Nisu »Lake šutnje« nimalo lagane, kako u kontekstu iznesene nam radnje ovog romana, tako i u odabiru literarnog načina izražavanja kojim nam je Gordana Crnković ponudila svoje viđenje života četiriju generacija žena jedne dalmatinske obitelji. Njen romaneskni prvijenac dojmljiva je knjiga o svemiru međuljudskih odnosa, od ljubavnih preko rodbinskih pa do prijateljskih pri čemu je u prvom planu suptilne i detaljne analize ponajprije položaj žena u različitim vremenskim okvirima i društvenim uređenjima.

Njene junakinje pratimo od, primjerice, okvira ruralne otočke sredine početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, preko života u komunističkom društvenom sustavu bivše Jugoslavije pa do današnje Hrvatske određene ponajprije negativnostima tzv. liberalnog kapitalizma.

Prožimanje »dviju stvarnosti«

Za priču je »kriva« Vida koja sa svojih četrdeset i sitno ljeta iza sebe ima kći maturanticu i sjećanja na život s troje muškaraca od kojih trenutačno s njom nije nitko, ali je svaki od njih »tu negdje« i povremeno još igraju poneku sporednu ulogu u njenom životu.

Pomalo i zadovoljna činjenicom da u nedavno otkrivenoj samoći može itekako uživati i opustiti se, Vida se okreće razmišljanjima i promišljanjima o ženskoj strani svoje obitelji, od bake Marice i majke Franke pa do kćeri Lene. Ta analiza, saznajemo u drugom dijelu romana, vodi i do odluke o tome da napiše roman (i to baš taj koji čitate!) pa u završnici svjedočimo prožimanju »dviju stvarnosti« koje se stapaju u jednu pri čemu nije bitno koja je fiktivna, a koja stvarna jer je i jednoj i drugoj liniji priče cilj progovoriti o sudbini žena u nesklonim im vremenima i društvenim uređenjima.

Naravno, ovako zamišljeni okviri pripovijedanja traže složen pristup u kojem je puno monologa, unutarnjih monologa, razmišljanja i analiziranja, a budući da o svakom od dva središnja lika (Marica i Franka) stavove iznose različiti likovi koji na ista zbivanja gledaju drugačije, pred čitateljem se otkriva kaleidoskop ideja i stavova koji otežava, ali istodobno i uljepšava priču o tome je li Marica bila lijepa i dobra majka, ili bahata i uskogrudna žena, je li Franka imala pravi pristup životu i obitelji i je li dovoljno voljela svoju djecu, da li Vida iskreno voli kći Lenu ili joj dopušta odviše slobode…

Psihološki i društveni roman

Sva ta razmišljanja i promišljanja nisu, naravno, isključivo subjektivna, već kroz prizore, epizode i iznesene stavove govore o najrazličitijim vrstama ljubavi, samoći, roditeljskoj i obiteljskoj sreći, dužnosti i obvezama, a te će teme, zasigurno je, puno više privući pažnju ženskog čitateljstva koje će u »Lakoj šutnji« zasigurno uživati.

Nedvojbeno, središnji lik ro mana je Vida, zrela žena s čijim će se životom – kako ljubavnim posrtajima i promašajima, tako i sretnim majčinstvom i gorko-slatkim djetinjstvom, poistovjetiti moći brojne čitateljice koje će njena razmišljanja, analize i ideje svakako natjerati na proučavanje vlastitih životnih priča i stavova čime »Lake šutnje« prerastaju iz obiteljske kronike u psihološki, pa u velikoj mjeri i društveni roman.

Također je nedvojbeno da su žene, bez obzira na društveni sustav i doba u kojem žive, najčešće žrtve svoje okoline, bilo obitelji, bilo okruženja u kojemu žive. Iz tog stanja, u kojem uvijek gube, spasiti se mogu samo one koje su jake kao ličnosti, uporne i hrabre, često i toliko samodostatne da zbog toga pati ponekad i njihova obitelj. Upravo takve su heroine Gordane Crnković – Marica, Franka, Vida i Lena.

Svaka od njih možda i ima neku manu zbog koje je njena uža ili šira okolina donekle osuđuje i smatra nesavršenom, ali niti jedna od njih ne želi se tek tako prepustiti tradicijom nametnutom statusu žene žrtve.

Svaka od njih na svoj je način spremna na borbu i suprotstavljanje općim pravilima i to dokazuju kroz razne epizode njihovih života, čak i kroz one u kojima se, bar naizgled, čini da su žrtve. Gledano s tog stajališta, »Lake šutnje« su i feministički roman, kao što se mogu svrstati i u tzv. »žensko pismo«, ma što to značilo.

Bogatstvo emocija

Uz raznovrsnost tema i bogatstvo emocija, ovaj roman pažnju plijeni i stilskom te kompozicijskom razigranošću za koju je krivac svakako i činjenica da autorica već poduži niz godina vrlo stručno s kritičko-teorijske razine prati hrvatsku književnost o kojoj je progovorila kroz niz novinskih i radijskih prikaza.

Dio tog znanja pokazala je i pri stvaranju ovog romana o čemu Damir Radić, pišući pogovor kaže: »Gordana Crnković svoj je roman prvijenac doista ambiciozno postavila. Razlomljena i otvorena struktura, (auto)biografičnost, metatekstualnost, različiti (stilski) registri, mjestimično vrlo dotjerana jezično-stilska razina, egzistencijalne spoznaje – sve to svjedoči da se ta vrsna poznavateljica književne povijesti i sadašnjosti na tlu beletrističke prakse vodila onim primarnim, čime se ozbiljni autori trebaju voditi: suštinski umjetničkim, a ne efemernim izvanjskim razlozima »Lake šutnje« roman su o kojem se, treba se nadati, neće šutjeti.«, zaključuje Radić.