RIJEKA – Jan Bolić riječki je pisac koji unatoč mladosti (rođen je 1995. godine) iza sebe već ima pet, a odnedavno i šest knjiga. I bila bi to ne baš obična priča o jednom hiperproduktivnom mladiću-piscu kada u njoj ne bi još bila i činjenica da Jan zbog bolesti spinalne mišićne atrofije, koja ga čini gotovo nepokretnim, piše tek jednim prstom. Najnovija Janova knjiga druga je njegova knjiga ispovjedne proze, naslovljena »Dan po dan«, objavljena u izdanju Beletre, a koja će biti predstavljena u riječkom Teatro lounge baru, 7. rujna u 19 sati.

Razgovaramo s Janom tik po objavljivanju njegove nove knjige.

»Dan po dan« druga je vaša knjiga ispovjedne proze. Što vas je inspiriralo da je napišete i što ste si zacrtali kao cilj kada ste je počeli pisati?

– Inače volim pisati o životu i životne teme. Inspirira me život i ljudi. Zapravo sve ovo me inspirira. Cijeli ovaj svemir u kojem živimo je inspiracija. Knjigom »Dan po dan« želio sam druge motivirati i inspirirati da žive sretnije. Da nikad ne odustaju. Da budu strpljivi i da uvijek slijede svoj put.

Knjiga počinje mrakom, poglavljem tako naslovljenim, pri čemu je taj mrak i doslovan: naime na samom kraju pandemije koronavirusom vi ste se zarazili i završili u bolnici na respiratoru. Pišete o tome, pišete kako vam nije bilo lako i kako ste imali sumnje. Kako ste se iz tih sumnji i strahova izvukli, što vam je pomoglo?

– Zapravo »mrak« u mojoj knjizi ima više značenja. Mrak, istina, to su bolni trenuci u životu. Sve naše boli. Sve boli koje sam doživio. Sve boli koje su me promijenile. Pisao sam i o mraku koji imam u sebi. Taj mrak koji nosim u sebi, to su te sumnje, strahovi i bol. No isto tako bez mraka nikad ne bismo znali za svjetlo.

Strah je nepotreban

Nakon mraka slijedi proljeće, i naslovom poglavlja. Dok se priroda budi i život buja, i vaš optimizam raste. Nakon mraka uvijek nekako ipak zasja sunce, je li tako?

– Da, baš sam to htio poručiti knjigom. Nakon svega, uvijek će zasjati sunce. Zar ne? Bez mraka ne bismo znali kako je lijepo svjetlo.

Kažete na jednom mjestu da je život dar. Prihvaćamo li ponekad previše olako taj dar?

– Život je zaista dar. Dobili smo taj dar i mi sami odlučujemo što ćemo s njim. Ja vjerujem da čovjek barem nakon susreta sa mnom ili nakon čitanja moje knjige ne uzima život, dar, olako. Međutim, ponekad svi mi uzimamo u životu neke stvari zdravo za gotovo. Volio bih da ljudi počnu živjeti život prije nego im opali šamar. Jer život nije nikome lagan, ali svi mi možemo se potruditi živjeti onako kako uistinu želimo.

Kažete i da je strah nepotreban, pa čak i kad je opravdan. Možete li nam to malo približiti?

– Strah je uglavnom nepotreban i on nas često puta zaustavlja i sputava u nekim namjerama. Na primjer izaći iz zone komfora; obično nas strah i navike koče u tome. A zapravo tek kad pobijedimo strah, onda vidimo koliko je bio nepotreban i koliko je lijepo živjeti bez tog straha. Naravno, strah se ne može uvijek pobijediti u jedan dan. I ja se još borim sa strahovima i borit ću se. Mislim da svakako treba raditi na tome. Svatko od nas.

Ništa bez ljubavi

Suočavanje s vašom bolešću bilo je teško i izazovno, ne samo za vas, nego i za vašu okolinu, za vaše najbliže. Puno pišete i o tome i iz vaših zapisa vidljivo je koliko su ljubav i podrška bližnjih važni. Što smo bez ljubavi i podrške?

– Pa ja bez ljubavi i podrške svoje obitelji sigurno ne bih bio tu gdje sam danas. Mislim da je ljubav bitna kako bismo prihvatili sebe. Da ja nisam bio voljen od obitelji, vjerojatno se ne bih tako prihvaćao. Da nisam imao podršku, kao i danas, ne bih nikad uspio. Život bez ljubavi i podrške nije moguć. Pa sve oko nas je na neki način ljubav!

Obitelj je dobila cijelo jedno poglavlje, koje je još k tome i strateški postavljeno na kraj knjige. Što je za vas obitelj?

– Obitelj mi je sve. Uvijek kažem na prvom mjestu mi je obitelj pa onda pisanje. Obitelj je utočište. Obitelj je nešto gdje se uvijek možemo vratiti. Tražiti pomoć. Obitelj je nešto što nas razumije i voli. No isto tako i mi trebamo biti tu za obitelj.

Kažete u knjizi da je svatko na ovom svijetu rođen s misijom. Koja je vaša misija?

– Istina. Mislim da svatko od nas ima neku misiju u životu. Netko je otkrije prije, a netko malo kasnije. Moja misija je ljudima pokazati da se unatoč preprekama u životu može živjeti sretno. Inspirirati i potaknuti ljude da ne gube vjeru u sebe. I da nikad ne odustaju.

Um stalno radi

U kojoj je fazi dokumentarac koji o vama snima Anđelo Jurkas? Kad i gdje možemo očekivati premijeru i početak prikazivanja?

– Imamo još snimanja. Mislim da će do kraja ljeta snimanje sa mnom završiti. Onda još gosti i to je sve. Anđelo je rekao premijera druge godine najesen, vjerojatno. A premijera filma, ja bih volio da bude u našem kazalištu, u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci.

S obzirom na to da ste nas naviknuli na produktivnost, iako vam je nova knjiga friško izašla, vjerujem da već nešto novo pripremate. Jesam li u pravu i koliko nam o tome možete reći?

– Uvijek imam nešto. Moj um stalno radi pa čak i kad ne želim. Stalno misli na pisanje i stvaranje. Ponekad se i umorim od njega. Zasad ne pišem ništa, još kad krenu predstavljanja ove knjige, moram se tome posvetiti. Volim predstavljanja i jako im se veselim. Ipak je uživo nekako bolje, pa volim ispričati nešto o knjizi itd. A i volim kada ljudi imaju priliku vidjeti me i uživo. Zato uvijek dajem sve od sebe da nešto lijepo, inspirativno i ispričam. No da, bit će nova knjiga, vjerojatno o životu. Za kraj bih želio zahvaliti vama što mi uvijek dajete veliku podršku. I vjetar u leđa. Zahvalio bih i svim čitateljima, pratiteljima koji me prate, pozdravljaju, zaista su divni. Bez njihove podrške ništa ne bi bilo moguće.