– U Novom listu radim 32 godine tako da sam prošla sve faze novina, od vremena kada su novinari još pisali na pisaćim mašinama, dok je tiskara bila u olovu, a redakcija u neboderu. Zapravo mi je početak rada u Novom listu, u dnevnom novinarstvu bilo određeno iznenađenje. Lekturu smo radili na špaltama, koje su nam iz tiskare u neboder, u našu službu grafičari donosili zarolane, i koje su doslovce bile mokre. Teško se moglo po njima pisati jer bi se kidale. Što je papir bio mokriji, to je teže bilo ispravljati pogreške, a ispravljali smo samo minimalno, najviše tipfelere. Ta služba se tada čak nazivala Tehnička korektura. U to se vrijeme nije toliko pažnje polagalo na jezik jer nismo imali ni mogućnosti ni vremena puno intervenirati. Nakon toga razdoblja lektorirali smo na papiru, a od kad radimo na računalima, prvo čitamo na ekranu, a poslije na prelomljenoj stranici. Najčešće tu nema vremena za treće čitanje, što bi bilo savršeno. Sve određuju rokovi, i to svima u dnevnoj novini.
Klasični posao lektora i korektora u novini je da gleda, pregledava sve, od tekstova i uredničke opreme tekstova nadalje: broj stranice, da se ne bi potkrao zalom, potpise pod fotografije, jesu li međunaslovi na dobrom mjestu. Kako se najčešće radi o izvještajima, vijestima i raznim – kako u novinarskom žargonu uobičajeno zovemo – temama, u tekstovima se posebno puno pažnje treba posvetiti točnosti imena i prezimena.

Rokovi i koncentracija

Kod lektoriranja je važna koncentracija, potpuna koncentracija. No dogodi se nakon nekog vremena da koncentracija padne, pa i u lekturi i u korekturi može proći nešto što kasnije ne možete vjerovati da vam je promaklo. No povratka nema, kad je riječ o tiskanom izdanju. Rok je svakako jedan od izazova u dnevnim novinama, pogotovo kada se tekstovi, izvještaji s nekog događaja predaju navečer, pa i kasno navečer za sutrašnje izdanje. To je najstresnije svima, a ne samo lektorima jer na kraju radnog dana svi su već umorni i ograničeni vremenom: i novinari, i urednici, i grafički urednici i lektori. No baš tada je potrebna velika pažnja.
Da bi se bilo lektorom, potrebno je jezično znanje i stalno nadopunjavanje i provjeravanje toga znanja, a potrebna je i široka opća kultura. O bilo kojem području da se piše, pogotovo kada lektoru tematika nije poznata, on se mora potruditi provjeriti sve ono što mu je imalo »sumnjivo«, konzultirati rječnik, enciklopediju, kolegu novinara, urednika.
Uvijek i svaki dan lektor se iznova propituje, savjetuje i uči. Mislim da je to najveća odlika svakog lektora, i onoga koji radi godinama, i onoga koji počinje taj posao. Najveća je greška kad lektor misli da sve zna – jer ne zna. Zato je vrlo važno propitivati i uvijek učiti, kao i biti informiran i o aktualnim događanjima. Volim kad su mladi koji se prihvaćaju lektorskog posla spremni učiti, propitivati se, savjetovati se. Kada mladi lektori, možda početnici u novinarstvu dođu u Novi list, odmah uvide, kao što sam i ja na početku uvidjela, da je lektoriranje u dnevnoj novini sasvim nešto drugo od onoga što su očekivali, da to nije lektoriranje knjiga, što su možda ranije radili. Naravno da i lektoriranje knjiga ima rokove, ali u novinarstvu su rokovi stalno, svaki dan ispočetka.
U jeziku javne uporabe učestalo izranjaju jezični problemi i pitanja. Sada je naprimjer aktualno treba li pisati covid ili kovid, zatim u naš jezik ulazi i mnogo drugih tuđica. Unutar Novog lista nastojimo se dogovoriti da ne bude nekoliko varijanti istoga u našim novinama i da zauzmemo neki stav dok čekamo mišljenje stručnjaka.

Cjeloživotno dobivanje

Jako volim i poštujem posao lektora. I često se u svom poslu osjećam i pomalo privilegirano, posebice kada čitam dobre razgovore i teme koje će naš list objaviti. Puno je takvih tekstova koji bi mi možda kao običnom čitatelju u novinama promaknuli. Ima tekstova u kojima se uvijek nešto nauči, koji te oplemenjuju i to je draž toga posla. Zapravo, rekla bih da je to cjeloživotno dobivanje, pogotovo u područjima koja te kao osobu i inače zanimaju – kad čitaš da i promišljaš, da se u njima nalaziš, da se obogaćuješ.

Kada se završi zajedničko čitanje scenarija, glumci izlaze na scenu, a lektori na komadiće papira svakom glumcu zapisuju njegove izgovorne pogreške, i tako iz probe u probu. Na dijalektnim je predstavama lektor u ulozi i dijalektologa i lektora pa često intervenira u sam tekst scenarija ako se za tim ukaže potreba

Što podrazumijeva posao lektora u jednoj kazališnoj kući i kako lektura u kazalištu u praksi izgleda, pitali smo nekadašnju lektoricu u HNK-u Ivana pl. Zajca, dijalektologinju dr. sc. Mirjanu Crnić Novosel, znanstvenu suradnicu u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, voditeljicu Podružnice Instituta u Rijeci.

Foto VEDRAN KARUZA

– HNK Ivana pl. Zajca svojevremeno me je angažirao zbog predstava koje su rađene na dijalektnom predlošku. To su primarno bile predstave na čakavskom narječju koje su zahtijevale angažman lektora. Lektori su tada od samog početka nastajanja predstave sudjelovali u čitanju scenarija »za stolom«, a kasnije su, prateći izvedbu na sceni, zapisivali izgovorne pogreške za svakog glumca posebno. Da bi se lektor pripremio, unaprijed je dobivao na uvid predložak scenarija, kao i glumci koji igraju određenu ulogu. Uglavnom je proces bio uvijek isti: kada se završi zajedničko čitanje scenarija, glumci izlaze na scenu, a lektori na komadiće papira svakom glumcu zapisuju njegove izgovorne pogreške, i tako iz probe u probu. Na dijalektnim je predstavama lektor u ulozi i dijalektologa i lektora pa često intervenira u sam tekst scenarija ako se za tim ukaže potreba.
S vremenom se moj angažman proširio i na predstave koje su se izvodile na standardnom hrvatskom jeziku. Posao je bio isti, a obuhvaćao je korekciju izgovora prema normi standardnog jezika. Za to se mogu angažirati dva različita lektora ili jedan koji obuhvaća obje varijante (dijalektnu i standardnu).

Dijalektne predstave

Lektorski posao uvijek zahtijeva potpunu usredotočenost, a u radu s glumcima fokus je uvijek na izgovoru. To ne ide svima na početku od ruke jer nisu svi glumci iz područja na čijem je govoru scenarij napisan. No neki su u tome bili iznimno uspješni, pa tako pamtim izvedbu srpskog glumca Dragana Mićanovića u iznimno pohvaljenoj i posjećenoj predstavi »Lukrecija o’bimo rekli Požeruh« redatelja Jagoša Markovića. Daniel Načinović, poznati čakavski kantautor, preveo je tekst predstave na čakavštinu, i za potrebe glumaca čitajući tekst snimio točan izgovor na CD. Mićanović se na temelju tog predloška i snimke vrlo dobro pripremio i na pozornicu došao naravno ne kao rođeni čakavac, ali s izgovorom vrlo bliskom čakavcima. Zauvijek će mi ostati u sjećanju kako se netko tko dotad uopće nije imao doticaj s čakavskim govorima uspio tako približiti čakavštini.
Posao lektora u kazalištu je vrlo specifičan i potpuno drugačiji od bilo koje druge lekture. Ne samo da lektor surađuje s glumcima nego i s redateljem s kojim sve dogovara te u toj simbiozi redatelja, dramaturga, glumaca i lektora nastaje predstava kojom u konačnici svi trebaju biti zadovoljni.

Predivno iskustvo

Za mene je to bilo predivno radno iskustvo. U tih pet godina rada u kazalištu, upoznala sam osebujne i talentirane glumce i redatelje, život iza scene koji je jako zanimljiv te neku drugu dimenziju umjetničkog stvaranja. Radila sam to neposredno nakon što sam diplomirala i tada sam tome mogla biti jako posvećena. Probe u kazalištu bile su mi neki paralelni svijet u koji sam odlazila i često ostajala do kasno u noć, koliko god da je proba trajala, ne želeći propustiti ni najmanji dio nastanka predstave.
No, danas su neka druga vremena pa za lektorom u kazalištu nema potrebe. Pretpostavljam da je to u vezi s činjenicom da već dugi niz godina nemamo dijalektnih predstava tipičnih za naš kraj, što je za prijestolnicu kulture velika šteta. Promjenom programa na neki smo način izbacili naše narodne govore sa scene, a upravo smo po tome bili prepoznatljivi – po njegovanju i čakavskog, i fijumanskog i multikulturalnog identiteta grada.

Znanstvene knjige bile su veći izazovi, a jedan od prvih i najvećih izazova bilo je novo izdanje Biblije 1994. godine – poznate kao »Jeruzalemska Biblija«, s opširnim uvodima i bilješkama

Nedavno umirovljena lektorica i korektorica Karmelina (Karmela) Prosoli više od četiri desetljeća bila je zaposlena u Kršćanskoj sadašnjosti (KS). Onaj tko barem malo poznaje izdanja te izdavačke kuće znade da je riječ o cijelom spektru izdavačke djelatnosti, od najvećeg izazova – Biblije, pa nadalje.
– U KS-u sam, nakon studija engleskog jezika i fonetike, počela raditi 1980. godine kao korektorica, no dobivala sam tekstove u kojima su uz korekturu bili potrebni i lektorski zahvati. Tako sam gotovo od početka radila i lekturu i korekturu, koje godinama, zajedno sa suprugom, radim i honorarno. Oduvijek se trudimo da tekstove koje dobivamo od naručitelja vratimo takve da budemo zadovoljni i oni i mi.

Biti i dobro informiran

Lektori su prijeko potrebni suradnici autorima, danas pogotovo zbog toga što su mnogi autori, pa čak i oni koji se bave jezikom, fokusirani na sadržaj, a tekst je kompleksna stvarnost s mnogim sastavnicama. Možda je razlog tome taj što mnogi pišu brzo – neki zato što su pritisnuti rokovima, a neki zato što im pisanje nije jedini posao.
KS ima jako velik opseg izdanjâ – znanstvene radove, periodiku, popularnu literaturu, romane, pripovijetke, poeziju… Za poeziju se zna kako stvari stoje: ako nije nužno, ispravlja se minimalno jer je pjesnička sloboda na prvome mjestu.
Znanstvene knjige bile su veći izazovi, a jedan od prvih i najvećih izazova bilo je novo izdanje Biblije 1994. godine – poznate kao »Jeruzalemska Biblija«, s opširnim uvodima i bilješkama – koje su s francuskog jezika preveli poznati hrvatski bibličari. Biblijski tekst je specifičan, pomalo arhaičan; Biblija sadržava mnoge književne vrste, kao i brojne bilješke i tumačenja, koji čitatelju omogućuju da ju bolje razumiju. Biblija zahtijeva poseban pristup, stoga su lektura i korektura bilježaka i popratnih tekstova »Jeruzalemske Biblije« za mene bile vrlo zahtjevan posao. Prijevodi biblijskih izdanja, teoloških priručnika, ali i drugih izdanja KS-a, redovito zahtijevaju i teološku redakturu, najčešće svećenikâ – profesorâ, doktorâ znanosti. Recimo, biskup Ivan Šaško izvrstan je teološki redaktor kojemu je jako stalo do hrvatskog jezika, a ne samo do toga da tekst bude ispravno preveden.
Mogu reći da sam sve tekstove lektorirala sa zadovoljstvom jer koliko god se mora paziti da sve bude korektno napisano, iz svakoga od njih može se ponešto naučiti. U KS-u su to bili teologija, Biblija, život Crkve, povijest, umjetnost, književnost i mnoga druga područja.

Razgovori s autorima

Pri lekturi se uvijek pojavljuju problemi ili pitanja, podatci koje nekad treba ažurirati, nekad usporediti, provjeriti u enciklopedijama i priručnicima, a u današnje vrijeme često i u provjerenim izvorima na mrežnim stranicama. Za ozbiljan lektorski rad nije dovoljno samo poznavanje materinskog jezika nego je potrebno biti i dobro informiran – zapravo, što više znanja iz opće kulture to bolje. Zato je lektura često i interdisciplinarni rad, bez obzira na to o kojem je tekstu riječ, a kod Biblije je interdisciplinarnost posebno izražena.
Ako se želi napraviti dobra lektura, lektor ili lektorica se doista trebaju potruditi najviše što mogu i konzultirati se s kolegama ili stručnjacima iz pojedinih područja. Lekturu i korekturu radim više od 40 godina, no još uvijek pri radu imam na stolu Hrvatski pravopis i Rječnik hrvatskoga jezika, i nikad mi nije teško provjeriti svaku riječ na koju padne sumnja da možda nije napisana kako treba. K tomu, sa svakim autorom volim porazgovarati prije lekture, a nakon obavljene lekture gotovo redovito zajednički riješimo sve moje upite i nejasnoće.
Danas se lektori susreću s velikim izazovima. Primjećujem da se u današnjem društvu općenito premalo pozornosti posvećuje materinskom, odnosno hrvatskom jeziku, i to već odmalena. Danas mnoga djeca već u vrtiću usporedno s hrvatskim uče i engleski jezik ili pohađaju školu stranih jezika, što je dobro, no katkad imam dojam da se sve više mladih ljudi bolje služi engleskim nego svojim vlastitim jezikom, što nije dobro. U nekim tekstovima mlađih autora – diplomskim ili doktorskim radovima te znanstvenim prilozima – koje sam lektorirala, primijetila sam, zapravo, dosta nedostataka u poznavanju hrvatskoga jezika. Žao mi je što se općenito, na nacionalnoj razini, hrvatski jezik premalo poštuje, i mislim da bi se to trebalo promijeniti.

Na Hrvatskoj televiziji lektor pregledava – sve. Dnevne informativne emisije, tjedne emisije, mozaični, zabavni, dokumentarni program… serije, filmove, teletekst, internetske stranice… sve. Tu golemu količinu posla obavlja 27 ljudi

Posao televizijske lektorice približila nam je Hajdi Matijević, dugogodišnja lektorica u HRT centru Rijeka. Po struci profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, lekturom se bavi već gotovo 30 godina. Koliko je saživjela sa strukom televizijskog lektora uočava se odmah, već u njezinom izražavanju, u jasnim i sažetim odgovorima na naša pitanja, ali još više u ljubavi prema tome poslu, i kako kaže – predivnom kaosu redakcije.
– U riječki sam Centar došla 1994. godine, još kao apsolventica. Diplomirala sam, položila stručni ispit na HRT-u u Zagrebu i, unatoč nekim drugim povremenim i privremenim poslovima, ostala na HTV-u u Rijeci. Najprije godinama honorarno. Devedesetih je to bilo uobičajeno – u svim su medijima radile vojske honoraraca, pa ni lektori nisu bili iznimka.
Iako sada »sjedim« u Rijeci, surađujem s novinarima iz cijele Hrvatske. Umreženi smo – jednako brzo mogu lektorirati tekst kolegama u Osijeku, Šibeniku ili Puli, za bilo koju emisiju.
Iznimno je važno da jedna TV kuća ima lektora. Ne samo televizijska, već svaka medijska kuća, svaki portal, trebali bi imati lektora. Lektori nisu tu samo da bi »bacili oko na č i ć, ije i je«. Na lektora bi trebalo gledati kao na jedan završni, sveobuhvatni filtar koji pazi da vam nešto ne promakne, da se nešto ne provuče u javnost… i ne samo jezično. Međutim, od svih televizijskih kuća u nas jedino se HRT sustavno brine o jeziku. Naša Služba za jezik i govor ima iznimno stručne spikere, lektore i fonetičare. Sve se pregledava i usklađuje s normama hrvatskoga standardnoga jezika.
U čemu se sastoji posao lektora na HTV-u?
Lektor na Hrvatskoj televiziji pregledava – sve. Dnevne informativne emisije, tjedne emisije, mozaični, zabavni, dokumentarni program… serije, filmove, teletekst, internetske stranice… sve. Tu golemu količinu posla obavlja 27 ljudi, s time da ih 14 radi na titlovanom programu (serije i filmovi), dok 13 lektora, među kojima sam i ja, obavlja sve ostalo.

Neumoljiv svakodnevan tempo

Radimo u smjenama, od prve jutarnje informativne emisije (Vijesti u sedam sati) do posljednje (Dnevnika 3), sedam dana u tjednu, vikendima i blagdanima. Tijekom dana na desetke se puta »prebacujemo« s politike na reportaže u Moru, sa Stožera na Plodove zemlje, s regionalnih tema na Potrošački kod ili TV Kalendar… to je neumoljiv – svakodnevan tempo. Pritom moramo biti u toku s najnovijom literaturom, sa svim aktualnim vijestima i biti dobro, dobro potkovani u općem znanju. Jer ako se dogodi omaška, a ti je ne prepoznaš… pa… otišla je u eter, i već je sutra posvuda po internetu.
Televizijski se lektor zasigurno manje bavi samim jezikom i njegovim proučavanjem negoli lektor u nekoj znanstvenoj ustanovi. Mi jezik primjenjujemo, iskorištavamo, prihvaćamo, puno rjeđe o njemu – promišljamo. Iako, naravno, ima i toga. Televizijski lektor mora paziti i na zakonitosti televizijskoga priloga ili reportaže… Rečenice u prilozima moraju biti kratke i jasne, »teške«, nerazumljive strane riječi valja izbjegavati, umetnuti dijelovi rečenice ne dolaze u obzir! Povremeno u suradnji s urednikom ili novinarom valja skratiti tekst na dopuštenu minutažu… Jednom emitiran prilog mora biti svima razumljiv. Sve su to pomalo specifični zahtjevi ovoga posla.

Sav taj predivni kaos

Najveći su nam izazovi svakako količina posla i rokovi. Količina posla – golema, a rokovi – definitivno najkraći u ovoj struci. Nama se ne može dogoditi da danas imamo mnogo posla, sutra malo. Vijesti stižu svaki dan. Rok? Rok je uvijek – sada! Brzina reakcije je presudna. Ako novinar s terena dođe u 14 sati, a emisija, recimo Regionalni dnevnik, počinje u 16 sati, stres je neizbježan. Materijal treba pregledati, tonove preslušati, napisati tekst… To se ne može u pet minuta. Nakon svega tekst mora pregledati urednik emisije, tek onda lektor.
Ako je prošlo 15 sati, lektura mora biti gotova u minuti, nema vremena za promišljanje o svakoj riječi, jer prilog nakon toga treba još pročitati, montirati i poslati u Zagreb. A događa se pet ili šest takvih »priloga u zadnji čas« iz cijele Hrvatske, svaki dan, za svaku informativnu emisiju. Dobar televizijski lektor je ponajprije – brz, a onda i pouzdan i točan. Naše su pogreške itekako vidljive i ta nam činjenica sigurno ne pomaže u smanjivanju stresa.
Konačno, rad u televizijskoj redakciji ili voliš ili ne voliš. Ja ga jednostavno, već gotovo 30 godina – obožavam. Sav taj predivni kaos, novinare koji odlaze na teren i vraćaju se, realizatore koji viču, organizatore u stresu, a opet – uvijek se nađe vremena i za kavu… sve mi se to uvuklo pod kožu. Ne bih ovu svoju riječku televizijsku »obitelj« nikada mijenjala.

Lektori i autori

U razdoblju koje je prethodilo tiskarstvu tekstovi su se umnažali ručno, prepisivanjem. Kako se tada odvijalo ispravljanje?

– Prepisujući tekst u skriptoriju, ako bi pogriješio, prepisivač bi prekrižio pogrešku i dalje nastavio s pravilnim tekstom. Ako je pisao na pergameni, pogrešno napisano slovo ili riječ mogao je i ostrugati specijalnim, tankim nožićem. Ponekad prepisivač i ne bi primijetio svoju omašku, ali ako ju je poslije primijetio čitatelj, korisnik knjige, nije se libio dopisati ispravak na njezinim marginama.
Naposljetku, potreba da se tekstovi jezično usklade s normama popratna je pojava i razvitka jezične standardizacije kao procesa kojim se oblikuje zajednički jezik za sve pripadnike određene društvene zajednice.
Zanimljivo je da u povijesti pronalazimo potvrde o pohvalama koje su znameniti »ljudi od pera« upućivali upravo lektorima kao suradnicima u nastanku teksta i pripremi za njegovu objavu. Charles Dickens naprimjer imao je izrazito dobro mišljenje o lektorima. Hvalio je njihovu visoku inteligenciju, široko obrazovanje, načitanost, sjajno pamćenje i sposobnost dobre organizacije vlastite misli te time i tuđega teksta.

Što su lektori autorima – ili što bi lektori njima trebali biti?

– Termin »lektor« dolazi iz latinskoga jezika i znači doslovno ‘čitač’. Pa iako danas taj termin nije jednoznačan (čak ni u filološkoj struci), on ipak izvrsno opisuje bit lektoriranja. Lektor je prvi čitač teksta, mogli bismo reći: pokusni čitač. Dobar lektor surađivat će s autorima u otklanjanju jezičnih propusta, provjeravati formalnu i sadržajnu organizaciju teksta, nastojati podići tekst na višu razinu jasnoće, procijeniti njegovu komunikativnost i njegov stil te će o svim tim aspektima teksta ponuditi autoru svoja razmišljanja. Uz »lapsus scribendi«, pogrešku u pisanju, u tekstu se katkad može potkrasti i pokoji »lapsus memoriae«, a lektor će se potruditi upozoriti autora i na takva mjesta.
Valja imati na umu da pogreške u pisanju nisu uvijek bezazlene jer mogu rezultirati činjeničnom omaškom – ponekad i samo zarez ili jedno slovo na krivome mjestu mogu promijeniti smisao rečenice, pa i cijeloga teksta! Zato je za lektora važno posjedovati široku opću kulturu, a po mogućnosti i poznavati područje, temu kojoj tekst pripada. Dugogodišnji lektori nerijetko će vam u razgovoru reći: »Ne razumijem ljude koji kažu da im znanje iz određenoga školskog predmeta, područja znanosti ili umjetnosti nikad nije trebalo u životu – meni je sve trebalo!« I doista, autoru će najviše pomoći lektor koji ima dobro i široko obrazovanje. Na Katedri za hrvatski jezik mislimo da je to iznimno važno i upravo takav pristup njegujemo na tečaju.

Lektor mora učiti cijeli život

Dakle, lektori stalno uče.

– Lektor mora učiti cijeli život. Pa iako bi se reklo da danas i nema zanimanja u kojem bi bilo drugačije, treba istaknuti da lektor mora pratiti nova kretanja ne samo u svojoj struci nego i u područjima kojima pripadaju tekstovi koje lektorira. U novinarstvu lektoru u jednom danu kroz ruke prođu tekstovi koji pripadaju možda i dvoznamenkastom broju različitih područja i tema. Zato lektor treba imati dobru koncentraciju, puno strpljenja i biti spreman na učenje. Naši lektori u Hrvatskoj to znaju, i budući da je lektorski posao tako kompleksan i zahtjevan, obično se za nj odlučuju oni koji su spremni stalno se usavršavati.

Najčešće se pitamo tko je nešto lektorirao tek kada zapazimo kakve pogreške.

– Jedna latinska poslovica kaže: »Koga je bog zamrzio, učinio ga je odgojiteljem!«, a lektori je rado parafraziraju: »Koga je bog zamrzio, učinio ga je – lektorom!« Zašto? Nevolja lektorskoga posla u tome je što se na kraju vidi samo ono što je lektor eventualno propustio ispraviti u tekstu, a ne i ono što je preuredio, učinio jasnijim, u čemu je sve doradio tekst kako bi on bio bolji. Lektorski propusti počesto su dakle vidljiviji od autorskih, ma koliko to možda paradoksalno zvučalo. Zanimanje lektora zahtjevno je, odgovorno i nikad dovoljno cijenjeno: samo pošteni autori priznaju i cijene pomoć kvalitetnoga lektora. Valja naglasiti da je lekturu važno kvalitetno provesti, jer ako je ne obavljaju oni koji poznaju posao i ingerencije lektora, može se dogoditi da autori i ne budu zadovoljni intervencijama u svojem tekstu, i to s pravom! Sigurno nijedan autor ne bi bio sretan ako bi lektor u njegovom tekstu nešto ispravio tek toliko da nešto promijeni ili ako bi bez opravdanja nametao svoje osobne jezične i stilske odabire. Svakom se autoru, naime, mora dopustiti slobodan izbor unutar opravdanih stilističkih mogućnosti i jezičnih izbora koji su pravilni. Lektori nisu jezična policija, nego dragocjeni suradnici autorima.

Koji su naglašeni izazovi danas pri lektoriranju tekstova na hrvatskom jeziku?

– Ti izazovi vezani su ponajprije uz činjenicu da živimo u vremenu u kojem imamo više priručnika za isto područje, za istu jezičnu razinu, pa se lektori suočavaju s nedoumicama po kojem priručniku trebaju raditi. Najčešće se to rješava tako da pojedina izdavačka ili medijska kuća odlučuje kojim će se priručnicima služiti njihovi lektori. Pri tome odabiru uputno je konzultirati se s lektorima te poslušati i njihovo mišljenje o tome koji priručnici nude najjasnija i najiscrpnija rješenja, pa i takva rješenja koja su najzastupljenija u uporabi. Naime, za funkcioniranje jezika u javnom životu zajednice i taj je kriterij važan, a u hrvatskoj jezičnoj zajednici u novije se doba on sve više primjenjuje u normiranju. Nastavnici pri Katedri za hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci koji rade na našem tečaju uvijek su otvoreni svim polaznicima za savjete i pitanja, pa čak i nakon završetka tečaja.
Moram naglasiti da u konačnici razlike među aktualnim priručnicima za pojedinu jezičnu razinu nisu toliko brojne ni korjenite da bi se govorilo o nekoj vrsti krize u normiranju hrvatskoga standardnog jezika. Naprotiv, mislim da te krize nema i da nam ne bi trebalo smetati što imamo više priručnika koji nastoje opisati i propisati jezičnu uporabu. Ondje gdje jezična uporaba podliježe službenom propisivanju odabrat će se i preporučiti određeni priručnički naslov, no u cjelini javnoga jezika pluralizam normativnih gledišta može biti inspirativan za korisnike. Naposljetku, upravo će korisnici svojom uporabom potvrditi ili odbaciti neko jezično ili pravopisno rješenje.
Izazov su lektorima i riječi iz stranih jezika, koje ulaze u hrvatski jezik brzo, svakodnevno, u mjeri u kojoj nikada prije nisu pristizale. Među stručnjacima u polju filologije upravo se lektori i prevodioci prvi suočavaju sa zahtjevom za prilagodbom takvih posuđenica hrvatskom jeziku i prvi moraju naći načina kako neku riječ stranoga podrijetla zapisati, deklinirati ili kako joj pronaći primjerenu domaću zamjenu. Nastavnici na našem tečaju na raspolaganju su polaznicima i za takva pitanja, i to kao sugovornici u potrazi za najboljim rješenjima.