Vrlo je zanimljiv način na koji je nastala ova knjiga utemeljena na životnim iskustvima Ivana Pranjića, uglednog intelektualca i profesora književnosti iz Čakovca. Svojedobno je jedan od njegovih učenika bio i Kristian Novak, izuzetno nadareni mladi hrvatski pisac.

On pak nikad nije zaboravio svog profesora pa je, kad mu se pružila prilika da kao urednik u uglednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući OceanMore objavi knjigu čovjeka kojeg izuzetno cijeni – to i učinio. I eto nam tako iz te njegove hvalevrijedne zahvalnosti i poštovanja jedna divna knjiga puna dojmljivih autobiografskih zapisa.

No tiskanje i objavljivanje ove zbirke kratkih priča nije jedini Novakov doprinos predstavljanju svog nekadašnjeg profesora književnosti javnosti. Da bi čitatelju dodatno pojasnio tko je i kakav je Ivan Pranjić, njegov je učenik Novak na završnih trinaest stranica čitateljima ponudio tekst nazvan »Umjesto predgovora, namjesto podgovora, razgovor« kojim je na sjajan način – baš onako kako to radi i u svojim djelima – predstavio svog sugovornika, vrijeme u kojem je živio i živi, ali i samog sebe. O samoj pak knjizi Novak će na poleđini zbirke zapisati:

Prozne minijature

»Ovih 45 proznih minijatura, prožetih nježnošću, nasiljem i utjehom vodi nas od bosonogih dana u nekoj zauvijek zaboravljenoj, harmoničnoj Bosni sredine prošlog stoljeća, preko studentskih dana u Zagrebu, do zrele sadašnjosti u Međimurju. Čitatelja između redaka čeka čitav jedan život, povijest čovjeka koji se pita može li ikada prekinuti začaran krug nasilja i nježnosti, koji pokušava sebi i svijetu objasniti kako su ga odredile te rijeke, te inicijacije, koja su ga vezivna tkiva čuvala od svijeta punog ljudske podmuklosti i kako, ako je bijeg iz začarana kruga nemoguć, da u nasljeđe ostavi samo najbolje od sebe«, napisao je Novak.

Pranjić, iza kojeg su zbirka pjesama »Rukopis tišine« (2006.) i zbirka eseja »Iskrenost daruje pismenost« (2009.) u svom se prvom pripovjedačkom iskoraku opredijelio za autobiografsku prozu odabravši pritom 45 »epizoda« iz vlastitog života i obradivši ih u formi vrlo kratke priče, ponekad čak i crtice. Stvarajući tu svoju »haiku prozu« autor je izbjegao književnicima ponekad ograničavajuće pravilo kronološkog redoslijeda i opredijelio se za tematski pristup uobličivši ga trima cjelinama, ili ciklusima kako ih on naziva. Uvodni ciklus nosi naziv »O rijekama, o inicijacijama« i u najvećoj je mjeri slika njegova djetinjstva i odrastanja šezdesetih godina u Radničkoj ulici u Doboju, na obalama Bosne i Usore, u vremenima kad je najbitnije bilo stalno se kroz period odrastanja dokazivati, najčešće nasiljem koje je zajednički nazivnik tog prvog ciklusa posvećenog više no drugi nekoj Bosni koje više nema i – kako u razgovoru s Novakom autor tvrdi – nikad je više neće ni biti.

Kratka forma

Ciklus drugi nazvan je »Vezivna tkiva« i u većini je epizoda posvećen njegovoj obitelji (otac, majka i sestra) i tome što mu je ta povezanost s njima značila od djetinjstva pa do dana kad je i sam stvorio vlastitu obitelj. I tu ima, ali znatno manje, nasilja, ali i puno nostalgije te vrlo uspješnih trenutaka duhovitosti poput one u priči »Travke«. No vrhunac ovog ciklusa je po svemu divna i emocionalno iznimno dojmljiva »Ponedjeljak ili petak«, u kojoj je na briljantan način duhovitom i lirizmom prepunom epizodom opisana njegova petogodišnja unučica Franka.

Završnom ciklusu naziv je »Kraj metafizike« i u njega je Ivan Pranjić smjestio osvrte na neke od svojih profesora iz doba školovanja u osnovnoj školi, gimnaziji i fakultetu, ali i vlastita bogata profesorska iskustva. Također, ovaj je ciklus i svojevrsna posveta – posebno u zaista sjajnoj priči »Pronađeno vrijeme« – književnosti, čitanju, književnicima i knjizi.

Odabir ovako kratke forme pripovijedanja uvijek je dvosjekli mač. Jer, sigurno je da čitatelju zbog te kratkoće nećeš stići biti dosadan (samo tri priče veličine su nepune tri stranice, ostale su po stranicu, dvije!), ali znaš da moraš biti jako zanimljiv kako bi zadržao njegovu pažnju u priči koja se pročita za dvije-tri minute. Pranjiću to uspijeva. Svaka od njegovih štorijica ima »rep i glavu«, jasne likove i priču te gotovo svaki put i efektan i dojmljiv završetak koji ponekad nosi poruku, a uvijek budi određenu razinu emocija.

Sve se to na koncu slaže u jednu cjelinu u kojoj kronologija nije ni bitna jer nam je Pranjić uspio darovati zrnca vlastitog života i predstaviti se u cijelosti kao osoba, odnosno, kako to Kristian Novak kaže, »u nasljeđe ostavio samo najbolje od sebe«.

O autoru

Ivan Pranjić (1955., Omanjska, BiH) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i južnoslavenske jezike i književnosti. U vrijeme studija glumi u Studentskom eksperimentalnom teatru te Komornom teatru iz Križevaca, pjeva u rock grupi Anarhokor. Predavao je hrvatski jezik i književnost u Gimnaziji Josipa Slavenskog te na čakovečkom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Uredio je brojna nagrađivana izdanja Matice hrvatske te pokrenuo biblioteku Insula, u kojoj je dosad objavljeno pedesetak knjiga suvremenih međimurskih autora. Njegova je ideja i Bibliotheca Murodravana, posvećena međimurskoj kulturnoj povijesti. Godine 2006. objavljena mu je zbirka pjesama »Rukopis tišine«, a 2009. zbirka eseja »Iskrenost daruje pismenost«. Dobitnik je Nagrade Zrinski te Godišnje nagrade Grada Čakovca za svoje djelovanje u kulturi i obrazovanju.