Festival »Miroslav Krleža« u Zagrebu, posvećen našem najvećem piscu i njegovom djelu, ove će godine biti održan od 28. lipnja do 7. srpnja. Ovih dana predstavljen je program 13. festivalskog izdanja, s naglaskom na premijeru predstave »Baraka Pet Be«. Ravnatelj festivala Goran Matović istaknuo je da ovogodišnji festival otvara Krležina antiratna proza iz djela »Hrvatski bog Mars« u režiji Marine Pejnović i adaptaciji Vida Hribara. Predstava će biti izvedena u dvorištu bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici. Ovim povodom Marina Pejnović podsjetila je kako je »Baraka Pet Be« kratka priča iz Krležine zbirke »Hrvatski bog Mars« o užasima koje za sobom donosi rat negdje između neimenovane bojišnice na istoku Europe. Ocijenila je kako njome Krleža ispisuje neke od najpotresnijih redova hrvatske antiratne proze.

S obzirom na trenutačno ratno stanje u svijetu, od Ukrajine do Gaze, odabir ratne tematike sukladan je aktualnoj društveno-političkoj situaciji. »Hrvatski bog Mars« je ciklus o hrvatskim domobranima u Prvom svjetskom ratu. Pod tim naslovom izlaze od 1922. različito koncipirane knjige koje obuhvaćaju fragmente prethodno objavljene u časopisima ili drugim Krležinim knjigama, a konačna redakcija ciklusa iz 1946. zadržava uspostavljeni slijed iz 1933.: »Bitka kod Bistrice Lesne« (prvi put objavljena 1923.), »Kraljevska ugarska domobranska novela« (1922.), »Tri domobrana« (1921.), »Baraka Pet Be« (1921.), »Domobran Jambrek« (1921.), »Smrt Franje Kadavera« (1921.), pridružujući mu kao posljednju »Hrvatsku rapsodiju«.

Podsjetimo ukratko na sadržaj »Barake Pet Be«, prema Krležijani. Grof Maksimilijan Axelrode, odvjetak prastaroga austrijskog plemstva i visoki časnik Suverenoga malteškog reda, šef je velike bolnice koja se pod zastavom Crvenog križa nalazi iza ratnih linija na prostoru između Stanislavova i Krakova. U jednoj kritičnoj situaciji u kolovozu 1916., kad se nakon austrijskog povlačenja očekuje dolazak Rusa, Axelrode zajedno s otmjenim damama, koje mu pomažu, i polovicom osoblja odlazi u sigurnije područje. U iščekivanju dolaska druge vojske, u bolnici nastaje anarhija. Pijančuje se i dvije su bolničarke silovane; raspojasani su i pokretni bolesnici i zarobljeni Rusi, koji obavljaju pomoćne poslove. Austrijski protuudar bio je uspješan pa neprijatelj ne stiže do bolnice. Vraća se Axelrode, koji uspostavlja red. Sedam je zarobljenika strijeljano. Ranjenici su natjerani da i na nosilima sudjeluju u sablasnoj paradi u kojoj pozdravljaju austrijsku zastavu, a kasnije rukovodeće osoblje pred barakama pije i nazdravlja u čast pobjede. Pripovijedanje je uglavnom usredotočeno na opis barake Pet Be, u kojoj leže nepokretni ranjenici, operirani i oni kojima nema spasa. Izmiješani su Mađari, Hrvati, Austrijanci, Slovaci, riječki Talijani, Rusi, ratni zarobljenici iz Sibirije. Miješaju se glasovi, pjesma, pučki stihovi i uzrečice na raznim jezicima, cinizam i besanica, hroptanje i agonija.

»Priča je u tradiciji ekspresionističkog slikanja masovne scene s kolektivnim nosiocem radnje, u kojoj je donekle individualiziran đak Vidović, koji je na postelju broj osam (na kojoj svake noći kao da umire drugi) donesen prostrijeljenih pluća. Prije toga okupali su ga u betonskom bazenu sa smrdljivom vodom, po kojoj ispod parnih tuševa plivaju krvavi zavoji i vata. U agoniji Vidović sluša kako svatko na svom jeziku zaziva Gospodina ili majku, a sam se osjeća bespomoćno i nezaštićeno pri pomisli na hrvatskog drvenog Kristuša ‘na blatnoj cesti, kojom se cijedi gnojnica; kraj koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela; onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom…’«, navodi Krležijana.

U Napomeni o »Hrvatskom bogu Marsu« 1923., Krleža poriče da je na svom »mesu« ikad osjetio užas rata, pa »da bi zato bio morao postati antimilitarističkim piscem iz ličnog revolta«. U ratu nikad nije bio u vatri niti u opasnosti: pa čak mu je u Galiciji vojska djelovala smiješno. Odbacio je sablju i postao književnikom i prije nego što ga je počela proganjati »smrt četrdesetorice nevinih mučenika«, njegovih bivših drugova iz vojne akademije Ludoviceum.

Iskustvo kasarne, vježbanja u trupi, vojne bolnice, pa i kratkog boravka na ruskom frontu sigurno su ipak pridonijeli ukupnoj slici ratne stvarnosti u »Hrvatskom bogu Marsu«.