Četrnaesto izdanje riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska bilo je najjače u njegovoj povijesti. Ako se tome dodaju pandemijske okolnosti, u jednadžbi čiji je rezultat četrdesetak raznih događanja, u kojima je gostovalo 60-ak stranih, regionalnih i domaćih gostiju, sve skupa još je i impresivnije. Exportdrvo na Delti, silom epidemioloških prilika gotovo isključivo mjesto radnje, postalo je centrom riječkih kulturnih događanja, iako je u gradu tijekom trajanja festivalskog programa bilo i drugih kulturnih manifestacija.

No sad dolazimo do ključnog problema manifestacije, problema koji s njom, u to sam ove godine apsolutno siguran, nema nikakve veze. Ili gotovo nikakve, što ću probati objasniti. Problem o kojem je riječ ne manifestira se čak ni u broju publike, iako bi on uvijek mogao i morao biti veći, već u njenom sastavu.

Na Vrisak ne dolaze mladi, ne dolaze studenti. I ja ne znam zašto je to tako, ali neke teorije mogu ponuditi.

O digitalnim distrakcijama kojima su mladi danas izloženi, a kojima mi, ili još stariji od nas, nismo bili, ne bih puno na ovom mjestu, jer sam već umoran od traženja te vrste alibija. Iako je to veliko pitanje i sigurno se ne bi trebalo zaletjeti pa tvrditi onako kako to starci tvrde otkad se računa povijest, da ti mladi danas ništa ne valjaju i da ih ništa ne zanima. Nije istina, nisu mladi ništa gori, ni bolji; oduvijek su jednako (ne)zainteresirani, pa glavne razloge za njihovo nedolaženje na Vrisak treba tražiti negdje drugdje, ne izuzimajući, naravno, ni taj kompleks.

Foto: Vedran Karuza

Napravili što su mogli

Je li u pitanju neinformiranost? Teško je reći, zato što mladi danas informacije o svijetu ne dobivaju kanalima koji su nama starijima uobičajeni. To što smo mi u Novom listu objavili neke oglase i najave, mladima baš ništa ne znači. Nažalost, ali tako je. Društvene mreže?

One na kojima smo mi, poput Facebooka, njih ne zanimaju. Plakati? Tko zna vide li išta iznad ekrana svojih mobitela. VBZ kao organizator Vriska, u kontekstu književne manifestacije i njena financijskog okvira, napravio je što je mogao. Nije književni festival najunosnija manifestacija na svijetu, i bez supstancijalnije potpore javnog kapitala, koja u Rijeci raste, ali je još uvijek, recimo, miljama daleka od potpore koju dobiva pulski sajam knjiga, ne može računati na mega doseg.

Možda je neinformiranost jedan dio problema, no tu, vrlo blizu, postoji još jedan aspekt koji je sigurno problematičan. Nisam, naravno, bio na svim programima, ali bio sam na velikom dijelu, jednako kao što sam i informiran o tome tko je, a tko nije dolazio. U ovoj drugoj rubrici tako su, što je već uobičajeno, no zato ne i manje problematično, gotovo u potpunosti izostali sveučilišni profesori.

A ako njih ne zanima književna manifestacija, ako oni nemaju potrebu ni doći ni studentima reći da bi bilo dobro da dođu, onda tu osim osude malo što drugo možemo donijeti. Nije lijepo da akademsku zajednicu, pa ni onu posvećenu filologiji – pri čemu se i profesori s kroatistike tu mogu nabrojati na prste jedne ruke radnika u pilani – uglavnom ne zanimaju književna događanja, a u javnosti se pojavljuju gotovo samo onda kada predstavljaju svoje ili knjige svojih kolega. Jednako kao što bi akademska zajednica trebala biti prisutnija u javnom prostoru uopće.

Abdellatif Laabi, Foto: Vedran Karuza

Pomaknuti perspektivu

No tu treba ipak reći i još jednu stvar o književnim događanjima. Postoje, naime, pogledi koji smatraju da su ona, ovakva kakva poznajemo, prevladana, dosadna. Vrisak je ove godine pokušao pomaknuti perspektivu s predstavljanja koje uključuje kritičke poglede na djelo na predstavljanje u formi razgovora s autorom, jedan na jedan, no to je u kontekstu ovoga što govorim šija umjesto vrata. Valja ovdje reći da su predstavljanja knjiga kakva poznajemo, s kritičarima ili teoretičarima, raznim pogovornicima i predgovornicima, uz autora koji se samo smješka i sluša uglavnom laude, forma poznatija na našem kulturnom prostoru. Na kojem ja barem nikada nisam vidio obično potpisivanje knjige, onaj red ljudi koji je na nekom mjestu, obično u knjižari, kupio knjigu, a autor samo sjedi i potpisuje.

Izdavači su umorni, posvećeni ganjanju svojih nakladničkih planova, obično potkapacitirani, a vrlo često, nažalost, i nezainteresirani za pravu promociju knjiga svojih autora ako su s njima ranije zatvorili svoje financijske konstrukcije priljevima iz javnog kapitala. Pa su i predstavljanja knjiga prečesto dosadna događanja od kojih malo tko ima prave koristi. No opet, nije ni svaki autor sposoban ili voljan, pa još i uz potporu svoga izdavača, raditi performans od predstavljanja. Ako bi to bilo rješenje za podizanje interesa publike.

Foto: Vedran Karuza

Karnevalizacija

No opet, ako knjiga samu sebe ne može prodati, što bi se autor trebao truditi da proda muda pod bubreg? Meni je svojedobno jedna kritičarka bila spočitnula da karnevaliziram svoj rad i da se skrivam iza predstavljačkog cirkusa koji sam bio poduzeo, a kakvoća teksta to ne treba. Htjela je reći da je knjiga bila bolja od načina na koji sam je predstavio, a meni je pak bilo važnije da predstavljanje ne bude još jedno dosadno pogovaranje na kojem ću se ja samo neugodno smješkati i kimati glavom. Kao novinar bio sam doista na previše takvih događanja.

Ipak, energija koju sam tada bio uložio u sve to »karnevaliziranje«, uz to što sam imao i potporu izdavača, što nije zanemarivo, bila je prevelika da bih s time i nastavio. I sve se onda vratilo u okvire koji su nam poznati.

Treba li u svim ovim momentima tražiti nepostojanje akademske zajednice u javnoj kulturnoj sferi, doista ne znam, ali ja drugih razloga ne vidim. No bez obzira na sve, to da skoro nitko od tih desetaka tisuća riječkih studenata i njihovih profesora nije našao za shodno doći na, recimo, Abdellatifa Laâbija, pjesničkog gonkurovca i jednog od najjačih svjetskih živućih pjesnika, na Milu Stojića i njegove »Sabrane pjesme«, ali i druge pjesnike u izvrsnom centralnom programu Vriska »Rijeka poezije«, kao i autore u drugim programima – jednostavno je tužno.