RIJEKA  Jedan slučaj, koji sam proizveo, ili mu barem kumovao, konkretizirao je jedno načelno pitanje na način koji je na koncu iziskivao od mene da napišem ovaj tekst. A ovaj tekst, čini mi se ovako prije nego što ću ga napisati, bit će svašta pomalo, i novinarska tema, i esej, i književna kritika, i društvena polemika, i fenomenološka rasprava. Ili ništa od toga, to ćemo još vidjeti.
Načelno pitanje koje ga je potaknulo glasi: što s aktivnim piscem u Hrvatskoj koji odbija društvene mreže i davanje intervjua kao oblik predstavljanja svojih (novih) knjiga, a ne skriva se pod pseudonimom i nekad na neke oblike intervjua ipak pristane? Zapravo se pitanje i ne čini toliko načelno, jer bi bolji poznavatelji književne scene (ne nužno književnosti) lako mogli u ovome prepoznati barem troje suvremenih spisatelja: Martinu Vidaić, Gorana Ferčeca i Danijela Dragojevića.

Dragojevića bismo zasad pustili po strani, jer njegovo odbijanje participiranja u medijima sada je već pomalo mitsko i sakupljeno je u onoj legendarnoj fotografiji na kojoj bježi od fotoreportera, a i nema »frišku« knjigu. Vidaić i Ferčec sad su ipak u značajnijem fokusu (književne) javnosti, prije svega zato što su nedavno objavili zapažene knjige. U slučaju Vidaić riječ je o knjigama »Trg, tržnica, nož«, u izdanju HDP-a, i romanu »Stjenice«, u izdanju Naklade Ljevak, a u Ferčecovu slučaju riječ je o romanu »O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća«, u izdanju Frakture.

Iznimna knjiga pjesama

Krenut ćemo književnokritičkim dijelom priče, a tek onda svrnuti pogled na društvene implikacije mojeg konkretiziranja onog kvazinačelnog pitanja, čisto da naljutimo smorove kojima nije do književnosti nego samo do skandala, i koji u ovom tekstu, ako ga i čitaju, traže samo još jedan razlog za ostrašćeno svrstavanje u neki fiktivni ili stvarni tabor. Bojim se da ću takvog čitatelja razočarati, ali s druge strane, on će naći način da sve ovo prikaže kao još jednu potvrdu svojih hejterskih stavova.

Prije nego što bih krenuo u jergovićevski obračun s indolentnim čitateljem, a pogotovo onom najomraženijom vrstom – sudionikom kulturne scene koji niti čita niti razumije, ali je prisutan – valja mi reći nešto što moram utemeljiti: »Trg, tržnica, nož« je uz »Smiljko i ja si mahnemo« Eveline Rudan najvažnija knjiga poezije unazad nekoliko godina. A od nje je sve i krenulo. Što to točno? Strpljenja, molim.
Sve je u toj knjizi iznimno, od strukture, pomno osmišljenog prostorvremenskog kompleksa, koji se okuplja oko jedne tržnice, place, i oko jednog života, koji tu tržnicu, taj život i sve važno što s njim dolazi u kontakt, pripovijeda. Da, pripovijeda, jer pjesma u prozi Martine Vidaić predivno balansira između poetskog signiranja unutrašnjih i vanjskih manifestacija, onog koje traži asocijaciju, metaforu, pukotinu, i pričanja priče.

Pazite ovaj uvod u zbirku: »tiho je i mračno u mojoj glavi. // kad bih morala reći: svakih sat do dva preko trga prolaze misli, rekla bih: tiše od tišine, kao mačji koraci. općem stavu usprkos, u samoći raste toplina i trag, i prag prve kuće već gazi tigar. // svitanje: onaj neumoljivi veznik u kojem čuče lovci. eno ih, sve svjetlije šute iza krovova.«

Čitatelj se u ovom trenutku bolje namješta na mjestu na kojem se nalazi, u slatkom iščekivanju nečeg iznimnog na stranicama koje slijede. A to iznimno dolazi već u sljedećem tekstu, i tako teče do zadnjega, bez slabijih mjesta ili zamora materijala, uvijek s nekom novom perspektivom koja savija prostorvrijeme i utemeljuje ciklički poredak stvari. Jer subjekt koji iskazuje (samo ponekad i subjekt iskazivanja, no o tom potom), prati dnevni, ali u isto vrijeme i godišnji te životni ciklus okupljen oko jednog posebnog mjesta, mjesta koje može biti trg, pust, mračan, i tržnica, živo, vibrantno mjesto u kojem uvijek čuči i neko malo zlo, neka naznaka sukoba, netrpeljivosti… ljudskost, u svim svojim inkarnacijama. Ova tržnica, naime, nije kampanilistički prostor izgubljenog Mediterana, mjesto o kojem biranim riječima pripovijeda neki masterchef; ona je mjesto trgovine, pozicioniranja, utrke s vremenom i novcem, ali i prostorom kojim jedno zapitano biće prolazi svojim velikim očima, i proverbijalnim perom, zasijecajući duboko u tkivo grada, ili artičoke, tražeći srce.

Zaslužena nagrada

Kritičar u ovoj knjizi nalazi puno materijala za pisanje, ali i pisac u njoj nalazi puno toga za sebe, no budući da nemamo ovdje prostora za sve aspekte o kojima bi u ovoj knjizi trebalo govoriti, čitatelja ćemo uputiti na potragu za »oriđinalima« u knjizi, ali i subjektom koji iskazuje u onim momentima u kojima postaje i subjekt iskaza, djevojčica, pa tinejdžerka, pa žena, koja, konačno, stavlja riblje ljuske na zjenice i kaže: »sad će mi oči šutjeti«.

Kako rekoh ranije, ovo je jedna od najvažnijih poetskih knjiga posljednjih godina, barem ovom čitatelju, i nemalo me obradovalo kad sam saznao da je dobila nagradu Kamov, koja se dodjeljuje širokom spektru tekstova te je svakome i malo bolje informiranom jasno da se netko morao ozbiljno založiti da nagradu dobije knjiga poezije. I taman kad sam pomislio da je to i više nego dovoljno razloga za intervju s autoricom, izašao je i njen roman »Stjenice«, u izdanju Naklade Ljevak. Nije bilo druge nego i njega pročitati, no s njime se ono oduševljenje iznimnošću ipak nije nastavilo. Nema u tom romanu grešaka koje bi nervirale čitatelja, suvišnih narativnih linija, nesuvislo izgrađenih likova ili početničkih nezgrapnosti, no jednostavno cijela priča »potrošila« je puno stranica, a (ovaj) čitatelj je ipak dobio malo. Introspekcija jedne arhitektice koja pokušava sastaviti svoj tragedijom razrušeni život, dok joj nacrti kuće tog života konstantno izmiču, kao i njezino mjesto u svijetu, u porodici, obitelji, njenu domu… jednostavno nije dovoljno potentno. Možda se mogla više naglasiti priča o pripovijedanju, s obzirom na to da arhitektica u biti cijelo vrijeme pripovijeda svoju priču liku za koji dugo ne znamo je li »stvaran« ili izmišljen, a u tom smislu napisan je i sam kraj, no istina je da ne bih volio biti urednik takve knjige, nedvojbeno talentirane autorice, no kojoj bi za vredniji iskorak u njoj valjalo napraviti radikalne zahvate.

Da nije bilo nevjerojatne zbirke pjesama, možda bih bio puno manje kritičan prema ovom romanu, no budući da su se autorici dogodile i jedna i druga knjiga (i ne samo one, dakako), apsolutno mi je bilo jasno koja ima prednost i kojim bih smjerom volio vidjeti daljnji razvoj autorice. No svejedno, i jedna i druga knjiga, kao i nagrada Kamov, veliki su razlozi za intervju s autoricom. No sada se događa situacija koja provocira ovaj tekst, a i jednu međuakciju. Martina Vidaić odbija intervju, objašnjenjem da trenutno ne daje intervjue.

Prvo, odmah da kažem: nije mi prvi put da mi je netko odbio intervju, i ne morate mi vjerovati na riječ, ali te stvari me ne pogađaju i cijela priča koja će uslijediti nije moj jalni obračun s autoricom koja, naglasimo to odmah, ima svako pravo ne davati intervjue, i moralno i praktično. Ima pravo i ne davati intervjue samo meni, ili mediju za koji radim. Ima pravo što hoće. To se zove sloboda. I ovo ne govorim s figom u džepu, doista to mislim, jer isto tako mislim i da mi imamo pravo propitivati javne poteze javnih osoba. Nije stvar baš posve čista i jasna u tom segmentu, no zato i postoji ovaj tekst, baš ovakav, bastardni, kojim ću ovo pokušati fenomenološki rasvijetliti.

Pitaj publiku

Međuakcija o kojoj je riječ, a koja je uslijedila prije pisanja ovog teksta, vrlo (o)smišljeno, bilo je objavljivanje ove priče na mojem Facebook profilu, koji je javan, iako privatan. Post je ovako sročen: »Martina Vidaić, mlada spisateljica (1986.), napisala je i objavila sjajnu knjigu, mislim na knjigu pjesama u prozi ‘Trg, tržnica, nož’, ne toliko na friškiji roman ‘Stjenice’, iako će i on naći svoju publiku. To je važna informacija prije ove sljedeće: Martina ne daje intervjue. Ili ih ne daje trenutno. Ili ih ne daje Novom listu. Ne znam detalje, ali meni je poručila da trenutno ne daje intervjue. Ima još naših pisaca koji ne daju intervjue, recimo Goran Ferčec, koji također ima novi roman.
Moje pitanje je što mislite o tome? Zanima me cijeli raspon, od zašto bi uopće davala intervjue, tko to čita, kome to uopće treba, do griješi, jer ako je odlučila objaviti knjigu, onda je barem malo dužna dati joj šansu da se probije u moru knjiga, a ne samo čekati da je dobri vilenjaci zapaze.

U slučaju Martine Vidaić zanimljivo je još pitanje margine. Evo jednog izvatka iz blic-intervjua koji je dala Novostima, a iz kojeg se možda može protumačiti da joj smeta marginalna pozicija, ali da sve radi kako bi je i dalje zadržala, odnosno stavljajući sav teret vidljivosti na knjige.

Živite i radite u Zadru, a vlastitim izborom držite se dalje od javnosti i društvenih mreža. Što vam ta margina omogućava?

– Zapravo živim u Zagrebu već dvije godine, ali je to rijetko tko primijetio. Istina je da je moje nepostojanje na društvenim mrežama dobrovoljno, a nisam baš luda ni za drugim oblicima samopromocije i prodavanja ‘priče’ koje je danas nerijetko nužno da bi autor došao u fokus, no za svoje knjige nikada nisam željela marginalnu poziciju. Više se radilo o tome da dugo nitko nije obraćao pažnju na ono što pišem, a nerijetko sam bila zakinuta i za najosnovniju vidljivost koju dobiju i autori početnici. (…)

Molim vas, nemojte biti zločesti, ovo pitanje me zanima fenomenološki, s aspekta pitanja o smislu onoga što radim(o), kao novinari, ali i kao pisci.«

I uslijedila je zanimljiva rasprava na mom profilu, gdje je dominirao stav, od mekšeg prema tvrđem, da za pisca ne bi bilo loše kada bi i intervjuima davao šansu da ga/ju upoznaju, čime direktno utječe i na to da se čitatelj upozna i s njegovim djelom, što je, dakako, važnije od njegove osobe. No osoba pisca je tu da »pogura« svoju knjigu najbolje što zna i umije, jer u suštini to knjiga zaslužuje.

Romantično uvjerenje

Recimo, spisateljica Marina Vujčić rekla je da je i ona nekoć živjela u romantičnom uvjerenju da će njene knjige same naći svoj put i da im ne treba ona da ih na tom putu prati.
– Nažalost, to je nemoguće. Ako te nema u medijima, ni tvoja knjiga ne postoji. Analogno doba davalo je knjizi priliku da se sama probije, ali mi više u tom dobu ne živimo. Zbilja ne volim davati intervjue, užasna mi je to tlaka i gnjavaža, interes medija uvijek je veći od moje mjere za pojavljivanjem, jer po svojoj mjeri ne bih se nigdje ni pojavila, ali ako svojim knjigama želiš dati priliku da dođu do čitatelja i ako tog čitatelja uvažavaš kao osobu koja ima pravo bolje upoznati »svog« pisca, jednostavno moraš ponekad izaći iz svoje autorske izolacije. Nije za pisca dobro da »iskače iz paštete«, ali nije dobra ni druga krajnost, da gradi imidž nedodirljivosti prema čitatelju i kulturnoj sredini. Da je lako naći mjeru u tome, nije, pogotovo ako je tebi uvijek previše – rekla je Vujčić.

Spisateljica i novinarka Slađana Bukovac, pak, smatra da bi količina intervjua i javnih istupa trebala biti stvar dogovora između autora i izdavača.

– Ako tog dogovora nema, svatko sam procjenjuje što je optimalno. Moram priznati da mi je stav autorice osvježavajući (premda sam sama dala intervjua preko svake mjere), jer sve više primjećujem drugu krajnost: došlo je do poplave prodaje, i rasprodaje, autora, osoba, gdje knjige postaju nevažne, a često ih je gotovo neumjesno i spominjati, jer se ustvari radi o osobi, a ne o tekstu, pa je prema tome sve osobno. Postoji jedan izrazit trend »samo-brendinga« i »samo-marketinga« autora od kojih većina na tržištu nema šanse, jer tržišta u principu ni nema. Otkud taj naglašeno poduzetnički aspekt, nemam pojma, jer su novci ustvari u Ministarstvu kulture. Korisnije je tamo njegovati socijalne vještine, nego se obraćati populaciji bez knjižara. Je li autor dužan »gurati« vlastitu knjigu? Ako ga nije volja, nije. Nije mu posao da bude općenarodni prosvjetitelj. Ne duguje nikom ništa, osim onima koji su u njega uložili. Ovo, dakle, komentiram iz zasićenosti drugim ekstremom, gdje vidim grupnu pojavu neke vrste uslužnih radnika, koji su usputno još malo dekorirani površnim politički korektnim stavovima. Ali ideja »duga« prema javnosti, mislim da to ne treba njegovati kao nekakvu opću istinu – rekla je Bukovac.

(Ne)vidljivost

No i Vujčić smatra da je stav Martine Vidaić osvježavajući te da je jako dobro razumije, jer to je i ona učinila sa svojim prvim romanom.
– Učinila bih i sa svakim sljedećim da me nije sustigao osjećaj duga prema svima živima osim sebe same: dug prema izdavaču, dug prema čitateljima, dug prema mami i tati i drugim članovima obitelji, dug prema učiteljici iz osnovne škole koja je prva čitala moje radove. Jedini trenuci anksioznosti koje sam imala vezano za pisanje bili su upravo trenuci kad bih se trebala pojaviti negdje u medijima. Bježala sam od toga gdje god sam mogla – od Palagruže do, na koncu, sela u kojem danas živim. Na Davorovoj listi prijatelja ima novinara koji znaju koliko sam im intervjua odbila pored onih koje sam dala. Ponekad mi je žao što nisam imala petlje kao Martina reći svima »Trenutno ne dajem intervjue«, ali nisam imala petlje, jer bih se osjećala kao da sam iznevjerila izdavača, mamu, tatu, čitatelje i učiteljicu iz osnovne. Dobar dio intervjua koje sam dala, kasnije bih požalila, najčešće zbog naslova, jer klikbajt-logika iz svega što u tom intervjuu kažeš izvuče nešto što ni u najcrnjim scenarijima nisi mogla zamisliti. Iako sama ne znam reći »Trenutno ne dajem intervjue«, divim se onima koji to znaju – rekla je Vujčić.

Nekog vraga moraš učiniti nakon što si izdao knjigu – Nora Verde / NL arhiva

Iznimno je potentan i komentar spisateljice i novinarke Nore Verde, odnosno Antonele Marušić, koja je razgovarala s Martinom Vidaić za Novosti, otkud sam kopirao njezinu izjavu u »post«.
– Kad pričamo o Martini Vidaić, knjigu »Trg, tržnica, nož« čitala sam s velikim guštom i spontano bilježila pitanja, bila bih u stanju napraviti s njom intervju na četiri do šest stranica, ne samo ovaj kratki blic-intervju u Novostima iz kojeg si izvadio ovaj citat, ali nekako sumnjam da bi ona na takvo što pristala. Što se tiče treće teme; njezine nevidljivosti u književnom polju: mislim da to nije posve točno, ona je itekako vidljiva i nagrađivana. Dobila je redom; Gorana za mlade pjesnike, Gorana za »Mehaniku peluda« i sada Kamova. Knjiga koja joj je prošla ispod radara je »Anatomija štakora«, ali nije ni prva ni zadnja autorica kojoj je jedno dobro prozno djelo ostalo nenagrađeno. Za takvo što u pravilu odgovornost snose (vrlo često, no ne i uvijek): sam autor i izdavač. Nekog vraga moraš učiniti nakon što si izdao knjigu. Ne možeš samo sjediti, ne davati intervjue, ne dolaziti na promocije svojih kolega i kolegica i pritom očekivati vidljivost i nagrade. Taj dio njezinog promišljanja mi je naivan, pa čak i pomalo – nemojte sad pucati iz svih pušaka – nesolidaran, isključiv. Žao mi je zbog toga. Dakle, »open call« kolegici: Martina, dođi da te vidimo nekad, da popijemo kavu, podrži, komuniciraj, barem u nekoj mjeri. Tek poslije toga, ove će žalbe imati do kraja smisla – kaže Nora Verde, dodajući smajlića na kraju.

Potvrda sklonosti

Važno mi je ovdje istaknuti da su ovi sugovornici u ovom tekstu kontaktirani, odnosno smatram da njihove izjave s Facebooka, iako je moj profil javan, ne bi smjele biti korištene u druge svrhe bez njihova znanja. Iako prema nekima i u struci ne treba po tom pitanju cjepidlačiti, a znamo i koliko mediji lako »kradu« s društvenih mreža, pa i zaključanih, privatnih profila, trebala bi biti jasna etička pozicija u ovom slučaju: komentar na Facebooku nije izjava u novinskom članku. Ovo ne spominjem zato da bih uputio na to koliko sam »ispravan« novinar, da, eto, radim i tako promišljen etički iskorak u odnosu na dominantan model ponašanja, nego zato da u svim tim suptilnostima dođemo i do razloga zašto je nedavanje izjave – izjava i zašto je opravdano, i u kojim slučajevima, tu poziciju propitati.
Vratimo se na dominatan stav ispod posta na mom profilu, koji ne bi trebao čuditi; bez obzira na to što se neki od nas bore protiv potvrde sklonosti (confirmation bias) i time što u portfelju svojih virtualnih prijatelja imaju i mnoge s čijim se mišljenjima razilaze, nije za očekivati snažnu drugačijost. Ne treba, jasno, previše pameti da bi se utvrdilo da ja mislim da je intervju koji pisac daje svakako dobar alat za upoznavanje čitateljstva s njegovim djelom, pa da oni koji se jave, kad misle isto ili slično, lakše to i izraze od onih koji misle potpuno suprotno. I iako jest bilo komentara u kojima su se autori zalagali za apsolutnu opravdanost nedavanja intervjua (mada nitko nije militatno zastupao ni suprotnu tezu, da autor mora davati intervjue), činjenica jest da nitko javno nije rekao ništa grubo o uopće činjenici da ističem ime Martine Vidaić u kontekstu njezina odbijanja davanja intervjua, čime bih direktno izrazio nepoštovanje prema njezinoj želji da u tom smislu ostane anonimna. I na društvenim mrežama, kojih se kloni, i u medijskim paltformama u kojima ne želi nastupati intervjuima.
No takav komentar stigao je u »inboks« i moram priznati da mi je on bio najkorisniji, jer me natjerao da dobro izbrusim sve što sam zamislio postići tim predumišljenim postom kao »prethodnicom« ovoga teksta.

Problematično isticanje

U tom komentaru osobi je problematično to da pišem o nekome na društvenoj mreži znajući da ta ista osoba namjerno nije na mreži, jer ne želi samopromociju te ni bilo koje druge vrste. Odnosno, ne pišem o njezinu pisanju, nego upravo o tome da ona želi zadržati nevidljivu poziciju, da odbija društvene mreže i da ne preuzima odgovornost da njezine knjige dobiju vidljivost, nego pasivno s marginalne pozicije čeka da ih se otkrije. Pritom ju činim vidljivom u kontekstu njezine licemjernosti, a ne njezinog rada, sugeriram njezinu kontradiktornost, jer istovremeno ona želi da joj knjige imaju vidljivost, ali ne poduzima inicijativu, i pozivam druge ljude da propituju njenu odluku, kao da ona nema pravo na nju i kao da moje pravo na ovakav post ne zadire u njezinu privatnost koju želi ostvariti mičući se ispod svjetla reflektora.
Pitanje koje ta osoba postavlja je zanimljivo: mora li svaki umjetnik na isti način željeti uspjeh svojem radu bez da kompromitira svoju potrebu za vlastitom nevidljivosti? Ako je odgovor negativan, a jest, kažem ja, što onda da radi kad drugi počnu secirati njegove odluke na društvenim mrežama, suditi i prozivati licemjerje? Zaključak je možda još zanimljiviji, u kojem osoba u mom inboksu kaže da možda Vidaić ne želi svjetla javnosti iz nekog razloga, bez obzira što piše i što želi da joj se knjige čitaju, da možda za godinu, dvije, tri neće imati problem s vidljivosti, ali ga sada ima, ili će ga imati zauvijek, ali u konačnici, to je njezin problem, možda i problem njezinih knjiga, ali i to je njen problem. Da nisam naveo njeno ime, nego da sam pisao načelno, onda bi to bilo fenomenološki, ovako je osobno.

Suptilnosti slučaja

Ovdje sam se zamislio. Je li osobno zato što spominjem njezino ime? Jesam li pretjerao? Skrivam li ipak neku povrijeđenu taštinu iza priče o fenomenološkom tretiranju važne teme? Morao sam posumnjati, dakako, jer ovo je jako dobro sročena kritika, ali u konačnici ipak mislim da nije osobno; doista me zanima što je pisac dužan, nije dužan ili što s njegovim/njezinim odnosom prema javnosti. Prvo, nije osobno zato što Martina Vidaić objavljuje pod svojim imenom, ne skriva se iza pseudonima, i javno je istupala, i u intervjuima i u javnim prezentacijama svoga rada. U isto vrijeme izražava i jasno ogorčenje zbog nevidljivosti svojih knjiga, a ne radi, kao osoba, dovoljno na tome da se izbori za njihovu vidljivost dostupnim joj metodama, moralnim, opravdanim i praktično neupitnim.
Recimo, da idem raskrinkavati tko stoji iza pseudonima Svena Adama Ewina, pa na vidjelo iznosim građansku osobu, to bi bilo nesuvislo, kao što je nesuvislo traganje za građanskom osobom iza pseudonima Elene Ferrante. Ako je pisac izabrao biti nevidljiv na taj način, neka mu. Naravno i ako je izabrao ne davati intervjue, iz bilo kojeg razloga, pobogu, neka mu, to se, kako rekosmo, zove sloboda. Ali u isto vrijeme mi smijemo propitati sve te pozicije, koliko je u njima poze, opravdanosti, neopravdanosti, poštujući temeljna etička načela. Suptilnosti slučaja Martine Vidaić, mlade spisateljice koja još čeka na pravu afirmaciju, osobe koja u javnim istupima komunicira svoju marginalnost, odnosno marginalnost njenih knjiga (iako to baš nije tako; o njima se od početka dobro piše), a u isto vrijeme ne bi se oko njih trudila dostupnim joj javnim alatima, daju dovoljno signala za legitimitet stavljanja njezine priče u fokus ovoga teksta. Ili ne daju, na čitatelju je da prosudi.
Dotad, Martina Vidaić dobila je vidljivost. I to ne samo zbog knjiga, nego i zbog nedavanja intervjua.