Odabravši za naslov svog četvrtog romana naziv židovskog praznika oproštaja, Dana pomirbe (Jom Kipur), Ivana Šojat-Kuči odredila je temeljnu ideju svog romana, a kako do te pomirbe – ponajprije sa samim sobom – doći pokazala je kroz radnju utemeljenu na psihološkoj (samo)analizi glavnih likova – nekadašnjeg hrvatskog dragovoljca Josipa Matijevića i mladog tridesetogodišnjeg psihologa dr. Grgura Romića. 

Njih dvoje na psihijatriji bolnice u Osijeku život spoji nakon što Matijević u predizborno proljeće 2013. godine na skupu manje poznate desničarske stranke napravi incident zbog kojeg mora uredovati policija, a on završi na psihijatriji gdje bi kroz razgovore s dr. Romićem trebao osvijestiti svoje psihološko stanje i otkriti uzroke agresivnosti. 

Ratne strahote

Kroz višednevne susrete Matijević će psihijatru ispričati svoj gotovo cijeli ratni put – od trenutka kad se 1991. godine s nepunih 19 godina priključio postrojbama Hrvatske vojske, preko 272 dana zarobljeništva u srpskim logorima u Stajićevu i Nišu pa do povratka iz zarobljeništva i novog odlaska na bojišnicu sve do kraja rata. Poratno razdoblje za Matijevića je puno ogorčenosti i nezadovoljstva jer je država za koju je krvario i primao teške batine daleko od onoga što je očekivao, a posebno je ljut na one koji su rat iskoristili za zaradu i to bijegom s bojišnice. Uz to, pogođen svim strahotama koje je proživio, Matijević intenzivno razmišlja i o tome kako su ta zvjerstva kojima je svjedočio moguća i to među ljudima koji su se često i poznavali te prijateljevali, a teorija koju razvija da bi sam sebi dao odgovor vezana je uz postojanje nečeg demonskog što ulazi u ljude te na periodično ponavljanje zla koje, po njemu, postoji kao zasebna kategorija i rašireno je svuda po svijetu. Naravno, ovakvi odgovori dr. Romiću djeluju kao iskakanja iz normale, ali od svog pacijenta ne odustaje, tim više što Matijević vrlo često rezonira izuzetno zrelo i bez mržnje pri čemu je vrhunac tog njegovog stava činjenica da ne mrzi Srbe, bez obzira na to što je proživio u njihovim logorima. 

Liječnik i pacijent

No, uz psihoanalizu hrvatskog branitelja dr. Romić, potaknut ne samo njegovom životnom pričom, već i nizom zanimljivih stavova, počinje razmišljati i o vlastitom životu otkrivajući pritom, pomalo i iznenađujuće, niz sličnosti pa se često granica između liječnika i pacijenta briše. Dr. Grgur Romić usvojeno je dijete i tek kao odrasla osoba saznaje da je romskog podrijetla zbog čega i nije mogao dobiti posao u Zagrebu gdje je odrastao i školovao se. To u njemu rađa osjećaj jakog nezadovoljstva vrlo sličan Matijevićevom. Nakon brojnih razgovora s Matijevićem to nezadovoljstvo sredinom u kojoj živi raste, a njegov bunt nije agresivan poput Matijevićevog, ali je puno opasniji jer na kraju romana dr. Romić – odlazi u Ameriku! S druge pak strane Matijević ostaje i započinje novi život jer su mu razgovori s Romićem bitno pomogli te na kraju romana, u velikoj mjeri pomiren sam sa sobom, počinje vezu s Dubravkom, bivšom djevojkom svog ratnog druga koji je poginuo prvih dana rata.

Domovinski rat 

Obradivši iznimno aktualne teme (nezadovoljstvo branitelja, opća kriza, bijeg mladih stručnjaka u inozemstvo, pokvarenost političara…) Šojat-Kuči stvorila je vrtlo zanimljiv roman o hrvatskom branitelju, nositelju brojnih odlikovanja među kojima se ističe »PTSP za sva vremena«. Iako osnovni okvir romana upućuje na vrlo komorno ozračje razgovora dvoje ljudi, »Jom Kipur« roman je snažne energije i velikih napetosti te žestoke kritike negativnosti koje su se u Hrvatskoj događale od Domovinskog rata pa do danas. »Bagra je veličanstvenu pobjedu pretvorila u sramotu«, komentira majka dr. Romića, a još je oštriji sudionik tih ratnih zbivanja Josip Matijević koji u jednom trenutku kaže: »Zbog nekolicine, zapravo minorne skupine sociopata i manijaka koji su ratni kaos iskoristili kako bi ubijali, zbog zločinaca koji bi i u normalnim okolnostima vjerojatno nekog ionako ubili, zbog maloumnika koji su valjda stvarno vjerovali kako je samo jednonacionalna država recept za blagostanje, zbog svih tih morona ili lukavaca, jer bilo je tu i lukavaca, Domovinski rat je ukaljan«, kaže Matijević.

Zahvaljujući nizu tema koje obrađuje »Jom Kipur« je istodobno ratni, obiteljski, psihološki i društveni roman koji u velikoj mjeri korespondira sa suvremenom hrvatskom stvarnošću, ali je isto tako okrenut i nedavnoj traumatičnoj ratnoj prošlosti, a djelomičnim happy endom, kao i početnim motom kojim je iskazana nada u pobjedu svjetla nad mrakom i bolje dane možda najavljuje i budućnost. »Jom Kipur« svakako je i na prvom mjestu roman o braniteljima, pri čemu postoji prilična doza vjerojatnosti da se mnogim braniteljima i neće dopasti. No, Ivani Šojat-Kuči je za vjerovati i to ne samo kao već dokazanoj književnici, već i kao – braniteljici! Naime, davne 1991. godine kad je rat stigao u njen Osijek tadašnja studentica druge godine matematike i fizike javila se u dobrovoljnu postrojbu Zbora narodne garde te godinu i pol ostala na bojišnici. Očigledno, ona zna o čemu piše, a čini to vrlo dobro pa je »Jom Kipur« knjiga koju trebaju čitati i branitelji i oni koji to nisu. Možda će nakon toga bolje razumjeti jedni druge.