Slučaj vlastite pogibelji«, novi sjajni roman Kristiana Novaka, već privlači pažnju čitatelja i kritike. No, ne samo njih. Naime u svom novom romanu Novak je obradio dramatična zbivanja vezana uz ružan i tužan slučaj samoubojstva jednog mladog policajca u Međimurju. U smrt, da li vlastitom ili tuđom rukom, mladić je natjeran jer je samo krajnje pošteno radio svoj posao i nije želio bilo kome bilo što pogodovati i za to dobivati bilo kakve nagrade ili pogodnosti. No, to se nije dopalo većini njegovih kolega pa su krenula šikaniranja koja su i dovela do tragedije. U razgovor s autorom krećemo pitanjem otkud interes baš prema toj temi?

– Teško mi je precizno odrediti jednu iskru, vjerojatnije je to bila kombinacija različitih faktora. Sigurno sama geografska blizina događaja mom rodnom mjestu, činjenica da je izgubljen mladi život i dugo se spekuliralo o pravoj pozadini te smrti, sasvim sigurno i situacija u kojoj se našao nepotkupljivi pojedinac koji se pobunio protiv sustava. Nakon nekog vremena i sudbina te obitelji, najprije oca koji je svim njemu dostupnim sredstvima pokušao dobiti sudski epilog, neku zadovoljštinu, a naposljetku, i to me najjače potreslo, priča starijeg brata koji, naravno, nije želio biti dijelom te priče, ali je u nju katapultiran. Živeći život između dvije vatre, naime obitelji koja traži odgovore te sustava policije na kojem, kako god gledali na stvar, ostaje mrlja smrti njegova mlađeg brata, on uspijeva ostati ispravan, čestit i častan. Mislio sam da je upravo to priča koja ne smije ostati neispričana.

Tekst u tekstu

Koliko dugo je trajalo pisanje? Kakav je bio, a vjerujem da je postojao, istraživački dio vezan uz pripremu?

– Trajanje moga procesa poklapa se otprilike s olimpijskim ciklusom, četiri godine mi je trebalo i za disertaciju i za prva tri romana. Kod ovoga je teško odrediti jer je bilo diskontinuirano, dio procesa se sigurno odvijao i prije same odluke da od toga doista napravim roman. Ali ajmo reći da je intenzivan dio pisanja, s namjerom dovršavanja narativno zaokružene cjeline, trajao oko dvije godine. Istraživački dio je u ovome slučaju prethodio samoj namjeri pisanja. Opsesivno sam prikupljao sve što se o tom slučaju pisalo, čak i u vrlo mračnim dijelovima interneta, ali kad sam krenuo pisati roman, svjesno sam prestao. Nisam želio da ijedan pripadnik MUP-a, među njima u prvom redu onaj koji je bio nadahnućem za glavnog protagonista Marlija, ali i niz mojih prijatelja, budu dovedeni u vezu s mojim pisanjem. Dakle, u romanu se mogu pronaći samo činjenice koje su se mogle pročitati u hrvatskim medijima kroz ovih deset godina, sve je ostalo odradila mašta.

Zanimljiv je, svakako i ne baš uobičajen, stilski pristup. Tekst »kul profe« čitatelju je ponuđen kroz monologe i pripovijedanje, istraga oko smrti mladog policajca prenijeta je dramskim tekstom spremnim za filmski scenarij. Kako ste došli na tu ideju?

– Profu mi je bilo relativno lako ispisati, ona je artikulirana, načitana, u neprestanoj ironičnoj refleksiji svojih postupaka. Međutim, drugi protagonist, policajac Marli, je u početku, pa i dobar dio ostatka romana, emotivno odvojen od situacije, više je u stanju gašenja tuđih požara nego osobnog probavljanja tragične situacije u koju je bačen. Iza te je karakterne putanje i zbunjenost situacijom i nesposobnost prepoznavanja načina kako da boluje. Za njega to nije ni osveta, kao kod oca, ni prebacivanje procesa žalovanja na kolektiv, kao u slučaju sestre. On se sam sebi razotkriva tek pred kraj, kada više ne može dalje, kada je doveden do zida i ne može nastaviti prije nego razriješi neriješene odnose iz prošlosti. Kako ispisati takvu putanju? Krenuo sam s pripovijedanjem u trećem licu, no to nije sličilo ni na što. Suha događajnost i reaktivnost, čisti kontrapunkt duhovitosti i, vjerujem, dubini profe. Pa sam se sjetio da postoji tekstna vrsta u kojoj upravo to funkcionira – suhi opis situacije i sva snaga emocije u replikama. I osim toga, činjenica da je to tekst u tekstu dala mi je još malo autorskog olakšanja, jer za to, kao, ne snosiš odgovornost.

Izvori nadahnuća

Smještanje radnje u Međimurje, međimurska lijepa kajkavština, regionalne osebujne posebitosti likova… Sve to, moj je dojam, slaže se u jednu sjajnu priču koja me, usporedimo li sve s filmom, malo podsjeća na braću Coen i njihove »štorije« s granice SAD-a i Kanade, posebno po ozračju u kojem sve počinje prilično nevino i normalno, a onda slijedi oluja zbivanja i osjećaja. Postoje li neki (možda spomenuti plus Lynchov »Twin Peaks«) filmski i književni uzori? Ne samo za ovu nego i ranije vaše briljantne knjige?

– Sve što ste spomenuli, pa još štošta. S tim da mislim da su na mene više utjecali dokumentarci o Lynchu nego njegova ostvarenja. Osim navedenog, za ovu knjigu su svakako bili ključni i prva sezona »True Detectivea«, pa Margaret Atwood, Flannery O’Connor, mnoge domaće autorice i autori, uključivši i lokalne, međimurske. Iako naravno da postoje stalni izvori nadahnuća, poput vječnog Kafke, za svaki novi tekst slažem neki novi kolaž vizualnog, auditivnog i tekstnog umreženja.

Uočljiva je i veza s klasičnom književnošću, posebno Sofoklovom »Antigonom«. Prije četrdeset godina nje se u svom literarnom debiju dotaknuo Miro Gavran. Sad ste i vi, moj je dojam, na tom tragu. Znači li to, između ostalog, da bi klasike trebalo puno više čitati i cijeniti?

– Ne znam bih li započinjao rečenicu s »trebalo bi«, ali je neosporno da je »Antigona« jedan od klasičnih tekstova koji su jednako aktualni danas, kao što su bili i u vrijeme nastanka. Da, nastala je u totalno drugom kulturno-političkom kontekstu, u robovlasničkom društvu nejednakosti koja nam je danas, ipak, nezamisliva. Ali kako to da s takvom lakoćom u nju učitavamo i upisujemo današnje dvojbe, čežnje i izazove? Jer je duboko arhetipska, jednako bi bila jasna našem davnom pretku koji je živio u pećini, jednako jasno ljudima u Sofoklovo doba, nama danas, našim potomcima za 500 godina, ako se dotad ne uspijemo samouništiti. Nekako me vaše pitanje navodi na kritičku refleksiju onoga što danas pretežno konzumiramo, Aleksandre Prijović u Areni, Tik-Toka, brzih podražaja s još bržim padom dopamina. Međutim, pokušavam to ne raditi. Koja je svrha snebivanja? Imam svoje životne zadatke, djecu koju odgajam, studente s kojima radim, čitatelje. Moje je da im pokušam ponuditi nešto kvalitetno, lijepo i dobro, dati sve od sebe da mi to pođe za rukom. Sve je ostalo izvan moje kontrole.

Reakcije čitatelja i kritičara

Kakve su do sada reakcije na ovaj vaš roman i kako ste njima zadovoljni? Zna li za roman M. stariji, kojemu ste ga i posvetili?

– Čitateljske reakcije su većinom jako pozitivne. Ima onih kojima je ovo najbolji moj roman dosad, ali i onih kojima je najgori. Javljaju mi se ljudi iz Hrvatske, ali i Srbije i Bosne koji su prepoznali sebe ili nekog bližnjeg u nekom od likova. Začuđujuće velik broj sličnih priča ima u sustavu zdravstva, dakle ne samo školstvo i policija. O tome znaju li članovi obitelji tragično stradalog policajca o romanu i predstavi u ovom trenutku još ne bih govorio. Reakcije književne kritike većinom su jako pozitivne, ali ima i, zasad, jedna decidirano negativna. To je u redu, uvijek govorim da se ne trebaš laćati ove rabote ako nisi u stanju podnijeti kritiku i toga se držim. Kolega mi je i dobrostivo savjetovao kako dalje pisati da ne bi više bilo ovakvih »koraka unatrag« i da, ako se dobro sjećam formulacije: vratim dug svom talentu. A ja, blesan, naumio dalje ići u dijametralno suprotnom smjeru, nesvjestan da sam ikome išta dužan, pa vjerujem da iz tog tabora neće biti puno čitateljske radosti zbog mojih novih tekstova.

Što novo spremate?

– Opet roman. Imam nekoliko skica, ali mislim da ću se prvo pozabaviti onim koji sam bio naumio pisati prije »Slučaja vlastite pogibelji«. Što sam stariji, manje sam sklon razotkrivati planove, jer to zna ispasti smiješno. Kad su me pitali kad će film, ja sam znao reći, pa evo, valjda sljedeće godine. To sam prvi put rekao 2015. godine. Dakle, još malo se pozabaviti komuniciranjem o ovom zadnjem romanu, pa natrag u izolaciju. To mi je, uz popodnevno spavanje, najveća životna poslastica. Izvan obiteljskih događaja, naravno.

Profesor Pranjić

Odnedavno ste i u uredničkim vodama jedne izdavačke kuće. Pažnju je pritom izazvala pojava knjiga vašeg bivšeg srednjoškolskog profesora Ivana Pranjića za čije ste objavljivanje zaslužni. Kako je došlo do toga?

– Rad na zbirci kratkih priča »Nula previše« mojeg gimnazijskog profesora Ivana Pranjića bio mi je veliko zadovoljstvo, ali i velika odgovornost. Nikad nisam uređivao tuđu knjigu, moguće da nikad više ni neću, pa su mi savjetima pomogli i Gordana Farkaš Sfeci iz OceanMora i moj stalni urednik Kruno Lokotar. Profesor Pranjić bio je taj s kojim sam imao prvo iskustvo rada na tekstu da u sljedećoj verziji bude bolji, ili barem manje loš. I nisam jedini, trebali ste vidjeti koja se masa bivših učenika skupila na nedavnoj promociji u Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu. Odgojio je generacije i generacije čitateljica i čitatelja, generacije spisateljica i pisaca. A mojoj generaciji nije priznao da i sam piše. Ja sam to saznao tek kad sam bio na faksu i totalno se šokirao. Iako, nije li to i logično? Bilo kako bilo, nekako sam si zacrtao da zatvorim krug, vratim na ovaj način barem dio onoga što mi je dao, a to je veselje u čitanju i vjera da su jezik i književnost važni.

Jako smo se lijepo zabavljali radeći na knjizi, nadam se da tu nije kraj suradnje.