Predavanje pod nazivom »Nepoznato i manje poznato o Branku Fučiću« održao je prof. dr. sc. Marijan Bradanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, inače i autor monografije »Branko Fučić« objavljene ranije ove godine. Svojim predavanjem profesor je još jednom ukazao na važnost, veličinu i širinu djelovanja akademika Branka Fučića, posebice u kontekstu raznih terenskih istraživanja koja je za života neumorno provodio na području sjevernog Primorja, Kvarnera i Istre, otkrivajući brojnu važnu baštinu.

U vrlo živopisnom predavanju bogatom nepoznatim pojedinostima o Fučićevom životu i djelovanju, profesor Bradanović započeo je biografskom crticom o akademiku, skrenuo je pažnju na brojnost njegovih fotografija koje je prikazao u svojoj prezentaciji, kao i njihovu kvalitetu, jer nedvojbeno pokazuju Fučićev smisao za kadriranje, kako ocjenjuje.

Uz brojne fotografije, kao i arhivske dokumente, Bradanović je ukazao na Fučićev prvi zadatak u Golgorici s kućom Franceschi, one zadatke koji su uslijedili, dao je uvid u njegov završni rad o Rembrandtu, kao i neke od njegovih najvažnijih, od brojnih, postignuća.

Branko Fučić odlikovao se, ističe, neumornim radom, upornošću i posvećenošću, eruditskim znanjem, a fokus je imao »gdje god su ga bacili«, pa je s podjednakim žarom istraživao Istru, Kvarner te neke od kvarnerskih otoka. Tako je primjerice na otoku Cresu sa sjeverne strane snimio i opisao Beli (1948.), dubašljanski Porat na Krku (1938.), rovinjsku ulicu ispod crkve sv. Eufemije (1945.), kaštel u Bujama i Buje (1947.), ruševine romaničke benediktinske crkve sv. Petronile u Kanfanaru (1946.), glagoljski natpis vanjske strane crkve sv. Jurja u Lupoglavu (1947.), kamenu gotičku skulpturu Madone u Grožnjanu koja datira oko 1460. godine (1947.), gotičku kapelu sv. Roka u Cerovlju (1947.), gradska vrata u Barbanu (1946.), pazinsko Biskupsko sjemenište (1946.) te ostalo. Naravno, tu je i niz detalja s riječkog područja, recimo opis i snimak vedute starog dijela grada Gomile nakon bombardiranja (1945.), sušačka Piramida (1945.), kao i snimak i opis sušačkog mosta preko Rječine (1947.). O radu na svim spomenutim lokacijama najbolje, dakako, svjedoče originalne Fučićeve fotografije koje autor donosi u knjizi.

Dvije fotografije

Kako je Bradanović dalje kazao, ponekad mu se čini da su Fučića htjeli izbrisati iz povijesti, što je pojasnio na primjeru dviju fotografija iz 1952. godine kod renesansnog zida ispred Osnovne škole »Nikola Tesla«, jedne svuda dostupne, gotovo pa službene, kao i druge koju je sam Bradanović dobio od jednog fotografa, a razlika je u tim fotografijama što jedna prikazuje skupinu ljudi s Fučićem, dok ga na drugoj – nema.

Foto Ana Križanec

Nešto ranije ove godine bila je promovirana i knjiga »Branko Fučić« Marijana Bradanovića, iz serije Povjesničari umjetnosti, a kako je u predgovoru knjige istaknuo recenzent Marko Špikić, »knjiga je intelektualna i profesionalna biografija akademika Branka Fučića te donosi spoj znanstveno utemeljenoga historiografskoga pristupa i iznimne esejističke kvalitete Marijana Bradanovića. Knjiga je ustrojena tematski i kronološki, otkrivajući mnoštvo nepoznatih i priželjkivanih podataka o Fučićevu djelu.«

Sama knjiga je, piše Špikić, monografskog pristupa, a rijetkost je da se jedna knjiga posveti djelovanju i radu jedne osobe, stoga čitatelj dobiva uvid u život i djelo Branka Fučića, povjesničara umjetnosti, konzervatora, akademika, »jednog od istraživačkoakademskih divova hrvatske povijesti umjetnosti, povijesti pismenosti i konzervatorske profesije«, što će, smatra, izmijeniti i njegovo mjesto u domaćoj historiografiji o povijesti umjetnosti.

Da ta knjiga nije jedina koja se bavi Fučićem, piše i sam Bradanović u uvodnome poglavlju u kojem spominje knjigu »Terra incognita« koja je prethodila, zatim zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa posvećenog životu i radu akademika Branka Fučića održanog u Malinskoj 2009. godine, no i drugih radova. Upravo uvodni esej Radoslava Katičića u tome zborniku vodio je autora Bradanovića u pisanju Fučićeve monografije, naznačeno je i u samoj knjizi.

S obzirom na to da je – kako je istaknuto i u knjizi i u dvama ovogodišnjim predavanjima o Fučiću, nedavno održanome i u povodu promocije knjige – profesor Bradanović u konzervatorskom dijelu svoje karijere imao je prilike surađivati sa »šjorom Brankom«, kako će ga sam nazvati, knjiga donosi uvid u nepoznate detalje o njegovu životu, radu i djelovanju, kao i uvid u vrijednost njegovih istraživanja, opažanja, posebice uvid u fotografske dokumente brojne kulturne baštine Istre i Kvarnera u periodu nakon Drugoga svjetskog rata.

Gusta faktografija

Sama knjiga, temeljena na »neistraženom arhivskom gradivu te pogledu iz kuta povijesti umjetnosti«, naglašava i sam autor, nije pisana kao uobičajena biografija, pa može koga iznenaditi »gustom faktografijom«, no i razočarati nedovoljnom preciznošću opisa kasnijega akademikova djelovanja, stoga se ne radi o sveoubuhvatnoj znanstvenoj raspravi.

Foto Ana Križanec

Fučićevo stručno djelovanje najbolje se može opisati Bradanovićevim riječima koji ističe kako je »katkad teško približiti genijalnost autora koji ne samo da nije zazirao od valorizacije kulturne baštine skromnih likovnih dosega, već je iznimno cijenio i obožavao kontekstualizirati nespretna djela«, a uz primarni uvid u njegovo djelo, autor u zametcima daje i signale i društveno-političke situacije koja je također utjecala na akademikov rad, što i argumentira činjenicom da je i iz arhivske građe posve jasno kako je Fučić bio »pod prismotrom državnih sigurnosnih službi«, moguće i zbog svojeg vrlo otvorenog pristupa.

Knjiga o životu i djelu jedne veličine, Fučića, i njegova iznimnog djelovanja, ističe se u knjizi, ujedno je i način, ili bolje rečeno autorski pokušaj rekuperiranja profesije povjesničara umjetnosti koja je danas sve više ograničena i udaljava se od primarne djelanosti – zaštite kulturne baštine. U takvo današnje vrijeme jedan Fučić itekako bi dobro došao, smatra autor, pa samom knjigom stoga želi pokazati i onima koji nisu povjesničarskoumjetničke struke kako je Fučićevo »temeljno znanje, kombinirano s njegovim golemim talentom i voljom za (…) cjeloživotnim učenjem, utjecalo na metodologiju njegova rada«.

Sama knjiga puna zanimljivih pojedinosti, koja se zbog vrlo prohodnoga teksta lako čita, obiluje crticama iz Fučićeva života, posebice onih koji se dotiču autorova života i suradnje s njime. Jedna od takvih crtica je primjerice i ona koja je vezana za Fučićev kraj života koji je, saznajemo, i sam predosjećao, kao i za trenutak u kojem Fučić, dok mu autor knjige govori o jednome krčkom nalazu te pojašnjava kako on mijenja dotadašnju interpretaciju jednog spomenika, radi skicu toga nalaza, što je impresioniralo i samog autora, odnosno pripovjedača te zgode Bradanovića. Vrlo su živopisni i iskreni i retci u kojima autor monografije citira samog Fučića kad govori o poslu: »Meni nije bilo taško delat. (…) Ured je za mene bila smrt. (…) Delal bi u uredu dok mi ne bi crno palo na oči od gladi.«

O tome koliko i sam autor cijeni vrijeme u radu i razgovoru provedeno s akademikom Fučićem možda najbolje svjedoči činjenica da i danas, govori u knjizi, a istaknuo je i u svojem predavanju, desetljećima nakon njegove smrti, razgovara s njime, razmišlja o njegovim rješenjima, veselju u povodu kakvoga umjetničkog nalaza. Štoviše, govori dalje, posebno akademiku duguje onaj specifičan osjećaj koji ga prožima kad ispred Kostabele, prisjećajući se njegovih raznih minijatura, gleda prema Velebitu, Omišlju, Dubašnici, Tramuntani, Učki te gradićima na zapadu Istre. Kako će to autor u knjizi reći, zahvalan mu je jer ga je uvjerio »u mjesto i radijus njegovoga pravog zavičaja.«

Institucija za sebe

Veličinu Branka Fučića izvrsno dočarava pasus u kojem autor citira akademika Tonka Maroevića koji kaže: »…bio je zapravo osoba izvan svih institucija, ili, bolje, institucija za sebe. (…). On je znao gledati integralno, od prve rečenice ući na neki način u djelo unutar svoga konteksta, svoga socijalnog prostora, podijeliti ga s onime koji su ga naslijedili, koji su s njime živjeli, a opet često iz perspektive moderne i novog života, tj. iz perspektive novih potreba, pogotovo obrane, zaštite i očuvanja. U tome smislu naravno da je Branko Fučić ostvario jedan svijet bez kojeg bismo bili neusporedivo siromašniji«.

Naravno, točku na kraju ipak stavlja sam autor koji ističe da »fenomen Branka Fučića nadilazi naše lokalne i regionalne okvire, no valja mu pristupati i u regionalom ključu zavičaja koji je upravo obožavao i kojemu se tako potpuno posvetio. Pogotovo za nas sa sjevernoga Jadrana to je povijest umjetnosti koja dijelom može izgledati arhaično, ali nikako ne može zastarjeti«. Iako se danas mnogo piše o kulturnoj baštini i njezinoj zaštiti, malo je onih, ocjenjuje autor, koji se mogu približiti Fučićevoj razini, jer mnogi koji o kulturnoj baštini objavljuju radove, pokazuju nedostatak temeljnoga znanja glede njezine valorizacije.

Knjiga broji 258 stranica, a podijeljena je u četrnaest poglavlja – Okvir, Motiv, Trostruki Bodul, a i Vlah, čobanin, U ratno doba na Mudroslovnom fakultetu, Neuktoriv pripravnik Karamanova Konzervatorskog zavoda, Bilješka o Fučićevu konzervatorskom fotografskom opusu, Od asistenta do akademika, Summary, Branko Fučić, životopis, Najvažnije nagrade i priznanja, Izbor iz bibliografija Branka Fučića, Ostala korištena literature i izvori, Bilješka o autoru, Tumač kartica. Jedno od poglavlja, »Izbor iz bibliografije Branka Fučića«, ima i nekoliko potpoglavlja koja donose uvid u autorove knjige i monografije, stručne i znanstvene radove, enciklopedije i leksikone, radio i filmografiju, izložbe, likovne kritike i osvrte te njegove rane radove – pjesmu i prozu. Upravo potonje poglavlje jasan je pokazatelj širine Fučićeva djelovanja.

S obzirom na takvu širinu akademikova djelovanja, knjiga »Branko Fučić« Marijana Bradanovića nema tendenciju biti sveobuhvatan prikaz njegova rada, što i autor napominje, no svakako jest detaljan uvid u život i djelo akademika koji je obilježio naš kraj i naše podneblje, svojim neumornim radom, preciznošću, velikim znanjem te svojim jedinstvenim pristupom kojega s punim pravom – kao i sam autor negdje u knjizi kad govori o njegovoj knjizi – možemo nazvati fučićevskim. Knjiga je stoga uvid u život i djelo jednoga akademika, znanstvenika, povjesničara umjetnosti i konzervatora, vrijedan doprinos povijesti umjetnosti, arheologiji, no i povijesti općenito, a poslužit će, osim studentima, svim zaljubljenicima u povijest (umjetnosti). Prostor za daljnja istraživanja glede Fučićeva rada i djelovanja, ocjenjuje autor, svakako postoji, a kao što i sam autor naglašava, i ova knjiga moguće je izvorište za jednu doktorsku disertaciju koja bi još sveobuhvatnije ponudila uvid u djelo i stvaralaštvo akademika Branka Fučića – jedinstvenog primjerka homo fabera.

Izložba »Ki je Branko Fučić?«

U Sveučilišnoj knjižnici postavljena je izložba »Ki je Branko Fučić?« majstora filma i fotografija Petra Trinajstića koja i fotografijama i opisom donosi uvid u njegov život i djelo. O izložbi možda najbolje govori dio popratnog Trinajstićevog teksta: »Fotografije nisu izložene samo da budu fragmenti jednog laskavog portreta…već da bi bile i dobro došla pripomoć u stvaranju Fučićeve cjelovite biografije. Podastrti prizori svjedoče o pojedinim trenutcima iz života i rada meni dragog i nezaboravnog akademika, suradnika, prijatelja, učitelja ili kako mi je bilo draže reći mu, a njemu čuti – Meštra, znanstvenika, istraživača i otkrivača glagoljske epigrafike i srednjovjekovnog zidnog slikarstva«.