U izdanju ogranka Matice hrvatske u Rijeci i riječkog Studija TiM (urednici su Mladen Urem i Milan Zagorac) objavljena je knjiga »Andrićeva poetika: iza kulisa ispripovijedanog« književne kritičarke i teoretičarke književnosti Perine Meić, koja u zvanju redovite profesorice radi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na katedri za teoriju književnosti i noviju hrvatsku književnost. Njena knjiga objedinjuje tekstove o reprezentativnim djelima književnika Ive Andrića (1892. – 1975.). Podijeljena je u devet cjelina u kojima su predstavljene najvažnije etape piščeva književnog opusa. Građa je organizirana kronološki i žanrovski.

Prva je cjelina knjige posvećena korespondenciji između Ive Andrića i fra Augustina Čičića, koju je autorica pronašla u pismohrani Kreševskog samostana. U tekstu se komentiraju i podrobnije analiziraju Andrićeve izjave o pisanju fratarskog romana, potom se istražuje piščev odnos prema Kreševu i Fojnici te franjevačkoj književnoj tradiciji.

Druga cjelina knjige usmjerena je na prezentaciju ranih djela, »Ex Ponta« i »Nemira«.

U analizi »Ex Ponta« propituju se mogućnosti dramske izvedbe, dok je u istraživanju »Nemira« naglasak na istraživanju statusa i uloge koju ovaj uradak ima u Andrićevu opusu, ali i u širim okvirima (onodobnog) književnog konteksta i njegovih dominantnih poetičkih tijekova.

Analize romana

Treće je poglavlje posvećeno romanima »Na Drini ćuprija«, »Travnička hronika«, »Gospođica«, »Prokleta avlija« i »Omerpaša Latas«. Istraživanje »Na Drini ćuprije« fokusirano je na Andrićeve pripovjedne postupke i njihovu povezanost s franjevačkom kroničarskom tradicijom. U analizi romana »Travnička hronika« naglasak je na prepoznavanju i opisivanju dramskog koda kao mehanizma koji značenjski preoblikuje tekst. Roman »Gospođica« analiziran je kao primjer romana-kronike, dok je u proučavanju »Proklete avlije« naglasak stavljen na subverzivni potencijal pripovjednih strategija. Nedovršeni roman »Omerpaša Latas« istražen je s obzirom na značenjske dimenzije literarne osobnosti naslovnog (anti)junaka.

Četvrto, peto i šesto poglavlje knjige bave se analizom djela i tema koje su često bile povodom za konfrontacije i manipulacije. To su Andrićev doktorat, potom Andrićeva stajališta o Crkvi bosanskoj i bosanskim krstjanima, novela »Pismo iz 1920« te eseji o
P. P. Njegošu. Andrićev doktorat autorica iščitava u svjetlu onodobne metodologije – kao pozitivistički model povijesti književnosti. Piščeve stavove o bosanskim krstjanima uspoređuje s Krležinim, dok novelu »Pismo iz 1920« sagledava u kontekstu dvaju mitova: edipovskog i prometejskog.

Arhivski nalazi

Poseban segment knjige posvećen je znamenitoj noveli »Jelena, žena koje nema« te pripovijetkama tzv. zatvorskog ciklusa. U prvom se tekstu propituju elementi fantastičnog, dok je u interpretaciji tzv. zatvorskih novela posebna pozornost pridana sinestezijskom modelu koncipiranja narativne strukture. Predzadnje je poglavlje knjige posvećeno proučavanju »Znakova pored puta« s obzirom na poetiku mita. Knjiga završava tekstom u kojemu se propituje mjesto i status Andrićeva književnog opusa u povijestima hrvatske književnosti.
Ovo vrijedno izdanje opremljeno je različitim arhivskim nalazima: pismom i kartom iz 1922. koje je Ivo Andrić poslao fra Augustinu Čičiću te kopijama naslovnih stranica dviju Andrićevih knjiga (»Pripovetke II.« i »Na Drini ćuprija«) na kojima se mogu pročitati piščevom rukom napisane posvete Tugomiru Alaupoviću i fra Rastku Drljiću. Zanimljiv je arhivski dodatak i »Ljekaruša« fra Alojzija Perčinlića. Navedeni dokumenti i tekstovi mogu pomoći u sagledavanju nekih činjenica iz Andrićeva života i djela, odnosno pokazati prepoznatljive značajke njegove poetike.

Recenzentica knjige dr. sc. Tina Laco ističe da kada je riječ o nepreglednome moru andrićologa, neosporno je da je dr. sc. Perina Meić jedno od najznačajnijih imena.

»Inovativne, svježe, ali i hrabre pristupe opusu Ive Andrića čitatelji su već imali prilike susresti u njezinim knjigama »Izazovi« i »Književne perspektive«. No, i ovom, inače, sedmom znanstvenostručnom knjigom, »Andrićeva poetika: iza kulisa ispripovijedanog«, autorica uspijeva nanovo iznenaditi čitatelja, ukazujući i dokazujući da baviti se velikim piscem znači biti u stalnome modusu skepse i propitivanja: naime, upravo kada se čini da su književnopovijesna (a osobito povijesna!) istraživanja o Ivi Andriću rekla sve, te stavila točku na vječno pitanje o njegovoj poziciji unutar ex-jugoslavenskog književnog prostora, P. Meić podsjeća na zanemarene, nedovoljno istražene, šturo protumačene ili čak osporavane Andrićeve tekstove, te iz sasvim nove (pa čak i neočekivane) vizure čita njegove najznačajnije prozne i lirske uratke: takav pristup generira ideju, zapravo – tezu da se, kada je riječ o kompleksnome piscu poput Andrića, ne smije upasti u zamku klasičnoga književnopovijesnog izazova – čvrstog nacionalnog i stilskog pozicioniranja.

Uključivost i dijalog

Autorica, dakako, ne zanemaruje književnopovijesni i društveni kontekst Andrićeva stvaranja, ali ističe, pri tome, vrlo važnu činjenicu: srž problema interpretacije Andrićeva opusa leži u pokušaju primjene teorijske ideje u praksi. Ova je knjiga, stoga, pokušaj nadilaženja tog problema: postavljajući se, ne samo kao čitateljica, nego i kao gledateljica svijeta djela Ive Andrića, autorica podražava ideju da je ovaj pisac na određeni način sam pronašao svoju poziciju u književnoj povijesti, i to poziciju koja je prvenstveno određena principom uključivosti i dijaloga. Autorica će to dokazati ne samo kroz niz praktičnih primjera, nego i odabirom vlastitog pristupa Andrićevu opusu: P. Meić je, sasvim je jasno, vrsna semiotičarka dosljednog, jasnog i discipliranoga metajezika, no ključ njezinoga pristupa je u otvorenosti i komunikaciji. Interpretacija za Perinu Meić nije nikada zaključen i gotov proces, a Andrićevo stvaralaštvo autorici služi kao izvrsna i prikladna platforma za praktično oprimjerenje te ideje: do novih, svježih i vrlo izazovnih zaključaka pri iščitavanju, primjerice »Ex Ponta«, »Travničke hronike« ili »Na Drini ćuprije«, dolazi traženjem kao procesom«, ističe Laco.

Skepsa kao pokretač

Tina Laco navodi i da je ono što pokreće Perinu Meić kao povjesničarku i teoretičarku skepsa: označiti Andrića kao realističkog pisca ili žanrovski definitivno odrediti njegova djela kao poeziju, prozu ili poetsko-prozni hibrid stoga je neprihvatljivo. »Svesti interpretaciju na pasivno tumačenje i posredovanje očitoga znači osiromašiti ogroman značenjski potencijal koji Andrićeva djela nose. Time je generirana ideja koja, u većoj ili manjoj mjeri, levitira nad svim autoričinim čitanjima Andrića, a koja su, vjerojatno, i najveće iznenađenje i odmak od pristupa »tradicionalne andrićologije«: u piščevu opusu Perina Meić primjećuje i pojašnjava vrlo jasne i intenzivne dramske kodove. Ponegdje su oni sasvim očiti (nominalna označavanja »Prologa« i »Epiloga«), te je autoričin zadatak definiranje, prepoznavanje i »rasplitanje« drame koja se odvija između ovih omeđenosti; ponegdje su pak dramski signali skriveni, te ih autorica, kroz različite slojeve i vizure, razotkriva.

Ivo Andrić, iz ovakvih perspektiva, nije samo pisac-stvaratelj, on, naime, kroz tekstove P. Meić postaje redateljem koji opreznom oku svoga gledatelja nudi simbolički potentne i značenjski uzbudljive kronotope, onakve interpretativne širine kakvu samo intermedijski susret književnoga i teatarskoga može imati. Tako, njegovo pripovijedanje, odnosno ono što bi se moglo nazvati prvom razinom čitanja postaje samo kulisa: ono što je zaista važno uvijek se nalazi iza, gdje likovi žive – proživljavaju dramu u kojoj ništa nije slučajno, u kojoj je, na tragu pojašnjenja velikoga teatarskog znalca Jindricha Honzla, pozornica uvijek znak za nešto drugo.

Način na koji Perina Meić razumijeva Andrićeve kronotope osobito je plodonosan za daljnja teorijska istraživanja u ovome smjeru, za žanrovsko redefiniranje njegova opusa: teatrolozi će, primjerice, zasigurno primijetiti plodno tlo na kojemu se pojedina Andrićeva djela mogu svrstati u žanr klasicističke tragedije, oslonivši se na sjajne autoričine primjetnosti o likovima koji svoja stanja trpe.

Otkrivanje dramskih kodova

Nije suvišno spomenuti da bi otkrivanja dramskih kodova Andrićeve lirike i proze bila vrlo praktično iskoristiva potencijalnome intermedijskom susretu: istraživanje Perine Meić u tom bi slučaju poslužilo kao ključni princip i vrijedna indikacija za pokušaj scenskoga uprizorenja probranih djela Andrićeva opusa.

Moglo bi se reći da je razmišljanje o značenju zakulisnoga obilježilo sva autoričina čitanja u ovoj knjizi, te će pažljivoga čitatelja, s punim opravdanjem, ponukati na razmišljanje o granicama teorije i povijesti književnosti. Studijama skupljenim u ovoj knjizi čini se da je autorica, ne samo uputila na nove smjerove istraživanja unutar andrićologije, nego i razotkrila kodove koje je možda sam Andrić, intuitivno, pa i nesvjesno, ugradio u svoje tekstove. U svakom slučaju, Perina Meić podsjeća, uvijek na novi način, na ideju na koju se mnogi teorijski pozivaju, ali je praktično slabo iskorištena: da je interpretacija svakoga teksta, pa čak i onoga koji se naizgled bavi samo »činjenicama« uvijek aktivna komunikacija unutar trijade pisac – djelo – čitatelj/gledatelj: jedino se dosljednim čitanjem znakova, neumornim rasplitanjem slojeva teksta, pomnim pogledima iza kulisa (u Andrićevom slučaju, iza kulisa ispripovijedanoga) ta komunikacija može uspješno ostvariti«, zaključuje Tina Laco.