ZAGREB – Direktnim opisom moguće stvarnosti, a to znači gotovo novinarski dokumentarističkim pristupom i jezikom, Jurica Pavičić u svom novom romanu »Mater Dolorosa« govori o suvremenoj hrvatskoj stvarnosti kojoj baš odgovara i koja baš zaslužuje jedan klasičan noir roman, što ova knjiga svakako i jest. Osnove priče su ovo – u napuštenoj tvornici polivinil-klorida u zaleđu Splita pronađeno je tijelo nesretne sedamnaestogodišnje Viktorije Zeba, kćeri uglednog liječnika i gradskog vijećnika. Tragova je iznimno malo i istraga kreće sporo, a policija je pod jakim pritiskom javnosti i utjecajnih prijatelja obitelji Zeba. Istodobno u Splitu dani svakodnevice obitelji Runjić su jednako sivi – majka Katja radi kao čistačica, kći Ines (26) na recepciji jednog splitskog hotela, a najmlađi član, sin Mario, dangubi po završetku Pomorske škole i baš mu se i ne da na brod.

Taj njegov neobavezan pristup životu i obvezama moguć je i stoga što je otac obitelji poginuo prije nekoliko godina pa čvrste ruke u Runjićevih i nema. Tim teže majku i kćer pogađa spoznaja da je ubojica najvjerojatnije – Mario! Zaključile su to po fotografijama na mjestu zločina pronađenih predmeta koji, znaju one, pripadaju Mariju! No, one to ni slučajno ne žele prijaviti policiji i čine sve – usprkos moralnim dvojbama koje ih muče – da zaštite i od istrage sklone sina i brata. S druge strane, policija kroz uporan i minuciozni rad polako steže obruč i sve je bliže krivcu, a kako cijela priča završava, pročitajte sami. Pavičić to zaslužuje.

Jurica Pavičić / Foto ARHIVA NL

Hrvatska i stanje u njoj

Pa iako je baš u načinu na koji roman završava itekako jaka završna poruka o Hrvatskoj i stanju u njoj, sam zločin definitivno nije ono zbog čega je autor krenuo u pisanje ovog romana. Potvrđuje to i činjenica da sam zločin, osim kroz policijske izvještaje, uopće i nije opisan, a tom činu, kao i ubojici, ne poklanja se posebna pažnja i oni sigurno nisu u prvom planu jer to i ne zaslužuju i jer Pavičić i nije pisao roman o zločinu, već roman o hrvatskom društvu koje je – a to je već kod njega znana odlika – elegantno prikazao kroz krimipriču diskretno ukazavši na brojne negativnosti i mane suvremene nam stvarnosti. Jer, kad Ines na kraju romana od svega lošeg što joj se u Splitu događalo pobjegne raditi u Austriju te kad, stigavši tamo, shvati »koliko je malo iza sebe ostavila«, onda je jasno da je u tih njezinih 26 godina bilo malo dobroga i vrijednoga.

A o nizu tih negativnosti Pavičić ne progovara pamfletski i žučno, već jednostavno oslikavajući stvarnost s ponekom blagom dozom cinizma. Tako Ines u Splitu radi u hotelu koji se zove Heritage Residence, što aludira na tradiciju, a riječ je o zgradi koja je nekad bila gradski trgovački magazin pa je »pretvorena« u hotel! Nadalje, iako se u Hrvatskoj i Splitu Srbe uglavnom mrzi, na feštama se slušaju najsrpskije moguće cajke. Živi se u stravično sivim stambenim blokovima izgrađenim sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su i bili moderni, a danas su tužni relikt bolje socijalističke prošlosti. Dio radnje odvija se u sablasnim napuštenim tvorničkim pogonima koji su, poput spomenutih stambenih blokova, simbol privredne i ostale propasti Splita, Dalmacije i Hrvatske. U tom i takvom društvu Čudina, agresivni susjed obitelji Runjić, bez imalo skrupula prisvaja zajednički prostor praonice i gradi u njemu svoj apartman, a na pokušaje Katje da moralnu i ostalu zaštitu nađe kod mjesnog svećenika, ona od časne sestre dobija kritiku u stilu kako »rovarit protiv susida nije kršćanski«. Ali je jako kršćanski stati na stranu tog nasilnika, jer on daje bogate priloge crkvi. Kad Inesin ljubavnik Davor želi pripomoć za nove poslovne iskorake, na večeru zove ljude iz lokalnih samouprava i državnih institucija koje planira podmititi, kad otac policajca Zvone slavi obljetnicu vezanu za sudjelovanje u Domovinskom ratu, onda to ispada jako jadno i tužno, kad se Ines vozi taksijem, na radiju su stalno sumorne vijesti vezane za hrvatsku politiku…

Psihoza straha, krivnje i očaja

Dalo bi se nizati još ovakvih primjera, ali i ovo je dovoljno da se shvati kako je, usprkos zanimljivoj istrazi vezanoj za ubojstvo mlade djevojke, fokus Pavičića i na drugim, itekako bitnim pojedinostima koje, ustvari, daju i temelj ovoj priči u kojoj jedan po svemu potpuno bezličan predstavnik hrvatske mladeži čini potpuno besmislen i ničim motiviran zločin te nakon toga bez imalo grižnje savjesti nastavlja živjeti nimalo ne mareći za bol koju je prouzročio. Sociopatski elementi njegove ličnosti, dojam je, produkt su zaglušujućeg tupila i nedostatka emocija, tipičnih za suvremeno (ne samo hrvatsko!) društvo, a suprotnost tome svakako su osjećaji njegove majke koja se rukovodi postulatima vjere, odnosno njegove sestre koja ipak (jer 7 – 8 godina je starija) ima izgrađen sustav moralne odgovornosti.

Autor nam je priču prenio svojim već prepoznatljivim tečnim i pitkim pripovjednim stilom s puno dijaloga u kojima se često koristi dalmatinska ikavica, a nisu rijetke ni nove riječi poput »zagongana od apaurina«. Svako novo poglavlje priča nam jedan lik, čime dobivamo uvid u temu s različitih strana, što je itekako dobro, a još je bolja gradnja dramatike priče koja počinje uvodnim dijelom u kojem svjedočimo dobrim odnosima i normalnoj obiteljskoj situaciji, da bi potom napetost sve više rasla, posebno od trenutka kada Katja i Ines shvaćaju da je Mario ubojica, da bi kulminaciju doživjela uništavanjem dokaza koji bi ga mogli odvesti u zatvor te odlaskom Ines iz Hrvatske. Posebno je u toj uspješnoj dramaturgiji zbivanja pažnja posvećena oslikavanju psihičkog opterećenja kojem su izložene majka i kći. Psihoza straha, krivnje i očaja uočljive su kroz brojne epizode i u najvećoj mjeri, ustvari, pridonose oznaci noir književnosti vezanoj za ovaj roman.

Više od krimića

Tome svakako služi i činjenica da je Pavičić pažnju usmjerio k nekadašnjem srednjem, a sada društvenom sloju sve bližem neimaštini i siromaštvu. Katja krvavo radi čisteći privatnu polikliniku, Ines posao djelomično zahvaljuje i ljubavnoj vezi s vlasnikom hotela, policajac Zvone životari u stanu sa starim ocem, njegov kolega Tomaš slučaj želi riješiti što prije, ne mareći pritom hoće li osuditi pravog zločinca… Sve skupa je, dakle, jedan pravi i čisti dalmatinski noir, crnilo koje, nažalost, odgovara istini i stvarnosti pa je i stoga ovaj Pavičičev krimić, kako kod njega to već i jest, više od krimića.