Knjiga »Sama«, novi roman ugledne hrvatske književnice Ivane Šojat, već privlači pažnju čitatelja i kritike, a sve to vjerojatno je samo za zagrijavanje pred jesen kad će – budući da nije riječ o lakom štivu i usputnoj ljetnoj literaturi – vrlo moguće izazvati i brojne nove komentare.

Sve to dovoljan je razlog za razgovor s poznatom autoricom. Počinjemo ga konstatacijom kako je u posljednje nepune tri godine vrlo aktivna. Čak četiri romana objavljena su u razdoblju od 2020. pa do ove godine – izvrsne knjige za mlade (i starije!) »Zmajevi koji ne lete« i »Oblak čvoraka« te vrlo dojmljiv »Štajga ili put u maglu« koji analizira dio hrvatske svakodnevice. »Sama« je novi doprinos slici suvremene (ne samo hrvatske) stvarnosti.

Otkud tako intenzivno okretanje društvenoj problematici?

– Društvena tematika moja je stalna preokupacija, čak i kad to nije na prvi pogled vidljivo. Ta je tematika moje opsjednuće, poglavito sklonost ljudi izopćavanju, guranju pojedinaca na marginu, sklonost »kolektiviziranju«, uopćavanju. Sve su moje kratke priče, recimo, temeljene na onom gnusnom iščuđavanju nad tuđom propašću koju su baš ti začuđeni proizveli.

Naime, intelektualno prosječni vole ljude sabirati u skupine o kojima imaju jasan stav. Tako im je lako manipulirati ljudima i stvarnošću. Lakše je svijest svesti na crno-bijelu sliku, na »dobre« i »loše«. Ljudi su, nažalost, skloni paušalnim procjenama, progonima, kamenovanjima. I nije to novovjeka pojava.

Pisanje za mlade

Kroz četiri spomenuta romana obrađujete različite generacije – od osnovaca i srednjoškolaca u »omladinskim« romanima pa do starije generacije u »Štajgi«, odnosno srednje u romanu »Sama«. Je li teško pisati o pripadnicima različitih generacija i kakve su reakcije pripadnika generacija o kojima pišete?

– U pisanju se uvijek stavljam u poziciju protagonista, duboko se uživljavam u njegovo svekoliko stanje. To je ponekad (zapravo često) i teško i bolno i mučno.

Zato mi nakon pisanja svake knjige treba podosta vremena za emocionalno »vraćanje« u nekakvo normalno stanje. Što se pisanja za mlade tiče, mislim da mnogi imaju posve pogrešan dojam i stav o tom pisanju, o mladoj publici. Naime, jedino čime mlada publika ne raspolaže jest iskustvo odrasle osobe – sve drugo je tu.

Zato je mlada publika zapravo jednako zahtjevna kao i odrasla, mislim da je čak osjetljivija na pogrešne ili lažne konstrukcije. Zato mi toliko i znače sve sjajne, pozitivne reakcije mladih koji su moje romane pročitali. Roman »Zmajevi koji ne lete« je dobio nagradu Ptičica »Grigor Vitez« koju dodjeljuje baš publika.

»Sama« je dojmljiv i snažan roman. Što je motiviralo priču o Mirni i njezinom nemirnom životu?

– »Sama« je po mnogočemu roman temeljen na osobnom iskustvu, plod suočavanja s mnogobrojnim nepravdama s kojima sam se posljednjih godina suočavala kao književnica, ali i razvedena žena. Imamo, naime, pojavu tog »novog žanra«, takozvane »ženske književnosti«, »ženskog pisma«.

Od samoga se početka pitam što to zapravo znači. Znači li to da muškarci pišu književnost, onu »pravu«, ozbiljnu, a žene nešto drugo, trivijalno, »light«, irelevantno?

Zašto su žene spisateljice (mene to etimološki upućuje na osobu koja se bavi nekakvim spisima), a muškarci književnici? Zašto su razvedeni ili nikad oženjeni muškarci epska, mudra bića, a razvedene žene polovnjače, neudane usidjelice?

Zašto do razvoda dolazi zato što žena »nije valjala«? Zašto je u braku prevareni muškarac »rogonja«, dočim takvog nekakvog pojma nema za prevarenu suprugu? Jesu li muški izvanbračni izleti normalna pojava preko koje treba prijeći?

Mnogo je tu društveno i kulturološki odavno usidrenih stanja koja ne samo da su nepravedna prema ženi, nego su i krajnje uvredljiva, ponižavajuća. Mnogima su žena i krmača i dalje izjednačene. Kao i u onom bećarcu, u čiju su obranu (budimo realni) skočile i žene kojima su takve poredbe šaljive, prpošne, smiješne.

Muško-ženske nakaznosti

»Sama« je i po mnogočemu vrlo hrabar roman, štivo koje upozorava i ukazuje na neuralgične točke stoljećima ukalupljenog patrijarhalnog odnosa prema ženama. Broj knjiga i autorica (Đurđica Stuhlreiter, Mihaela Gašpar, Tena Štivičić, Marijana Dokoza, Staša Aras…) koje o tome govore uočljivo raste. Može li taj literarni angažman donijeti boljitak u položaju žene u hrvatskom društvu?

– Smatram da književnost, baš kao i umjetnost općenito, ima svoju ogromnu društvenu funkciju koja se, između ostalog, ostvaruje kroz buđenje svijesti. Naime, skloni smo naučeno smatrati jedinim ispravnim, pa je zato važno raskrinkati to naučeno koje vrijeđa, omalovažava, unižava.

No, do promjene mora doći na svim poljima. Poglavito kroz odgoj, ali i razmatranje vlastitih pogrešaka. Žene koje se deklarativno bore za ženska prava prečesto ne pokazuju nimalo milosrđa prema drugim ženama. Prisjetimo se ne tako davnih predsjedničkih izbora kad su mnoge zagrižene feministice bez imalo grižnje savjesti predsjedničku kandidatkinju nazivale glupom kokoškom, po društvenim mrežama objavljivale njezine karikature.

Ne zaboravimo da je odgoj sjeme iz kojeg će izrasti budući, mnogima imanenti stavovi. Kalupljenje započinje sa samo naoko banalnim igračkama. Nedavno sam svjedočila zapravo ružnom zgražanju u jednoj obitelji, kad je šestogodišnji dječak poželio lutku za rođendan.

Njegov otac je bio zgrožen (baš kao i ostatak obitelji). Nije se mogao obuzdati, nego je dječaku koji je nekoliko dana kasnije navršio šest godina, rekao: »Pa nisi curica!« Majka se složila s ocem. Mali je naposljetku za rođendan dobio neko vozilo. Za mnoge muško-ženske nakaznosti u odnosima zapravo nisu krivi muškarci. I oni u djetinjstvu trpe mnoga nasilja poput onog da muškarci nikad ne plaču. Svi smo puni pukotina i napuknuća. I žene i muškarci.

Uz uočljivu kritiku negativnosti muškog roda, itekako su vidljive – posebno u sudbini Mirnine majke te još i više u sporednom, ali iznimno dojmljivom tragičnom liku Božine supruge – i zamjerke ženskom rodu koji često »nečinjenjem« stvara temelje za neizdrživ obiteljski život. Znači li to da bi žene puno glasnije trebale tražiti svoja prava?

– Roman »Sama« nije kritika upućena muškom rodu, nego kritika upućena društvu i njegovim kroz tradiciju nametnutim okvirima koji nalažu da se žena mora udati i biti majka, da mora pošto-poto sačuvati taj brak, glancati i održavati savršenu fasadu, čak i ako u tom braku stradava na sve moguće zamislive načine.

Imamo paradoks da su muškarce koji zlostavljaju žene zapravo odgojile žene koje poslije vrlo često (ima i izuzetaka) svojim snahama budu najveće neprijateljice. Živimo u društvu u kojemu je žena bez muškarca bezvrijedna, roba s greškom. Živimo u društvu u kojemu se uspješna žena uvijek smatra kurvetinom koja je uspjela preko nečijeg kreveta, dočim je uspješan muškarac uvijek uspješan zahvaljujući svojim sposobnostima.

Na razgovorima za posao se žene pita kane li rađati. Muškarce se ne pita namjeravaju li biti očevi. Živimo u društvu koje se od srca smije doskočici koja veli da bi svijet bio prepun država koje međusobno ne bi razgovarale kad bi im na čelu bile žene. Živimo u društvu kojemu su ratovi, čini se, prihvatljivi.

Potreba za pripadanjem

Vrlo su dojmljiva i Mirnina promišljanja o tome kako je glavni krivac za brojne loše veze i brakove – grčevita potreba pripadanja. Ta, također od društva često nametnuta potreba, razlog je, kaže Mirna, zbog kojeg ljudi ostaju u monstruoznim brakovima. To mi se čini baš klinički točnom dijagnozom. No, kako nadvladati tu »grčevitu potrebu pripadanja«? Može li se to uopće?

– Da. To je najstrašnije, ta potreba za pripadanjem koja nas tjera da ostajemo u ružnim, nasilnim brakovima, da živimo s najljućim neprijateljem samo kako ne bismo ostali sami kao pojedinac, jedinka. Te samoće u dvoje, te gorčine koje su postale osobito vidljive tijekom pandemije i lockdowna. Meni je to beskrajno žalosno.

Ogromna tuga me obuzme dok hodam nekim grobljem, pa pomislim koliko gorčine u paru zauvijek počiva u obiteljskim grobnicama. Pitam se kakvim bi rezultatima urodilo istraživanje koje bi se provelo među pripadnicima dviju skupina: djece roditelja koji su se razveli i djece roditelja koji su ostali zajedno pod izlikom da ostaju u braku »zbog djece«. Pitam se koja djeca imaju veću traumu.

«Znaš, čovjek ode u klinac kad mu postane važnije ono što će drugi reći od onog što bi sam htio… Sjebala sam si život zbog tog straha od tuđeg mišljenja!«, kaže na završnim stranicama ovog romana Mirnina majka. Može li to biti jedna od poruka ove knjige?

– Mislim da je to najvažnija poruka ove knjige. Dobro ste to uočili. Strašna je i razarajuća ta naša briga »što će ljudi reći?«, jer ti ljudi koji uvijek imaju nešto za reći, koji si uvijek uzimaju za pravo suditi nam zbog naših postupaka, ti ljudi ne žive s nama, ne dijele našu sudbinu, ne plaćaju naše račune, ne trpe naše tuge i kaose. Trebali bismo znati i moći presjeći, odvojiti se od tih neznanaca i posvetiti se vlastitom životu.

Roman o posljednjoj »vještici«

Kakve su, do sada, reakcije? Predstavljate li roman? Ima li negativnih kritika iz patrijarhalnih (muških) krugova?

– Negativnih kritika za sad nije bilo. Sigurno će ih biti. To je normalno. Ne uzbuđujem se zbog toga. Bilo bi nenormalno ići svima niz dlaku.

Što planirate dalje? Četiri jako zapažena romana u manje od tri godine pokazuju da ste u naponu stvaralačke snage. Što novo možemo očekivati?

– Trenutačno radim na novom, zapravo davno najavljenom, opsežnom romanu o posljednjoj »vještici« spaljenoj u Osijeku. Davno sam taj roman namjeravala dovršiti, no građa je toliko kompleksna da se istraživanje odužilo. Nadam se da ću svoj rad do sredine sljedeće godine konačno privesti kraju nakon nekoliko tisuća stranica pročitane povijesne građe i stručne literature.

Biografija

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman »Šamšiel«, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman »Unterstadt«, 2009. osvaja nagradu za književnost »Vladimir Nazor« (2010.), nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« za najbolji roman (2010.), nagradu »Fran Galović« za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu »Josip i Ivan Kozarac« za knjigu godine (2010.). Roman »Ničiji sinovi« izašao je 2012., »Jom Kipur« 2014., a »Ezan« 2018.

Objavila je zbirke priča »Kao pas«, 2006., »Mjesečari«, 2008., »Ruke Azazelove«, 2011. i »Emet i druge priče«, 2016., eseje »I past će sve maske«, 2006., te zbirke poezije »Hiperbole«, 2000., »Uznesenja«, 2003., »Utvare«, 2005., »Sofija plaštevima mete samoću«, 2009. i »Ljudi ne znaju šutjeti«, 2016.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku. (Fraktura)