Jedan od razloga sve veće svjetske popularnosti norveškog pisca Karla Ovea Knausgarda svakako je i to što o ozbiljnim stvarima govori na jednostavan i razumljiv način. Potvrda takvog pristupa lako je bila vidljiva u prije dvije godine u Hrvatskoj objavljenom prvom dijelu njegova budućeg petoknjižja, romanu »Jutarnja zvijezda«, a isto je tako očita i u nastavku nazvanom »Vukovi iz šume sjećanja« koji, kao i prethodno spomenutu knjigu, objavljuje izvrsni zagrebački izdavač OceanMore.

Valja pritom posebno istaknuti kako oni čitatelji koji još nisu savladali prvi dio ne trebaju brinuti jer priče iz ova dva opsegom vrlo velika romana (590 i 705 stranica) nisu vezana sadržajem i likovima, osim pojavom velike neobične zvijezde, svemirskog tijela čija je pojava nepoznata i neshvatljiva svima. Ono što ih veže uspješan je pokušaj autora da kroz životne priče i sudbine svojih likova pokuša otkriti ono što u većoj ili manjoj mjeri, povremeno ili često, muči svakog normalnog čovjeka, a to su pitanja – što smo i tko smo, što je život, koji je njegov smisao, postoji li Bog ili nešto drugo što je stvorilo sve oko nas, kako je uopće nastao svijet, kako pobijediti prolaznost, kako ostvariti sreću… Ova i slična pitanja izviru iz životnih priča likova koje nam Knausgard predstavlja, a ponekad ih, sebi i nama, postavljaju i sami likovi. No, krajnjeg odgovora i konačne istine, što je i razumljivo, nema. Ono što nakon svega ostaje je još jedno čuđenje nad životom, još jedna zapitanost nad postojanjem, još jedna spoznaja o ljepoti, ali i tragici života.

Pet likova

U slučaju ovog romana Knausgard je stvorio pet likova od kojih Helge ima funkciju svojevrsnog uvodničara, a potom priču preuzimaju četiri lika (Syvert, Alevtina, Vasilisa i Jevgenij) čiji se životi prožimaju i stapaju. Najkraći mogući okviri ove vrlo razgranate i bogate priče su ovi – Syverta upoznajemo kao osamnaestogodišnjaka koji se 1986. godine vraća sa služenja vojnog roka obitelji koju čine majka i dvanaestogodišnji brat Joar. Otac im je poginuo pred devet godina u prometnoj nesreći sletjevši automobilom u jezero. Otada oni žive prilično oskudno pa Syvert, iako bi najradije živio zabavljajući se poput ostalih pripadnika svoje generacije, odlučuje prihvatiti posao u lokalnom pogrebnom poduzeću kako bi pridonio poboljšanju financijskog stanja obitelji. Da je to itekako potrebno, jasno mu postaje kad majka koji dan kasnije završi u bolnici s dijagnozom raka, a da stanje bude još gore, on u stvarima koje je otac iza sebe ostavio otkriva desetak pisama pisanih na ruskoj ćirilici. Uz pomoć prevoditelja uspijeva ih prevesti i iz njih saznaje kako je otac imao u Rusiji ženu koju je volio, a i ona njega. Ljutiti Syvert o tome nikome ništa ne govori, već se posvećuje poslu kako bi osigurao život svojoj obitelji.

Borba protiv prolaznosti

Tridesetak godina kasnije stvari stoje tako da je Syvert od pogrebništva napravio odličan posao, oženio je djevojku u koju je tih davnih dana kad je počinjao bio zaljubljen i sad imaju troje djece, mlađi brat Joar ugledan je znanstvenik, majka je preboljela rak i još je živa… Sve skupa je pod kontrolom pa Syvert odlučuje razotkriti misterij davne očeve ljubavne veze. Piše pismo ženi koja je komunicirala s njegovim ocem i čeka odgovor. A odgovor će mu poslati njezina kći, njegova polusestra Alevtina. Njezina majka Asja, velika ljubav Syvertova oca, davno je umrla. Syvert i Alevtina dogovaraju sastanak u Moskvi…

Počevši knjigu biblijskim citatom iz Otkrivenja (»I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti«) i nazvavši je po dijelu zapisa iz eseja čuvene ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve o velikom njemačkom pjesniku Rilkeu (»Ma koliko hranio vuka, on će uvijek gledati prema šumi. Svi smo mi vukovi u gustoj šumi vječnosti.«), Knausgard je jasno naznačio kako će i ova njegova knjiga vrlo često biti rasprava – filozofska, lirska, sociološka, znanstvena – o prolaznosti, smrtnosti i mogućnosti vječnosti. Podređeni su tome poslovi kojima se bav Syvert (pogrebništvo), Alevtina (znanstvenica i liječnica) i Vasilisa (književnica) koja piše o ruskom filozofu Fjodorovu i njegovim teorijama o mogućnostima ostvarivanja besmrtnosti. Naravno, takvi okviri pružaju brojne prilike za rasprave o toj temi na svim razinama, od one obične laičke preko medicinske, sociološke ili znanstvene, a ta borba protiv prolaznosti dodatno je ojačana i drugim okvirima radnje pa se tako, primjerice, prvi dio romana odvija u ozračju nuklearne nesreće u Černobilu pri čemu je prijetnja smrti dodatno naglašena činjenicom da smrtonosnom radioaktivnošću mogu svakog trena, a da to i ne znaju, biti ozračeni svi.

Knjige koje se pamte

Još su dojmljiviji – štoviše, emocionalno najsnažniji – oni trenuci romana vezani uz Asjina pisma Syvertovom ocu. Njihova nemogućnost da budu zajedno, iako se beskrajno vole, simobolična je slika onih težnji, želja i traženja čovjeka vezanih uz nadvladavanje prolaznosti, odnosno ostvarivanje besmrtnosti.

Može li i kako znanost pomoći u stvaranju besmrtnosti, čak i oživljavanju davno umrlih ljudi, odnosno mogu li se povezati religijske ideje o uskrsnuću i znanstvene o kloniranju, teme su ovog romana koji žudnju za životom svjedoči i kroz moćne prikaze pojedinih životnih sudbina koje, čak i kad su teške, tamne i nesretne, plamte životom, životnošću i željom za postojanjem. Vjerojatno je upravo u tome i poseban čar Knausgardovih romana, knjiga koje se, iako su opsegom velike, čitaju brzo i lako, a pamte dugo.

Mislilac Fjodorov

Nikolaj Fjodorovič Fjodorov (1829. – 1903.) ruski je pravoslavni mislilac i filozof kozmist. Promišljao je ideje usavršavanja ljudskog roda i društva uključujući radikalne ideje poput besmrtnosti, oživljavanja mrtvih (procesom kloniranja) te koloniziranja svemira i oceana. Vjerovao je u evoluciju ljudskog roda prema dokidanju smrtnosti i smatrao to zajedničkim zadatkom koji će ujediniti sve ljude, neovisno o nacionalnosti, rasi, državljanstvu i razini bogatstva. Smatrao je da to treba biti najvažniji zadatak znanosti i da je to jedino ispravno tumačenje kršćanstva. Njegovi su veliki pobornici bili i Dostojevski i Tolstoj – napisala je o Fjodorovu, čije su ideje u srži ovog romana, prevoditeljica Anja Majnarić.

O autoru

Karl Ove Knausgard (Oslo, 1968.) studirao je književnost i umjetnost na Sveučilištu u Bergenu. Njegov je prvijenac »Ute av verden« (1998.) dobio Nagradu norveških književnih kritičara (prvi put u povijesti osvojio ju je debitant), a drugi roman »Ima vrijeme za sve« (2004.) osvojio je niz nagrada i nominiran je za Nagradu Nordijskoga vijeća. Od 2009. do 2011. objavljuje heksalog »Moja borba« (»Min Kamp«), koji se u Norveškoj, zemlji od oko pet milijuna stanovnika, prodao u više od pola milijuna primjeraka, a preveden je na 35 jezika. Godine 2015. dobio je Međunarodnu nagradu Die Welta, a 2017. visoko cijenjeni Jeruzalem Prize, koji promiče slobodu pojedinca u društvu, a dobili su ga samo najznačajniji pisci naše epohe. Za mnoge je kritičare Knausgardova »Moja borba« najznačajnije djelo skandinavske književnosti 21. stoljeća. U razdoblju 2015. ‒ 2016. objavio je »Enciklopediju godišnjih doba« (»Jesen«, »Zima«, »Proljeće«, »Ljeto«). Godine 2019. dobio je nagradu Švedske akademije ‒ Nordijsku nagradu, poznatiju kao »mali Nobel« za značajan doprinos nordijskoj književnosti. »Jutarnja zvijezda« prva je knjiga u budućem petoknjižju.