Knjiga slovenskog povjesničara Jože Pirjevca “Partizani”, nedavno objavljena u hrvatskom prijevodu, predstavlja djelovanje partizana bez kojih ne bi bilo narodnooslobodilačkog pokreta kakav je poznat, uključujući i mnoge brutalne događaje i poratne pokolje kvislinga.

Kao se ističe, Pirjevec je u knjizi na 920 stranica – uključujući više od stotinu stranica napomena, i trideset stranica bibliografije – prikazao partizanski pokret otpora protiv nacista i fašista te njihovih domaćih pomagača na području raskomadane jugoslavenske države u Drugom svjetskom ratu.

Knjiga u prijevodu Anite Peti-Stanić i izdanju Srednje Europe, u pet dijelova prikazuje djelovanje partizana u svim dijelovima podijeljene i okupirane zemlje, glavne bitke, odnose nacionalnih pokreta otpora i centra oko Vrhovnog štaba te odnose unutar samog partizanskog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom, pitanja kolaboracije, otpora i revolucije, kao i mnoge brutalne događaje u ratu uključujući poratne pokolje koje je Pirjevec objektivno smjestio u okvire europskog poraća, kaže se.

Autor je šest godina radio na knjizi, kaže, svjestan da “ne smije napisati apologiju partizanstva jer je takvih već bilo dovoljno” nego da mora “prikazati povijesnu istinu u svoj njezinoj veličini, ali i u zabludama, tragici i zločinima”.

Jože Pirjevec (Trst, 1940), povjesničar i redovni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti predavao je na fakultetima političkih znanosti u Pisi i Padovi, te na Filozofskom fakultetu u Trstu i na Sveučilištu u Kopru. Aktualno zaposlen u Znanstveno-istraživačkom centru u Kopru, ističe da se bez obuhvaćanja čitava jugoslavenskog prostora ne bi mogli razumjeti međunarodni dosezi partizanske borbe i umiješanost velikih sila u njih.

Knjigu zaključuje “opisom poslijeratnih izvansudskih ubojstava kvislinga, uvjeren da te likvidacije ne treba prešutjeti, nego ih treba prikazati u svom njihovom užasu”. Istovremeno, treba ih smjestiti u “vrijeme puno osvetoljubivosti i neprijateljstava koje je obilježio užasan sukob s Englezima i Amerikancima zbog naših granica u Koruškoj i Primorskoj”.

Pirjevec ističe da je borba završila pobjedom ali i pohodima smrti i pokoljem čije su žrtva bili izdajnici domovine i suradnici fašista i nacista, uglavnom mladi i neiskusni ljudi.

O likvidacijama za koje su bili odgovorni najviši partijski i ratni vođe na čelu s Titom, Kardeljem i Rankovićem, znalo je, kaže, malo ljudi, čak ni neki članovi Politbiroa. Mnogi koji su sudjelovali u tim pohodima smrti su “upali u patološka stanja ili su sami sebi presudili”.

Činjenica da je Tito krajem rata prešao u brutalnost, svjedoči o tome da unatoč samouvjerenosti koju ju stekao u godinama borbe, nikad nije bio posve siguran u čvrstoću svoga režima.

Tito se tada našao između staljinističkog režima zasnovan na teroru s jedne strane, i Churchilovih imperijalističkih pritisaka te američkih špijunskih mešetarenje s druge strane, te unutarnjih kvislinga s treće, objašnjava vojne i političke okolnosti Pirjevec te dodaje da je slaba utjeha to što su se osvete događale posvuda među oslobodilačkim pokretima u Europi, te što su pale stotine tisuća žrtava Dresdena, Hirošime i Nagasakija koje idu na teret Britanaca i Amerikanaca.

Nalazeći brojne zamjerke komunistima, Pirjevec zaključuje da bez njih ne bi bilo narodnooslobodilačkog pokreta kakav je bio, koji je Srbe, Crnogorce i Hrvate spasio sramote kolaboracionizma, a Slovence i Makedonce uz to uvrstilo među poznate europske narode.