Nova knjiga Josipa Mlakića »Izgaranje« privlači sve veću pažnju čitatelja i kritike. Za ovog sjajnog autora to nije ništa neobično, ali ono što jest novo kad je o njemu riječ je činjenica da je ovo, po autorovim riječima, prva njegova knjiga u kojoj priče gradi na temelju likova koje je poznavao i događaja koji su se zaista i dogodili. Tematski ova knjiga ide u red njegovih brojnih djela vezanih uz rat devedesetih na prostorima Bosne, ponajprije onima gdje je živio ili živi hrvatski narod. Stoga ga na početku razgovora pitamo postoji li neki poseban motiv ili inspiracija koji su ga potaknuli na stvaranje nove knjige te tematike.

– Vaše pitanje poprilično duboko zadire i u sam smisao pisanja, pogotovo u suodnos fikcije i stvarnosti, što u ratnoj književnosti naročito dolazi do izražaja. Ratna proza, s kojom mene kao pisca najviše povezuju, odraz je i vlastite biografije, jer je rat nešto što vas trajno i duboko obilježi, a pisanje o tome predstavlja i neki vid terapije. Na to se na jedan logičan način nadovezuje i moj bosansko-hrvatski identitet. Rat u Bosni i Hercegovini proveo sam u rodnom gradu, kao pripadnik uskopaljske brigade Hrvatskog vijeća obrane što, naravno, u velikoj mjeri određuje moju ratnu prozu. »Izgaranje« se, i možda je to i glavni razlog zbog kojega sam se vratio ovom tipu proze, izdvaja iz mojeg dosadašnjeg stvaralaštva: u svojim dosadašnjim knjigama nikada nisam koristio stvarne događaje i likove. Međutim, s »Izgaranjem« stvari stoje nešto drukčije: u ovu knjigu uključio sam neke stvarne događaje kojima sam u potpunosti izmijenio kontekst. Radi se o nekim bizarnim i apsurdnim zgodama iz rata, o kojima sam pisao tek nakon što su svi akteri tih događaja u međuvremenu umrli, iz nekog osjećaja poštovanja i pijeteta. U tim pričama sam propitivao odnos stvarnosti i književnog preoblikovanja, po onoj floskuli, u kojoj ima i dosta istine, kako je život ponekad mnogo kompleksniji i apsurdniji od same književnosti, kako neke stvari, koje su se uistinu dogodile, u književnosti djeluju neprirodno i zvuče kao pretjerivanje.

Bit književnosti

Jako puno mi je trebalo da ispričam te priče jer ne volim koristiti autobiografske detalje u svojoj prozi. Pogotovo je to nezgodno u maloj sredini u kakvoj živim, u kojoj svatko svakoga zna. Američko-irski pisac Colum McCann u svojoj esejističkoj knjizi »Pisma mladom piscu« kaže kako sa sličnim detaljima možemo nekoga povrijediti: »Fikcija može povrijediti«, kaže on. »Zapravo, može nekoga potpuno uništiti. Možda to i nije toliko važno ako bol nanosiš sebi, ali ako zbog toga pati netko drugi, netko blizak ili drag, moraš razbiti to zrcalo u koje neprestano zuriš.« A imamo s druge strane južnoafričku nobelovku Nadine Gordimer koja je jednom izjavila kako u bilo čemu činjeničnom što zapiše ili izgovori nikada neće biti toliko istine koliko u njezinoj fikciji. Ja sam u »Izgaranju«, čini mi se, ostao negdje na pola puta između Columa McCanna i Nadine Gordimer. Bit književnosti ponekad se svodi upravo na taj međuodnos fikcije i stvarnosti.

U vašem opusu prepoznaje se više tipova pisanja: ratna proza, s kojom ste počeli romanima »Kad magle stanu« i »Živi i mrtvi«, potom je tu žanr kriminalističkih romana, pa onda distopija (roman »Planet Friedman« i »Druga Noina arka«), te povijesni roman s elementima esejistike (»Na Vrbasu tekija«). Kako vi vidite tu tipologiju svoje proze?

– Ne opterećujem se pretjerano bilo kakvom vrstom klasifikacija. Ta moja žanrovska raznolikost više je rezultat odabira pripovjedačke strategije. Primjerice, o anomalijama jednog društva na najbolji način možete progovoriti preko žanrovske proze, odnosno krimića ili distopije, jer se u slučaju krimića preko čina ubojstva može neizravno progovoriti i o dubinskoj patologiji društva. Za razliku od krimića koji može, kako sam rekao, biti i neka vrsta dubinskog uvida u društvenu patologiju, distopija je neka vrsta iskarikirane sadašnjosti koja je premještena u dalju ili bližu budućnost. Kada je riječ o povijesnim romanima, ja bih ih samo uvjetno nazvao tako, jer nikada ne bih pisao neki, opet uvjetno rečeno, »povijesni roman«, a da on istovremeno ne govori i o našoj sadašnjosti. Ja trenutno radim na romanu povijesne tematike čiji se prvi dio odvija početkom 18. stoljeća, a drugi u današnje vrijeme.

Metafora kukavičjeg gnijezda

»Sve je kao ostalo isto, ali nakon rata ništa više nije moglo biti isto.«, kaže u jednom trenutku nove knjige Glorije Lujanović, sjajne »Srce zemlje«, otac Glorije Lujanović. Pisali ste predgovor toj knjizi, a citirana rečenica nekako mi vrijedi za brojne vaše knjige o ratu na BiH prostorima. Jesu li, po vašem mišljenju, ratom učinjene štete nepopravljive?

– Apsolutno se slažem s Glorijom, kao što se slažem i s vama da je »Srce zemlje« iznimno književno djelo. Teško je iz današnje perspektive govoriti o tome, i to, što je mali paradoks, karakterističan za današnju Bosnu i Hercegovinu, zbog aktualne političke pat-pozicije koja je nastala iz protuustavnog političkog nasilja većinskih Bošnjaka nad Hrvatima, što za posljedicu ima nevjerojatan porast međunacionalne nesnošljivosti koja je, što danas mnogi otvoreno govore, veća negoli devedesetih, u ratnim vremenima.

Spomenuli ste mržnju koja vlada čak i među pripadnicima iste vojske. U poglavlju, ili priči, »Kukavičje gnijezdo«, u kojoj stoji: »Rekao sam to zbog toga što smo se, a da toga nismo bili ni svjesni, pretvorili u nešto drugo od onoga što smo cijeli život bili, kao da nismo odrasli tu, među tim brdima koja su nas okruživala, a koja smo sada, zbog rata, poznavali kao vlastiti džep i mrzili ih iz dna duše, onako kako se može mrziti jedino loša sreća ili netko tko vam je blizak. Kao da smo sve vrijeme živjeli u nekom demonskom, kukavičjem gnijezdu, nesvjesni vlastite prirode. Barem se meni tako činilo.« Kakva je priroda promjena koje rat donosi likovima vašeg romana? Posebno me zanima ta mržnja, odnosno ova metafora života u kukavičjem gnijezdu?

– Tu nije riječ o mržnji, već o afektu. Riječ je zapravo o frustracijama. Priča kojom sam možda na najkonkretniji način odgovorio na vaše pitanje je priča »O ljudima i granicama«, ona priča u kojoj jedan od junaka napada u kafiću svoje suborce motornom pilom, koja se u stvarnosti odigrala otprilike na sličan način kao u mojoj priči, gdje su se moji junaci već sljedeći dan, kao da se ništa nije dogodilo, nastavili družiti. Možemo to dovesti u vezu s mirnodopskom pijanskom tučom dvojice prijatelja, koji ujutro, kada se otrijezne, nastavljaju tamo gdje su stali, bez obzira na tučnjavu. U mojoj priči događa se nešto slično, i možemo u tom kontekstu ratnu psihozu usporediti s nekom vrstom mentalnog pijanstva, gdje imate osjećaj da vam je sve dozvoljeno, pa i ubijanje. Kukavičjim gnijezdom kao metaforom pokušao sam pojasniti intenzitet kojim rat utječe na ljudsku psihu, trajno mijenjajući ljudsku prirodu.

Tragične sudbine ratnih veterana

Kako – i je li uopće to moguće – učiniti korak naprijed prema pomirenju, suživotu… U odličnoj »Čuda se uvijek dešavaju drugima« glavni lik Bero, nakon sudjelovanja na u Zagrebu održanom skupu veterana svih strana uključenih u ratove devedesetih, kaže: »Razgovarali smo uglavnom o nebitnim stvarima, kako prevladati međunacionalnu mržnju. Ti ljudi, koji su nas tamo doveli, nisu znali da je to stvar prošlosti, da nitko od nas koji smo tamo došli nikoga više ne mrzi, ne zato što smo bolji od drugih, već naprosto stoga što više, nakon svega, nismo sposobni za jake emocije. O tome smo trebali razgovarati, zbog čega je to tako.« – konstatira Bero. Kako, ako je taj pojam uopće dobar, »izliječiti« te strašne ratne rane?

– Bojim se da je riječ o »neizlječivoj bolesti«, i jedan od glavnih motiva koji me ponukao na pisanje »Izgaranja« upravo su tragične sudbine brojnih ratnih veterana. Govorim o pripadnicima HVO-a, čija je pozicija opterećena poratnom stigmatizacijom koja je nastala u lijevom ideološkom polju, a koja se naslanjala na bošnjačku ratnu propagandu, u kojoj su bosanskohercegovački Hrvati u ratu s Bošnjacima, tada Muslimanima, bili jedini i isključivi »negativci«, a na koju se nastavilo poratno djelovanje profesionalnih sarajevskih književnih »antifašista« koji su u hrvatskoj javnosti počesto bili jedina mjera stvari, iako se radilo o piscima mizernih dometa. Postoji jedna sufijska misao koja govori na određeni način i o suodnosu individualnog i kolektivnog: »Kaplja u moru – more u kaplji«, koja je primjenjiva na Hrvatsku, ali u Bosni i Hercegovini ona ne vrijedi. Karakter rata u Bosni i Hercegovini nije moguće svesti na Mostar i Sarajevo, što je bio konkretan slučaj, jer se on mijenjao od mjesta do mjesta, ovisno od toga tko je na pojedinom teritoriju činio većinu stanovništva, što je unaprijed odredilo pozicije zločinaca i žrtava. Riječ je, u našem slučaju, o »tri kaplje« koje opisuju tri odvojena »mora« između kojih gotovo da više ne postoje tjesnaci i bilo kakve veze. Danas možemo govoriti o tri potpuno odvojena svijeta, pri čemu je ona famozna bosanskohercegovačka multikulturalnost, s kojom je bošnjačka propaganda nesmiljeno mahala, netragom nestala.

Znam da svim svojim knjigama ratne tematike na jedan način pokušavate otkriti i objasniti zašto je i kako je moglo doći do tih užasnih krvoprolića i te strahotne mržnje. No, biste li to mogli iskazati u nekoliko rečenica? Jer, u nekim epizodama »Izgaranja« (»Šah-mat«, »Mitar Mirić«) jasno je da te mržnje nema, čak ni kad je »neprijatelj« pred tobom. Što se onda dogodilo? Kako su bili mogući svi ti logori, surove egzekucije, silovanja…?

– Za odgovor na ovo pitanje ipak mi treba nešto više prostora od par rečenica. Treba najprije jasno odvojiti dvije stvari, što se kod nas rijetko čini, koje među sobom nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka, a riječ je o svijetu vojnika u rovovima i svijetu političko-vojnog polusvijeta koji je stajao iza logora i zločina. Nikako ih ne smijemo dovoditi u istu ravan, jer na taj način u istu ravan dovodimo, primjerice, Darka Cvijetića, vojnika Vojske Republike Srpske, i nekog od pripadnika 10. diverzantskog odreda ili, ako hoćete, mene, pripadnika HVO-a, i nekog od ubojica iz Ahmića. Mislim da se takav stereotip stvorio iz jednog modela kolektivne krivnje naslijeđenog iz bivše Jugoslavije, koji je pogotovo natovaren na leđa bosanskohercegovačkih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, o čemu i govorim u jednoj priči iz »Izgaranja«. Iza zločina i logora stoji jedna velika manjina, u svim narodima. Postoji jedan stravičan detalj iz romana »Beara« Ivice Đikića, koji govori o egzekucijama u Srebrenici, gdje su egzekucije obavljali uvijek jedni te isti ljudi, kojima bi se u jednom trenutku od povlačenja okidača počeli grčiti prsti.

S druge strane, rat u pojedinim dijelovima BiH, uključujući i onaj u kojem sam ja sudjelovao, vodio se između ljudi koji su se dobro poznavali, između ljudi koji su zajedno odrastali, a koji su se preko noći našli na suprotstavljenim stranama. Tu, uvjeravam vas, nije bilo nikakve mržnje, što opet ne znači da te mržnje nije bilo. Postoji onaj čuveni događaj iz Prvog svjetskog rata, kada su 1914., na Božić, škotski i njemački vojnici prekinuli sukob i sastali se na »ničijoj zemlji«. Sličnih primjera je bilo i u Gornjem Vakufu – Uskoplju, gradu u kojem živim, gdje su se vojnici Armije BiH i HVO-a znali povremeno susretati i zajednički piti. Na rat, bez obzira na sve, nikada ne treba gledati kroz crno-bijelu optiku, pa niti kroz okamenjene stereotipe.

Rat i poratno vrijeme

Kako se boriti protiv vala nasilja koje obilježava živote sudionika rata godinama nakon rata i o kojima sjajno pišete u »Caffe Zagreb«, »Travnjak«, »Skinite mu lisice, ko’ Boga vas molim«, »O tome ne odlučuje nitko…«?

– Bojim se nikako, osim sačekati da biologija uradi svoje. Poseban je problem institucionalna briga o ratnim veteranima, koja je u Bosni i Hercegovini izostala. Ljudi su cijelo vrijeme bili prepušteni sami sebi, a tako je i danas, trideset godina nakon rata. Nasilje nakon rata usko je povezano s ratom, kao njegova izravna posljedica, a koje je, opet, povezano s dvjema stvarima, sa strahom i s frustracijama. Strah je nešto što je gotovo isključivo vezano uz rat, dok su frustracije vezane uz poratno vrijeme. Dubina frustracija na neki način definira patologiju mojih likova u poratno vrijeme, što je opet usko povezano s posttraumatskim sindromom, pošasti koja je u velikoj mjeri obilježila tmurnu bosanskohercegovačku poratnu tranziciju, barem kada je riječ o veteranskoj populaciji. Imao sam tu priliku, a rekao sam već da su mnogi detalji iz mojih priča autentični, gotovo u realnom vremenu pratiti propadanje, odnosno »izgaranje« pojedinih mojih suboraca, od kojih su neki izvršili i samoubojstvo. Ovdje sam pokušao prije svega odgovoriti sam sebi na neka pitanja o ljudskoj prirodi, i to na osnovi jednog autentičnog iskustva koje je pomaknuto od uvriježene percepcije stvarnosti. To je onaj moment kada se jedan od likova iz moje knjige zapita: »Šta se ovo s nama događa?« Do odgovora, naravno, nisam došao, niti to bilo tko može.

U ovoj mi je vašoj knjizi zanimljiv i kompozicijski pristup jer se knjiga može čitati i kao zbirka priča, ali i kao roman koji u cjelinu veže nekoliko likova jedne od postrojbi HVO-a. Kako ste došli na ideju o takvom pristupu i koliko vam je zahtjevno bilo graditi takvu cjelinu?

– Ova knjiga je nastajala dugo, kao zbirka priča koje sam povremeno pisao u pauzama između rada na romanima, i prvobitno ih uopće nisam namjeravao sklopiti u romanesknu cjelinu. U rukopisu koji sam poslao izdavaču ostavio sam odrednicu »roman – zbirka priča«. Odluku sam prepustio izdavaču. Zanimalo me utječe li to, i na koji način, na percepciju čitatelja. »Izgaranje« je iz moje perspektive, ako ga promatramo kao zbirku priča, što je i neka vrsta mog intimnog izbora, i neka vrsta hommagea velikim američkim kratkopričašima poput Lucije Berlin, Salingera, Hemingwaya, Cheevera, Carvera, Flannery O’Connor, i koncipirano je po uzoru na »Kratke rezove« Roberta Altmana, jednog od mojih omiljenih filmova, koji je nastao prema pričama Raymonda Carvera. Ovo nije prvi put da sam neko svoje djelo koncipirao na sličan način. Moj roman (zbirka priča) »Mrtve ribe plivaju na leđima«, knjiga koju ja smatram jednim od svojih najvažnijih djela, sastavljena je na sličan način, od dvadeset i tri samostalne priče i jedne pjesme u prozi, koje se događaju istog dana u jednom bosanskom gradiću. Također, moje najopsežnije djelo, roman »Skica u ledu«, sastavljen je na sličan način, od tri samostalna romana koje, kao i u slučaju »Izgaranja«, povezuju likovi i mjesto radnje. Radi se o nekoj vrsti mozaične proze koja je, možda, i rezultat mojih čitateljskih preokupacija, pošto volim sličnu prozu, pogotovo kratke priče. Kao uzor pri pisanju ove zbirke koristio sam i roman ili zbirku priča »Winesburg, Ohio« američkog pisca Sherwooda Andersona, jedne od onih knjiga kojima se stalno vraćam.

Šest dovršenih romana

Kakve su, za sada, reakcije i hoće li biti promocije?

– Knjiga je već promovirana u Hrvatskoj prije otprilike pola godine, odmah nakon što je objavljena. Slijedi još jedno predstavljanje u Bosni i Hercegovini, u Travniku, u rodnoj kući Ive Andrića, u jednom iznimno lijepom prostoru, u kojoj ćemo Magdalena Blažević i ja predstaviti svoje posljednje romane (»Izgaranje« i »Sezonu berbe«). Što se reakcija na knjigu tiče, one su rijetke, ali su meni kao autoru dragocjene, i uglavnom su jako pozitivne. Međutim, kako ulazim u godine, ovo dvoje mi je sve manje važno. Došao sam, čini mi se, do one faze kada pišem isključivo iz neke unutarnje potrebe, ono što je Krleža jednom nazvao »pisanjem pisanja radi«.

Što novo radite?

– Trenutno se pripremam za rad na novom romanu čija se radnja odvija u Drugom svjetskom ratu i u poraću, u kojem pokušavam i o tom periodu progovoriti iz bosansko-hrvatske perspektive. Kao podloga mi služi dovršen scenarij, na kojem sam dugo radio i čijom sam krajnjom verzijom iznimno zadovoljan. Već imam naslov romana (i filma): »Odisejeva zemlja«. Također, trenutno u laptopu imam šest dovršenih romana. Uopće se ne opterećujem time kada će biti objavljeni, i hoće li biti objavljeni. Među njima je i kratki roman »Čovjek koji je iz magle došao«, koji je također nastao na osnovi originalnog scenarija koji sam nedavno završio, čija se radnja odvija u ovom zadnjem ratu i poraću. Prije ovog romana mislio sam kako je »Izgaranje« moja posljednja, uvjetno rečeno, ratna knjiga. Međutim, pokazalo se da se rat kod mene pretvorio u neku vrstu opsesije od koje je teško pobjeći. Tako da je, iz moje perspektive, »posljednja knjiga o ratu« običan mit, a ujedno i neka vrsta jalovog samozavaravanja.