Ovih dana Mladen Urem, vjerojatno najagilniji istraživač života i djela Janka Polića Kamova, obavijestio nas je da su Kamovljeve kratke priče konačno izišle u Turskoj (može se pogledati na ovom linku).

Hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) najveći je književnik kojeg je Rijeka dala, a rodni grad prisjeti ga se tu i tamo, uglavnom prigodničarski.

U godini 100. obljetnice Kamovljeve smrti pokrenuta je stranica Kamov.hr, na kojoj su posljednje novosti iz obljetničarske 2010. godine. Nalazimo tu i tekst Mladena Urema pod naslovom »Kamov bez pandana u hrvatskoj književnosti«. Prije dvanaest godina Urem je pisao o tome da se Janko Polić Kamov danas pokazuje kao najživlji hrvatski pisac, a njegovo književno djelo na kraju stoljeća doživljava svoju zasluženu planetarnu afirmaciju. Prvenstveno se to odnosilo na prijevode njegovih kratkih priča na engleski jezik što su objelodanjeni u najznačajnijim američkim publikacijama.

Mladen Urem ukazuje i na paradoksalnu činjenicu da Kamovljeva velika reafirmacija u Hrvatskoj počinje zapravo – u inozemstvu. Sve je počelo nakon što je Urem 1996. tiskao Kamovljevu priču »Sloboda« u književnom časopisu Grand Street (New York), u kojem je Kamov predstavljen zajedno s najvećim svjetskim avangardistima i umjetnicima kao što su Marcel Duchamp, Giuseppe Ungaretti, Man Ray, John Waters, Anjelica Houston, Vittorio Sereni, Dennis Hopper, Arno Schmidt, Cindy Sherman… Nakon toga slijedila su u Americi i nova objavljivanja. Časopis Partisan Review (Boston) 1998. objavljuje pripovijetku »Sloboda«, a već sljedeće godine i pripovijetku »Žalost«. Kako je ovim povodom podsjetio Urem, Partisan Review jedan je od najstarijih i najuglednijih svjetskih časopisa koji je obilježio cijelu jednu epohu i časopisnu produkciju dvadesetog stoljeća u Americi. Književne pojmove kao što su postmodernizam, intertekstualnost i mnoge druge prvi je inaugurirao upravo ovaj časopis. Nema književnika koji je stekao književnu slavu, a nije objavio svoje tekstove upravo u Partisan Reviewu, dok su neki američku afirmaciju stekli zahvaljujući upravo njemu. Spomenimo samo neke: Franz Kafka, Italo Calvino, Albert Camus, Samuel Beckett, James Baldwin, Alberto Moravia, Isaac Bashevis Singer, Philip Roth, John Dos Passos i mnogi drugi.

Čuveni teoretičar književnosti i američki profesor na sveučilištima Yale i Boston, Geoffrey Hartman, izjavio je u povodu svih Kamovljevih objavljivanja u Americi da Polić predstavlja najveće književno otkriće devedesetih u Americi, te da bi čim prije trebalo realizirati njegov roman »Isušena kaljuža« kako bi se prezentirao jedan, do prije nekoliko godina, gotovo nepoznati književnik, čije djelovanje i umjetnička kvaliteta bacaju potpuno novo svjetlo na najveća dostignuća svjetske književnosti i avangarde s početka stoljeća.

Objavljivanja Kamovljevih djela su se nastavila. Sveučilište u Arkanzasu početkom 1998. godine predstavilo je Kamovljeve priče na internetu, a krajem iste godine Kamov je uvršten u knjigu »Povijest hispanističke avangarde« i u književni časopis Corner što izlazi u Oaklandu.

»Publiciranjem svih tih djela sada možemo konstatirati kako su Kamovljeve priče tiskane u većem broju primjeraka u Americi (u zbrojenoj nakladi od oko sto tisuća primjeraka) nego sva njegova djela u Hrvatskoj, uključujući i knjige koje su posvećene njegovom radu. Osim Amerike, za Polića u posljednje vrijeme sve više jača interes i u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, ponajviše zato jer je do njih došla informacija o Kamovu preko najznačajnijih američkih časopisa i znanstvenika, pa kada bi bilo više razumijevanja u Kamovljevom gradu, za nekoliko godina doživjeli bismo pravu eksploziju interesa za Kamovom u više zemalja, u kojima je kultura ono što je nezaobilazno, dio života svakog civiliziranog čovjeka«, zaključio je Urem. Afirmacija Janka Polića Kamova u inozemstvu sada se nastavlja i turskim izdanjem.