RIJEKA – Ova 2024. godina u povijest hrvatskog i riječkog rocka ulazi kao jedna od ponajboljih i najbogatijih godina po broju objavljenih diskografskih ostvarenja. Nove, redom odlične albume, objavili su My Buddy Moose, Jonathan, The Black Room, White on White, Vava, Sandro Bastijančić, One Possible Option, Crooks and Straigts, Random, Turisti, Maderfa’N’kerz, Kraj programa, The Siids, Lado Bartoniček…Tom iznimnom glazbenom doprinosu Ri Rock scene hrvatskom rocku valja dodati i jedan svake pažnje vrijedan književni rock trenutak. Riječ je o knjizi »Kut gledanja«, riječkog ljubitelja glazbe, svećenika i sveučilišnog profesora Petra Popovića. »Kut gledanja« je knjiga koncipirana poput glazbenih albuma, a to znači da nudi 14 »pjesama«, točnije eseja o pjesmama, te nešto »bonus« materijala. Istina, Popovićeva knjiga nije isključivo vezana uz riječki rock, ali je u velikoj mjeri iz njega proizašla pa je se itekako može smatrati i riječkom, mada su njezini okviri znatno širi.

No, ono što itekako privlači pažnju kad je riječ o ovoj knjizi glazbenih eseja je činjenica da je njezin autor svećenik. Otkud kod svećenika takvo zanimanje i uživljenost u svijet suvremene pop i rock glazbe, pitamo Petra Popovića.

Autentično promišljanje svijeta

– Pop kultura je bila sveprisutna u mojim formativnim godinama i ostala je jedan od filtara kroz koje doživljavam svijet. Možda se dijelom radi o pitanju senzibiliteta, ili psihološkog profila, ali pop i indie-rock glazbu, uz neke druge žanrove poput jazza i minimalizma, redovito sam prepoznavao kao nešto što se obraća meni, kako na estetskoj razini, tako i – još važnije – na razini autentičnog promišljanja svijeta i života, koje sam opazio isključivo u tim žanrovima. Kao da je filozofija egzistencijalizma imala produženu ruku u glazbi, a to je ujedno zvučalo pitko i zanimljivo. Glazbenici koje sam pratio nastojali su zvukom i stihovima shvatiti i opisati svijet oko sebe, a onda i sebe u njemu, vrlo često sam se s tim mogao povezati, ili se, pak, s tim kritički suočavati, a često oboje istovremeno.

Shvaćam da je to možda zanimljiv fenomen, naime da je svećenik sklon takvoj glazbi. Meni je to, pak, posve normalno. Ako se proširi kontekst i uzmu u obzir neka druga podneblja, recimo Sjeverna Amerika, okolnost da katolički vjernik ili svećenik sluša pop glazbu postaje više pravilo, no iznimka. Primjerice, u SAD-u poznajem vjernicu laikinju koja je kroničarka glazbe nastale 1960-ih godina, karmelićanskog svećenika i profesora teologije koji je nekad svirao u college-rock bendu, a danas također, između ostalog, piše eseje o vjeri i pop glazbi, zatim redovnicu koja je život posvetila brizi za osobe koje su pretrpjele neki oblik zlostavljanja u Crkvi, a koja cijeli život sluša pretežno punk-rock bendove. Kod njih, baš kao i u mom slučaju, privrženost određenoj glazbi nije dominantna ili najvidljivija linija njihovog identiteta, ali jest nešto što je u nekoj mjeri itekako važno.

Riječki bendovi

Kad ste počeli slušati rock glazbu? Koji su bili prvi izvođači i grupe koji su vas privukli?

– Otprilike s 12, 13 godina, dakle u drugoj polovici 1990-ih. Tada je grunge bio sveprisutan, posebice Nirvana i Pearl Jam, unplugged nastupe oba benda slušao sam doslovce dok se ne bi rastopili kompaktni diskovi i kasete sa zapisom tih koncerata. Potom, U2 mi je tada bio jako važan bend, osobito ploče »Joshua Tree« i »Achtung Baby«. Negdje u to vrijeme osnovne škole, djevojke iz razreda počele su donositi na nastavu albume brit-pop bendova, poput Oasisa i Blura, a mi dječaci smo uskočili na taj vlak, kako to već biva u toj dobi, s godinu-dvije zakašnjenja. Napokon, u tom razdoblju su šezdesete godine i dalje bile nezaobilazna postaja, u mom slučaju Beatlesi, Kinksi, Velvet Underground. U prvom razredu srednje škole primijetio sam na kioscima domaći časopis za pop kulturu NoMad, preko kojeg sam stekao priliku upoznati glazbene žanrove i izvođače koji su u tom trenutku bili na radaru u najnaprednijim dijelovima svijeta.

Koliko je u cijelom vašem odrastanju značaj i ulogu imala riječka rock scena, scena grada u kojem ste odrasli?

– Možda bih to mogao najbolje opisati ovako: imam tu sreću da sam rođen i da sam odrastao u gradu u kojem se na ulici, u zraku, u komunikaciji među ljudima, u kulturi, zrcalilo nešto od strane glazbe koju sam slušao, bez da sam morao previše zamišljati kako bi to trebalo izgledati ili provodio dane u sanjarskom otklonu od stvarnosti, čekajući trenutak za otići odavdje. U jednom od eseja knjige pišem o glazbi benda Galaxie 500, koji je postojao otprilike od 1987. do 1991. Muzika benda podjednake kvalitete usporedivog s ovim mogla je, čini mi se, nastati u Rijeci, utoliko što je ovaj grad pružao sve alate za to. Zbog toga sam ih u eseju i nominirao za titulu »najriječkijeg neriječkog benda«.

U Rijeci nismo imali samo lokalne odbljeske svjetskih glazbenih trendova, nego gdjekad i bendove na svjetskoj razini koji su mogli nastati samo ovdje, poput Laufera, te kasnije Urbana&4, My Buddy Moosea ili White On Whitea, da spomenem samo neke. U njihovim pjesmama čujem Rijeku, ali i neke komadiće ostatka svijeta, a pritom sam uvjeren da se radi o proizvodu univerzalne kvalitete, bez gledanja kroz prste. Imamo čak i fenomenalan kaver bend Beatlesa, The Beatles Revival Band. Kasnih devedesetih i ranih nultih godina, kao tinejdžer i poslije student, imao sam dojam da živim u jednom od manjih svjetskih, ili barem europskih, gradova koji ipak pulsiraju na zemljovidu i dan-danas mislim da nisam bio u krivu oko toga.

Moglo bi se nadugo razglabati o tome koliko se ta situacija održala do danas, te je li se grad u međuvremenu pretvorio iz manjeg središta u veću spavaonicu. Moj doprinos toj temi je sljedeći: glazba sigurno više nije važna mlađim ljudima na način kako je to bila prethodnim generacijama (to je možda i svjetski trend), a žarište kulture u gradu pomaklo se od glazbe ka književnosti.

Ovu je godinu obilježio jazz

Možete li navesti imena grupa i autora, domaćih i stranih, koji su vama najbitniji?

– Naravno, to mi je jedna od omiljenih aktivnosti. Već dugo godina se na vrhu mojih glazbenih interesa nalazi bend The National, teško je reći zašto je to tako, ali moj senzibilitet, svijest i podsvijest naštimana je na zvuk i stilski pristup stihovima tog benda. Nešto slično događa mi se u našoj književnosti s autorima poput Envera Krivca i Dunje Matić. Potom, zanima me sve što kreativna osovina Radioheada trenutno radi, znači bend The Smile, nadalje Wilco, Fleet Foxes, The Weather Station, Nick Cave, uostalom svi glazbenici o kojima pišem.

Zadnji album Vampire Weekenda mi je izvrstan, no ovu godinu obilježio je jazz, barem što se mene tiče: Nala Sinephro, Ezra Collective, Isaiah Collier, Sam Wilkes, Fazer, Tyshawn Sorey, Charles Lloyd, sve odreda remek-djela. I dvije ploče minimalističke glazbe, Philip Glass »Solo« i Ryuichi Sakamoto »Opus«. Od hrvatskih bendova, već dugi niz godina posebno sam naklonjen glazbi benda Pips, Chips & Videoclips, no što se tiče svirke uživo, Urban&4 su mi na vrhu već dugo vremena, nisam bio na njihovom lošem koncertu, samo na dobrima i boljima.

Posebnost knjige svakako je jedan duhovni, može se reći i religijski, pristup pjesmama koje obrađujete. Zašto ste se odlučili za taj način?

– To mi je vjerojatno, kao katoličkom svećeniku, profesionalna deformacija. A i općenito, kao vjerniku, nemoguće mi je promatrati i »slušati« svijet, bez da u njemu tražim načine na koje Bog djeluje, ili pak prepoznajem ljudsku potragu za Njime. Tijekom godina slušanja glazbe, razvio sam pozornost za opažanje momenata u kojima se u stvaralaštvu glazbenika javlja (ili ne javlja) pitanje vjere, Boga ili uopće smisla života i smrti. To mi nije uvjet za pristupanje glazbi, ali jest njezina dodana vrijednost. Nasreću, radi se o temama koje pripadaju esenciji umjetnosti i koje su umjetnicima drage ili barem neizbježne. Knjigu sam napisao spajajući glazbu i vjeru, jer mi se čini da svijetu trenutno nije potreban još jedan glazbeni spisatelj, ali bi možda nekome moglo biti zanimljivo čitati o kutu gledanja koji zatvaraju ove dvije tematske linije, jer to, recimo, nemamo.

Radi se o temama koje najviše poznajem, pa je bilo najlogičnije pisati o njima u formi eseja. Nadam se da sam napravio nešto što u konačnici obogaćuje pjesme o kojima pišem, a onda i vjerski pristup kulturalnim temama. Općenito, mislim da nam u društvima nedostaje istraživanje dodirnih točaka, to smo, čini mi se, zapustili i čak riskiramo zaboraviti. Postali smo brzi u ukazivanju na razlike među nama, koje onda tretiramo isključivo kao nepremostiv problem. Ali što kada je pojedino društvo, zajednica, po definiciji, sačinjeno i od različitosti, te drukčijih pristupa? Ne govorim samo o političkoj zajednici, ni u obiteljima nemamo baš svi posve iste interese i senzibilitete, baš kao ni u Crkvi, onkraj važnih stvari koje nas duboko povezuju.

Pasionirani slušatelj glazbe

U svaku od obrađenih pjesama ili albuma zaista je duboko uronjeno. Analize su kompletne i teže povezivanju različitih ideja i vrsta umjetnosti. Smatrate li da bi takav pristup trebao biti svojevrsno pravilo kod onih koji uživaju u bilo kojoj vrsti umjetnosti?

– Pretpostavljam da dubina analize ima svoj uzrok u okolnosti da radim, sada već šestu godinu, i kao sveučilišni profesor. Naravno, nastojao sam da eseji iz ove knjige ne budu šturo ili suhoparno akademski, već dostupni čitateljima koji nisu nužno ljubitelji znanstvenog stila. Uostalom, niti ja nisam glazbeni teoretičar, već tek pasionirani slušatelj glazbe. Tako da sam ponudio analizu koja je teološki krajnje pojednostavljena i mjestimično opisana vlastitim iskustvom. Ali sam zato maksimalno istražio pjesme o kojima pišem. Za svaki esej pročitao sam praktički sve što je u literaturi dostupno i relevantno o pojedinoj pjesmi i glazbeniku, te zapisao uvide i podatke koji su mi se činili karakterističnima za stvaralaštvo tih autora, a da to opet baš i nije lako dostupno na Wikipediji ili u bazi podataka umjetne inteligencije. Konačno, vodio sam se intuicijama koje diktiraju vjera i umjetnost, više nego glazbena teorija i znanost. No te postulate namećem samo sebi, ne smatram da postoji neka univerzalno primjenjiva strategija doživljavanja i pisanja o umjetnosti, a ako i postoji, ne smatram da sam je otkrio.

Koliko vam je trebalo da napišete knjigu i kako je tekao proces stvaranja?

– Proces pisanja trajao je otprilike devet mjeseci, počevši od rujna 2022. godine. Kao svećeniku i onda profesoru, život mi je poprilično ispunjen aktivnostima. Da se poslužim metaforom iz pjesme benda Talking Heads: »Nema vremena za ples, nema CBGB-ja.« Tako da je u početku knjiga nastajala u preostalim mrvicama vremena u danu, ako bi ih uopće bilo. Prihvatio sam poziv Jeffa Tweedyja iz benda Wilco koji u svojoj knjizi »How To Write One Song« kaže da kreativni rad u pravilu nije dodatni umor nego svojevrsno punjenje baterija, i shvatio sam da je u pravu. Istraživanje i čitanje literature sam odrađivao uglavnom u sredstvima javnog prijevoza u Rimu, jer kao i mnogi stanovnici tog kaotičnog grada, silom prilika provodim otprilike 3 sata dnevno po metrou, autobusima i stanicama, pa je uvijek izazov iskoristiti to vrijeme na neki svrsishodan način. Negdje kod pisanja osmog eseja, od ukupno četrnaest, našao sam se na onom mjestu koje spisateljica Zadie Smith naziva »sredinom romana«, kada se knjiga praktički sama nastavlja pisati, a autor više promatra kako nastaje no što je čupa ni iz čega. Tek tada sam znao da ću dovršiti pisanje knjige, te da bi je doista moglo biti korisno objaviti.

Jeste li do sada zadovoljni reakcijama?

– Neizmjerno sam zahvalan da reakcije, pa i pokoja recenzija, uopće postoje. Možda mi nedostaje još poneki osvrt na knjigu koji će biti spreman uočiti da ona nije samo jedna stvar – baš kao što ljudske osobe nisu samo jedna stvar – već da se bavi mnogostrukostima i načinima njihove interakcije, kutovima gledanja. S druge strane, prošlo je već godinu i pol dana otkad sam završio pisanje knjige, te upravo dovršavam novi rukopis. Naslov mu je »Drugi kut gledanja: posljednje stvari«, a bavi se opet glazbom i vjerom, no sada s nešto suženijim fokusom tema. Naime, zanima me što vjera i glazbene pjesme imaju za reći o bolesti, starosti i smrti. Ukratko: nešto za generaciju!