Lav Nikolajevič Tolstoj još je za života postao legendom; pozornost je privlačio ne samo, kako kažu bravuroznom prozom, već i svojom specifičnom osobnošću, načinom života i javnog djelovanja. Rođen je u kolovozu 1828. u Jasnoj Poljani (Tulska gubernija), u aristokratskoj obitelji, na obiteljskom imanju koje je kasnije i naslijedio, uključujući i tristotinjak kmetova koji su bili »sastavnim inventarom« ovog velikog gospodarskog feuda. Ali, Tolstoj nije pristajao na zadano stanje; težio je višim duhovnim i moralnim vrijednostima, što ga je vremenom sve više vodilo sukobu s okolnim svijetom, ali i vlastitom obitelji koja se naprosto nije znala nositi s genijem i njegovim, kako je smatrala, »moralnim bubicama«.

U mladosti, Tolstoj je započeo studij orijentalnih jezika u Kazanju, potom je prešao na pravo, da bi se na koncu odlučio samoobrazovati, smatrajući formalno školovanje u konzervativnoj Rusiji, gubljenjem vremena. Istodobno, imao je snažnu potrebu društvene afirmacije i kao većina mladih ljudi želio je ostvariti na pogrešan način. Ubrzo je shvatio ispraznost sredine i visokog društva u kojem se kretao; odlučio je radikalno promijeniti način života i okrenuti se pisanju i literaturi i tako je, praktički u hipu, u autorefleksivnom duhu nastalo prvo njegovo veliko djelo, autobiografska trilogija »Djetinjstvo«, »Dječaštvo« i »Mladost«, koju su Turgenjev i Nekrasov odmah zapazili i pohvalili stvaralaštvo mladog i talentiranog pisca.

Nemirni duh

Međutim, Tolstoj je bio čovjek izrazito nemirna duha, tražeći samoga sebe odlučio se za vojničku službu i otišao je na Kakvkaz sanjajući o avanturama i ratnim uspjesima. A kada je izbio Krimski rat (1853.), našao se u opkoljenom Sevastopolju i pod dojmom tamošnjih dramatičnih i krvavih ratnih zbivanja, nastao je prozni ciklus »Sevastopoljske priče« koje su realističkim prikazima strahota rata p(r)otresla i uzbudila svekoliku rusku javnost. Zapravo, Tolstojeva proza rodila se iz tzv. nove realističke škole ruske literature (Turgenjev, Dostojevski i Gončarov), ali toliko je bila snažno i osebujno (is)pisana da joj, po mnogima, jednostavno nije bilo premca u svekolikoj svjetskoj literaturi 19. stoljeća.

Pedesete godine 19. stoljeća razdoblje su u kojem je Tolstoj dobio brojna priznanja; slavili su ga kao veliku nadu ruske literature, ali to ga nije zadovoljavalo, nemirni ga je duh vukao novim izazovima. Sve više ga je privlačila pedagogija, posebice odgoj i obrazovanje siromašne djece, što se vremenom pretvorilo u cjeloživotni interes i čime je ostavio dubokog traga u Rusiji toga doba. Upravo kako bi stekao što više iskustva i spoznaja o metodologiji odgoja i obrazovanja, krenuo je na dug put Europom (a poslije nekoliko godina je to i ponovio) i zadržao se u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Engleskoj, Italiji i Belgiji. Upoznao se s tada najnovijim i najmodernijim pedagoškim trendovima i standardima, a po povratku kući, svjestan zaostalosti i zapuštenosti ruskog društva, a posebice sela, zdušno je nastojao sva sakupljena znanja aplicirati na seosku djecu i otvorio je školu u svojoj Jasnoj Poljani.

Istodobno, počeo je pisati tzv. pedagošku prozu prilagođenu metodičkim potrebama nastave; naravno nastavio je i s književnim radom, ali djela nastala u tom razdoblju (»Obiteljska sreća« ili »Albert«) nisu polučila veći uspjeh kod kritike. Kao kompenzaciju za hladan prijem kritike njegovih književnih djela, svom se silinom »bacio« na rad s djecom i tu se pokazao kao izrazito talentirani učitelj koji je u mnogo čemu inovirao nastavu i prilagodio je »ruskim specifičnostima«. Kasnije je pisao: »Škola je postala spas od svih mojih briga, sumnji i životnih iskušenja«.

Kozaci

Šezdesete godine 19. stoljeća mogu se smatrati prijelomnim u Tolstojevu životu; iznova je osjetio veliku glad i potrebu za pisanjem i nakon deset godina konačno je završio »Kozake«, djelo s kojim je iznova došao u središte pozornosti ruske kulturne javnosti pune hvalospjeva za njegov novi prozni tekst. To je ujedno bilo i doba kada se Tolstoj oženio (1862.) sa Sofijom Andrejevnom Bers (u braku su dobili devet sinova i četiri kćeri); prve godine braka ispunile su ga, po osobnom priznanju, »smislom života« i ta ga je obiteljska harmonija potaknula da se intenzivno počne pripremati za pisanje svog velikog romana koji je radno naslovio »1805.«, ali kako je vrijeme protjecalo ovo je djelo poprimalo sve šire i monumentalnije dimenzije dok ga na koncu nije definitivno naslovio »Rat i mir« (naslov je preuzeo od istoimenog djela F. R. de Chateaubrianda). Međutim, tih se godina nije bavio samo radom na novom, velikom romanu, već je započeo i rad na »Ani Karenjini« (roman objavljen 1876.), proznom djelu koje se može tretirati kao antipod »Ratu i miru«, u kojem se bavio složenim obiteljskim odnosima, a koje je zarad svoje provokativnosti (preljub) imalo veliki odjek u ruskoj javnosti.

Na prijelomu 80-ih i 90-ih godina Tolstoj se odlučio »nemilosrdno« obračunati s dotadašnjim životom, ali i vlastitim književnim stvaralaštvom. Radikalno je počeo preispitivati vlastitu dušu i taj obračun s »demonima iskušenja« praktički je trajao sve do njegove smrti. Međutim, ta ga je borba obilježila i na moralnom i na intelektualnom planu, potakla ga je na traženje »autentičnog smisla života« i učinila ga ne samo velikim piscem (što je već i bio), već i snažnim misliocem, duhovnim autoritetom i učiteljem kojeg je cijeli svijet uvažavao.
Ujedno, to je bilo i vrijeme velikih sukoba s Ruskom pravoslavnom crkvom, koja ga je (1901.) zbog žestokih kritika klera ekskomunicirala iz svoje zajednice. Ali, Tolstoja to nije uznemirilo; tada je već vjerovao isključivo u moć individualne savjesti koja čovjeka željnog istine nosi pravdi. Pod utjecajem J. J. Rousseaua i A. Schopenhauera, a kasnije i husitskog religijskog mislioca Petra Chelčickog (1390. – 1460.) »iskovao« je svoju kritičku oštricu i žestoko se okomio na socijalne nepravde, tražeći radikalnu promjenu društva i društvenih odnosa.

Nobelova nepravda

Tolstojeva aureola autentičnog, novodobnog proroka (koji je propovijedao svojevrsni miks konzervativizma, skepticizma i anarhizma) sve je više privlačila pozornost svijeta (i u zemlji i u inozemstvu), ali sve to, a iznad svega njegovo uistinu grandiozno književno djelo nisu bili dostatni da bi ga Nobelov odbor ovjenčao slavom laureata za književnost, što je jedna od najvećih nepravdi u povijesti rada ove institucije.
Kako se duhovno transformirao Tolstoj, tako se mijenjalo njegovo stvaralaštvo; zaredala su, jedno za drugim, kapitalna djela: »Smrt Ivana Iljiča«, »Kreutzerova sonata« i »Hadži-Murat« (tiskan nakon njegove smrti), a posljednji veliki roman »Uskrsnuće« zapravo je bio sinteza brojnih novih ideja koje su na pisca djelovale ili utjecale tih godina. U njemu je Tolstoj, ne samo kritizirao već i javno odbacio službenu crkvu, vladajuću državnu strukturu i uopće postojeći poredak. Dok je na duhovno-stvaralačkom planu dosegao vrhunce, obiteljski mu se život raspadao; u već poodmakloj dobi odlučio je svoje bogatstvo, na užas obitelji, raspodijeliti siromašnima. Po osobnom priznanju, teret slave ga je pritiskao i odlučio je pobjeći od svega; uz pomoć svog slovačkog sljedbenika i osobnog liječnika Dušana Makovickog tajno se uputio na Kavkaz, ali na tom putu je obolio, dobio upalu pluća i umro je na željezničkoj postaji Astapovo (31. listopada 1910.) sukobljen sa svima: obitelji, crkvom, državom i društvom.

Svekoliki Tolstojev književni opus je, bez ikakvog pretjerivanja, i fascinantan i veličanstven, ali ipak ratna epopeja »Rat i mir« (pisao ju je između 1863. i 1869.) se izdvaja svojom kompleksnošću i širinom; zapravo se ne da smjestiti niti u jednu od do tada poznatih proznih kategorija. To je povijesni roman, obiteljska saga, ratna epopeja, filozofski traktat, udžbenik vojne strategije i taktike u kojem je Tolstoj prekoračio sve poznate granice proznog stvaralaštva i stvorio novi žanr romana-rijeke, koji mnogi smatraju vrhuncem literarnog umijeća. Ujedno, Tolstoj je usprkos vremenskim, povijesnim i kulturološkim granicama uspio otvoriti dijalog ne samo sa suvremenicima, već i svakim budućim naraštajem čitatelja i to na tako impresivan način kakav poslije nikome više nije pošao za rukom. I kako je vrijeme promicalo, ova se istina samo još snažnije potvrđivala.

Rat i mir

Na tom svom najznačajnijem djelu Tolstoj je intenzivno radio sedam godina, a kako su se pojedini njegovi dijelovi pojavljivali u časopisu Ruski vjesnik, tako je raslo oduševljenje i kritike i čitatelja. Konačna verzija romana pojavila se 1879.; u početku Tolstoj je želio napisati roman o dekabristima, a potom mu se učinilo interesantnim razraditi razdoblje vladavine cara Aleksandra I., da bi se na koncu posvetio napoleonovskim ratovima koji su na dramatičan način obilježili ne samo francusku i rusku, već i svekoliku europsku povijest. To je bila burna epoha u kojoj je stari svijet, ancien regime, izdisao, a novi se rađao, kojem je pečat davao Napoleon Bonaparte.
Zapravo, ta se nova slika svijeta počela rađati Francuskom revolucijom iz 1789. koja je ustrojila ne samo novi poredak u zemlji, već je suštinski počela mijenjati i cijelu Europu. U te se nove povijesne okolnosti Napoleon maestralno uklopio i svojim vojnim umijećem, ali i kasnije državničkim potezima i on sam uz pomoć svojih generala Kellermana, Moreaua ili Jourdana posta(ja)o je simbolom svih tih velikih društvenih promjena. Već u dobi od 27 godina trijumfalno je istjerao Austrijance iz sjeverne Italije, ugušio ustanak u Parizu, započeo vojni pohod u Egiptu i gdjegod se pojavio sa svojim vojnicima, nizao je pobjede. Ubrzo, 1804. godine, okrunio se za francuskog cara, i cijeloj Europi je počeo nametati sustav koji je rezultirao temeljitim transformacijama u školstvu, pravosuđu, upravi, vojsci, gospodarstvu…

Osim toga, većina europskih naroda upravo je zahvaljujući Napoleonu osvijestila vlastiti, nacionalni identitet, što je kasnije paradoksalno postalo oružjem u borbi protiv francuskog imperijalizma. Kulturološki romantizam posredovan napoleonovskim ratovima ojačavao je narodnu/nacionalnu samosvijest, a kada se Francuska u prvom desetljeću 19. stoljeća našla na
vrhuncu svoje slave i moći, kada je praktički vladao cijelom Europom (izuzev Velike Britanije i dijela Španjolske), francuski se imperator odlučio s više od pola milijuna vojnika napasti i osvojiti Rusiju i time je učinio katastrofalnu pogrešku. Istina, do tada nepobjediva francuska armada dospjela je do Moskve, ušla u nju, ali taktikom »spaljene zemlje« generala Kutuzova, glavni zapovjednik ruskih snaga na koncu je trijumfirao.

Naime, nakon Borodinske bitke (1812.) u kojoj formalno nitko nije pobijedio, ali su zapravo Francuzi izgubili sve, jer su bili usporeni u osvajačkom pohodu, a dolaskom jake zime, hladnoće i partizanskim načinom ratovanja ruskih postrojbi, Napoleonova se vojska se našla u rasulu. Počela se povlačiti u neredu, ostala je bez hrane, tople odjeće i opskrbe, te je postala lakim plijenom ruske konjice i pješadije kojima je zdušno pomagao ruski seljak. U međuvremenu, napustio ih je i sam Napoleon koji je požurio kući u Pariz kako bi spasio vlastito prijestolje, a za njim se u domovinu vratilo tek nešto više od 30.000 bolesnih i izmučenih vojnika. Upravo je ta 1812. središnje mjesto Tolstojeve epopeje »Rat i mir«, a prikaz krvave Borodinske bitke do danas se smatra jednim od najboljih literarnih opisa ratnih operacija, ali i uopće ratnih strahota. Uz rat, Napoleona i generala Kutuzova, Tolstoj je zahvatio cijelu galeriju likova koji su bili svojevrstan spoj stvarnih i fikcionalnih ličnosti. Naravno, tu prije svega mislimo na kneza Andreja Bolkonskog, Pierrea Bezuhova, groficu Natašu Rostovu i seljaka Platona Karatajeva koji u romanu ima ulogu »predstavljača« Tolstojeve filozofije života.

Stvarni i literarni likovi

Ovdje spomenuti literarni likovi nisu bili samo plod piščeve mašte, svaki se u dobroj mjeri temeljio i na stvarnim likovima i(li) uzorima. U knezu Andreju Bolkonskom, Tolstoj je iscrtao lik svoga rođaka generala Volkonskog, heroja napoleonovskih ratova (i plemića-revolucionara bliskog dekabristima), kao i lik pobočnika cara Aleksandra I., kapetana Ferdinanda von Tiesenhausena, potomka stare baltičke aristokratske obitelji (i zeta legendarnog generala Kutuzova), koji se istaknuo u bitci kod Austerlitza (Slavkova) gdje je bio teško ranjen i ubrzo potom je i preminuo. Upravo je Tolstojev književni junak knez Bolkonski prema prvotnoj piščevoj nakani trebao poginuti u bitci kod Austerlitza, ali kako se vremenom mijenjala struktura romana, tako mu je autor život produžio za još sedam godina. U bitci kod Borodina knez Andrej bio je teško ranjen i unatoč nesebičnoj skrbi i njezi bivše vjerenice, grofice Nataše Rostove, na koncu je i preminuo. Ali, u književnim analima je ostao zabilježen njegov herojski juriš sa zastavom u rukama nakon kojeg je bio teško ranjen i dok je ležeći na bojnom polju u izmaglici promatra nebo iznad sebe, čudeći se kako sve do tada nije primjećivao tu ljepotu, do njega je dojahao Napoleon (kojem se ranije divio) koji je nezainteresirano gledao poprište bitke i poginule, čime je Tolstoj kroz ovu dihotomiju želio pokazati besmisao ratnih razaranja i nestalnost ratne slave i pobjede.

Zapravo se radi i deglorifikaciji Napoleona kojim je ranije velik dio ruske tzv. napredne inteligencije bio oduševljen, a da bi im se nakon ratnog pohoda na Rusiju pokazao u svekolikoj svojoj efemernosti. Tolstoj je tijesno isprepleo vezu
Bolkonskog s mladom ljepoticom groficom Natašom Rostovom (spoj Tolstojeve supruge i njene sestre Tatjane Andrejevne, udate Kuzminske), koju su krasile »emocionalnost i intuitivnost«, nesebičnost, požrtvovnost i velika unutarnja moralna snaga, ali ujedno i doza nepromišljenosti koja ju je znala ponekad učiniti egoističnom, kao na primjer kada je u vrijeme dok je bila zaručena za kneza Andreja podlegla čarima ljepotana i zavodnika, plemića Anatola Kuragina s kojim je namjeravala pobjeći. Kasnije se pokušala »iskupiti« njegujući ranjenog Bolkonskog svjesna svoje krivnje i nerazumnog postupka, a nakon smrti bivšeg zaručnika udala se za Pierrea Bezuhova. Rostova je, kažu kritičari, »rezultanta čarolije Tolstojeva pisma koja je postala najprivlačnijom junakinjom ruske klasične književnosti«.

Pierre Bezuhov (kao prototip za ovaj lik Tolstoju su poslužili dekabristi) kao izvanbračni sin aristokrata starog kova iz vremena carice Katarine II., po očevoj smrti naslijedio je ogromno bogatstvo. Školovao se na Zapadu, divio Napoleonu, a kao dobroćudan i lakovjeran čovjek privlačio je pozornost okoline svojim otvorenim, ali za tu sredinu apsurdnim ponašanjem. Nakon bračnog brodoloma s moskovskom raskalašenom ljepoticom, a potom i nakon francuskog vojnog pohoda na Rusiju, razočaran u život i svog idola otišao je u Borodino, ušao je u spaljenu Moskvu namjeravajući ubiti Napoleona. Ali, užasnut količinom ljudskih tragedija i strahotama ratnog razaranja, pao je u francusko zarobljeništvo, gdje je počeo otkrivati »stvarni smisao života«. Tu je upoznao i umnog seljaka Platona Karatajeva i razgovarajući s njim »počeo je razumijevati čovjeka; dok ranije ni u čemu nije vidio vječno i beskonačno, sada je to počeo prepoznavati u svemu«. Taj spoj emocionalnog i racionalnog bio je blizak i samom Tolstoju i stoga mu je Bezuhov bio jedan od najdražih likova, tako da mnogi piščevi biografi tvrde kako je u njemu ocrtao i povukao vlastite biografske paralele.

Filmske adaptacije

»Rat i mir« je inspirirao kazališne i filmske redatelje, glazbenike i slikare. Sergej Prokofjev je komponirao istoimenu operu u kojoj je 1959. briljirala velika Galina Višnjevska, tumačeći lik Nataše Rostove. Ostala je zapamćena i filmska adaptacija u režiji Sergeja Bondarčuka (koji je tumačio i lik Bezuhova), u kojoj je ovaj veliki ruski umjetnik uspio pokazati svu složenost Tolstojeva djela. Treba se prisjetiti i nenadmašnih uloga Vjačeslava Tihonova kao kneza Bolkonskog i Ljudmile Saveljeve koja je glumeći Natašu Rostovu pokazala svekoliku raskoš svog talenta, pri čemu je nadmašila i samu Audrey Hepburn koja je u američkoj verziji »Rata i mira« u istoj ulozi (1956.) odigrala također nezaboravnu rolu, dok je Mel Ferrer glumio kneza Andreja.
Tolstojev »Rat i mir« nije samo veliki povijesni roman, već su i sami povijesni događaji slika kroz koju se prelamaju glavni likovi i karakteri ove epopeje, posredovanjem kojih je autor otvorio dijalog sa svojim vremenom koje praktički neprestano traje sve do naših dana. Naime, na mnogim mjestima Tolstoj je iznosio vlastite stavove o uzrocima ili posljedicama pojedinih stvarnih zbivanja; polemizirao je s filozofima i povjesničarima braneći svoje poglede i pozicije, što ga je na koncu i više nego zasluženo uzvisilo u klasika povijesti svjetske književnosti i učinilo jednom od uporišnih točaka naše civilizacije uopće.