RIJEKA – »Kalafat teksta«, nekonvencionalna knjiga autora Sanjina Sorela koja govori o pjesništvu jednoga od najvažnijih hrvatskih pjesnika od sedamdesetih godina naovamo, postmodernističkog neoavangardista Milorada Stojevića, nedavno je predstavljena u trsatskome ogranku Gradske knjižnice Rijeka. Kako je uvodno istaknuo doc. dr. sc. Mario Kolar s riječkog Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta koji je moderirao razgovor, riječ je o nekonvencionalno pisanoj knjizi nekonvencionalna izgleda, uz promišljene grafičke i dizajnerske intervencije i rješenja, a bavi se pjesničkim opusom Milorada Stojevića. U predstavljanju knjige sudjelovao je autor knjige prof. dr. sc. Sanjin Sorel, također profesor s riječkog Odsjeka za kroatistiku te Milorad Stojević, pjesnik i redoviti profesor u miru o čijem pjesništvu nova knjiga i govori, ili – kako će sam reći – »objekt razgovora«.

Na pitanje zašto je knjigu napisao, autor kaže da je knjigu napisao »iz prijateljstva«, no i zato što mu je Stojević prvo bio profesor, a potom i prijatelj, kao i zbog toga što imaju »sličan mentalni kod«. Tijekom njihovih brojnih druženja Sorel je zaključio, ističe, da bi trebao napisati knjigu koja tematizira i problematizira Stojevićevo pjesništvo, koje je, reći će, otkačeno, ono koje ima nadrealnog i avangardnog, a takvo je, nekonvencionalno, i njezino uređenje.

Publika na predstavljanju knjige / Snimila Ana KRIŽANEC

Drukčija knjiga

– Sve što je bilo ludo, otkačeno, nestandardno uopće u povijesti pjesništva, to je Stoletovo pjesništvo. Dakle, sve što ima avangardnu, konceptualnu ili bilo kakvu tradiciju ludila, nadrealnog, sve je to ulazilo u njegovo pjesništvo. Mislim da ga se naprosto ne može svesti samo na jednu priču. Otkačeno, jednostavno. Ako već pišeš o nekonvencionalnom pjesništvu, logika je stvari da bi i knjiga trebala biti malo nekonvencionalnija. Zapravo je knjiga još previše umivena, ja sam htio da to bude radikalnije, ali što zbog para, što zbog vremena, dakle klasičnih hrvatskih boljki, knjiga je podosta umivena, ali i dalje je na hrvatskom stručnom polju, ajmo reći, malo drukčija, ističe Sorel te dodaje da bi temeljem izgleda knjige svi oni koji ga poznaju rekli da je ostao vjeran sebi.

Prema Kolarovim riječima, knjiga, iako je pisana »na otkačen način, i dalje sadrži spoznajno sve što i klasična znanstvena knjiga«, pa će svatko tko pročita knjigu »saznati ne samo o pjesništvu Milorada Stojevića nego i o kontekstu kada se javio, koji su to bili drugi pjesnici, koje su bile poetike te gdje je mjesto Stojevićeva pjesništva u tom kontekstu«. Samom knjigom Stojević je, govori, zadovoljan, posebice njezinim izgledom, dizajnom i grafičkim uređenjem, nekonvencionalnom opremom, no i zbog toga što »nije genij u toj knjizi.«

– Obično kad se monografije rade, onda vi stavljate na pijedestal tog čovjeka o kojem pišete, pa mu se i bezgranično divite, no toga nema ovdje i zato mi se sviđa. Da je takav tip monografije, koji spominjem, ne bih ni bio ovdje, govori Stojević, ili Bribirac, kako ga Sorel gdjekad u knjizi naziva.

Što čitaš, takav si

U razgovoru se trojac dotaknuo i Stojevićeva života te početka rada na Filozofskom fakultetu, na koji je došao osamdesetih godina. U svojem profesionalnom vijeku, saznali smo, Stojević je bio i novinar i lektor, kao i jedan od osnivača časopisa Fluminensia, danas časopisa riječkog Filozofskog fakulteta, koji slovi kao jedan od ponajboljih hrvatskih filoloških znanstvenih časopisa. Uz osvrt na početke toga časopisa, početke svojega djelovanja te objavljivanja prve poezije općenito, kao i začetka njegove čakavske riječi, Stojević je također ispričao i zanimljive crtice iz svojega života, a studenti kroatistike su i pročitali dvije njegove pjesme – »Fijumanski notturno« i »Magla u Bribiru« – koje su odabrane jer se, za razliku od nekih drugih koje imaju vizualne intervencije ili miješanje jezika, mogu pročitati.

Također, trojac se dotaknuo i pitanja opadanja čitateljske publike općenito, kao i pitanja kako zainteresirati studente kroatistike za čitanje općenito, napose čitanje poezije među kojom ima i one manje razumljive, na što Sorel odgovara da je redoslijed glede studentskog nerazumijevanja poezije uvijek isti, a on sam pokušava im pojasniti da je i nerazumijevanje nečega ujedno i – razumijevanje, od čega se uostalom i kreće.

– Pitanje nije zašto samo studenti imaju problema s time. Naime cijelo hrvatsko društvo, ono društvo koje čita, a čita jako malo ljudi, ne čita zapravo poeziju. A one rijetke ptice kad čitaju poeziju, završe s tadijanovićima, cesarićima, a to je osrednje pjesništvo. Imamo problem da, iako većini ljudi to nije problem, no meni se čini da, s obzirom na to da smo konzervativni, pitanje moderniteta u društvu, pa tako i u književnosti, nikome nije relevantno. A moj je stav da ovakva književnost iza sebe na simboličnom planu vuče sve ostale modernitete nekog društva. Što čitaš, takav si; tvoj je mentalni sklop onakav kao što čitaš, zaključuje Sorel.

Strip

U knjizi su, pak, istaknuto je, prvi put objavljene i neke od Stojevićevih najranijih pjesama koje su prvotno izašle u Telegramu, a na samom početku knjige nalazi se i strip »Riječki kroatistički trip«, u kojem se uz Stojevića pojavljuje i drugi riječki kroatist Irvin Lukežić. Knjiga broji 125 stranica, a podijeljena je u jedanaest poglavlja, uz poglavlje izbora kritika o Stojevićevom pjesništvu, bibliografiju te bilješku o autoru. Uz sam tekst, u knjizi se mogu pronaći i primjeri pjesama, dijelovi intervjua iz raznih medija, a autor književnopovijesno situira Stojevića, stilski ga (do)ocrtava te ukazuje na značajke njegova pjesništva. Knjiga je objavljena u nakladi Društva hrvatskih književnika, dizajn kolaža na naslovnici potpisuje Gordana Grohovac, a recenzenti su Adriana Car-Mihec i Goran Rem.