Godine 2022. Ivana Šojat sjajnim je romanom »Sama« ušla u srca književne publike, posebno ženskog dijela koje ima iskustvo vezano uz žestoke bračne krize, rastave braka ili neki drugi bolni oblik prekida veze, odnosno život nakon toga prepun muka zbog predrasuda okoline.

Krajem prošle godine Šojat je objavila novi roman koji već privlači itekako veliku pažnju, ide u red najposuđivanijih knjiga u knjižnicama i najtraženijih naslova u knjižarama. Riječ je iznova o izvrsnom romanu, knjizi »Rogus« (u prijevodu s latinskog: lomača) koji obrađuje stravičnu smrt Anice Pavković, posljednje u Osijeku žene spaljene 1748. godine pod optužbom da je vještica.

Šojat svoj moćan roman gradi sa stajališta suvremene žene, točnije njezina junakinja je 38-godišnja arheologinja Angelina Pavković koju posao navede na istraživanje spomenutog zločina.

Što vas je motiviralo da obradite ovu bolnu priču?

– Anica je igrom slučaja iz baroka isplivala na površinu moje zbilje tako što ju je u arhivu pronašao Srđan, moj prijatelj zaposlen u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku. Nazvao me i rekao mi da će mi poslati nešto jako zanimljivo i potresno.

I doista je bilo potresno, šokantno doznati da su u vrijeme prosvjetiteljstva, u doba koje volimo nazivati dobom svjetla, u trenutku kad Kant piše svoju »Opću povijest prirode i teoriju neba« ljudi spaljivali ljude (žene!) optužene za vještičarenje.

Naime, Srđan mi je poslao zapisnik sa suđenja Anici Pavković, 27 godina staroj ženi koju, deset godina nakon kuge koja je poharala Osijek i okolne krajeve, optužuju magijom da ubija suseljane. Zapisnik je prepun strašnih detalja, lomljenja kostiju u svrhu iznuđenog priznanja, a sve se okončava spaljivanjem na lomači u unutarnjem dvorištu tadašnje virovitičke županije…

Dugo mi je trebalo da »probavim« tu prvu razinu susreta s divljaštvom koje u čovjeku tvrdoglavo opstaje usprkos svim civilizacijskim dosezima. Dugo mi je zatim trebalo da posložim priču, povučem paralele koje sežu do naših dana.

Dugotrajno prikupljanje podataka

Dijelovi teksta citati su dokumenata iz doba sredine 18. stoljeća. Kako ste do njih došli i koliko je uopće trajao proces prikupljanja materijala za jednu ovako složenu i tešku priču, a koliko vam je trebalo da roman napišete?

– Samo pisanje je zapravo trajalo začudno kratko. Možda sedam ili osam mjeseci. Prikupljanje podataka, ali i uživljavanje u jedno drugo doba trajalo je daleko duže. Htjela sam, naime, doznati imena svih sudionika u procesu protiv Anice.

Suci su navedeni u presudi, no htjela sam doznati ime zapisničara (pisara), kao i ime krvnika (henkara) koji je zapalio lomaču, a prije toga provodio mučenje. Njihova imena sam doznala zahvaljujući Hrvatskom državnom arhivu.

No, tu nije bio kraj mojoj potrazi. Morala sam si predočiti Osijek koji 1748. još nije bio ujedinjeni grad, nego podijeljen na tri varoši – Tvrđu koja je tada još bila zvjezdasta utvrda s mnogim objektima koji su još bili u nastajanju, Retfalu koja nije ni nalik ovoj današnjoj.

Morala sam se uživjeti i u likove koji predstavljaju narativ iz današnjice: arheologinju Angelinu i njezinog partnera, kvantnog fizičara Jakova.

Mnogo sam čitala, proučavala tamnu tvar, ali i revno posjećivala Arheološki muzej u Osijeku, dodijavala arheolozima kako bih doznala za rimska nalazišta na području Osijeka, ali i postupke tijekom iskapanja. Zato su mi i bile potrebne čak četiri godine za porađanje »Rogusa«…

Taj zločin dogodio se samo prije 276 godina. Kažem samo jer su neke logične pretpostavke da su ljudi sredinom 18. stoljeća ipak bili napredniji u odnosu na srednjovjekovni mrak. Ispada da baš i nisu, a posebno je strahotno što su Anicu Pavković uhitile, mučile i ubile civilne vlasti! Što nam to govori?

– Ne znam kako objasniti to ljudsko nagnuće uslijed kojeg se zlo čini pristupačnijim i bliskijim od dobra. Znate, čini se kako ljudi oduvijek (pa i sad) svako zlo ili pošast koja im se dogodi vole pripisivati nekome i nečem izvanjskome, pronaći žrtvenog jarca, izbrisati ga s lica zemlje u pokušaju da izbrišu prijetnju…

Pogledajte užase koje ljudi rade ljudima u ratovima, kad im mržnja druge pretvori u nakaze. Čovjek ima tu »sposobnost« kategoričkog uopćavanja u svrhu razdiobe na »ja i moje« i »drugo i drukčije«.

Duboko u našoj judeo-kršćanskoj tradiciji je zazor od žene kao zavodnice, zlotvorke koja zavodi anđele i navodi ih na »pad«. Žene u crkvu nekoć ulaze s maramama preko glava, sve do renesanse ne ulaze u tijelo crkve, nego misu prate izdaleka, s galerije.

Muškarce se uglavnom spaljuje zbog »podrivanja crkvenog nauka«, zbog heliocentrizma, zbog odstupanja od dogme. Uza žene se veže magija. A od magije se ne odustaje ni danas. I danas se žene spaljuje. Samo drukčije.

Morbidan postupak

Kako je bilo vama kao autorici pisati o tim strašnim patnjama nevine žene? Kako se uopće postaviti prema činjenici da je cijeli taj sustav optužbe, istrage i kazne tako i toliko bolestan da djeluje nestvarno?

– Bilo je trenutaka kad sam osjećala fizičku bol, kad mi je doista bilo loše, neizdrživo. Fizički sam osjećala njezinu nemoć, očaj, izbezumljenost pred morbidnošću tog postupka. Dakle: polomili su joj gotovo sve kosti, zglobove na rukama, gnječili prste, doveli je do boli koja je bila toliko neizdrživa, da čovjeka, ženu, svakog, bilo koga navode da prizna sve, apsolutno sve: i što jest i što nije učinio.

Pitala sam se, neizostavno sam se pitala: kakvi ljudi mogu sjediti, određivati vrste mučenja i gledati kako krvnik mrcvari ljudsko biće pred vama. Pokušala sam im ući u glavu, no to je bilo poput pokušaja trezvenog ulaska u noćnu moru, u nešto gnjusno u čemu ne želiš boraviti.

U pokušaju da shvatim psihu sudionika tog mučenja sam odabrala upravo pisara, Stjepana Špišića za naratora. On je ondje bio po dužnosti. Nije ništa nalagao, ništa odlučivao ili određivao. Pišući sam se pitala kako je izdržao, jer iz arhivskih se zapisa vidi da nikad prije i nikad kasnije nije sudjelovao u sličnom sudskom postupku.

Činjenica je, a to potvrđuju i brojke, da su ovom obliku suludog i bolesnog nasilja najčešće bile izložene žene. Zašto?

– Kao što sam već ranije navela, ženama se uvijek spremnije pripisivalo magijsko djelovanje. No, bojim se da u tim optužbama ima i barem trunke prilično otužne i banalne zavisti, neuzvraćene požude, koječega prilično materijalnog što je te nesretne žene stajalo života.

U planu nove knjige

»Rogus« je u svojoj srži priča o stoljećima dugoj neravnopravnosti žena i zločinima prema njima koji iz toga proizlaze. Upravo »vještičarenje« i čak 99 izdanja morbidne knjige »Malleus Maleficarum« najdrastičniji su primjer te meni neshvatljive mržnje. No, takvih užasa nije bilo pred 6 – 7, već pred samo 2,5 stoljeća! Da li ta mržnja postoji i danas?

– »Priča« vezana uz »Malleus Maleficarum« zapravo je sukus ljudske tragedije vezane uz činjenicu da se zlo nadovezuje na svaki veliki, civilizacijski koračaj naprijed. Gutenbergov izum tiskarskog stroja bio je kvantni skok za razvoj čovječanstva u kulturološkom smislu.

To je činjenica. No, činjenica je i da se tom skoku pridružio i notorni »Malleus« koji se u tiskanom obliku svijetom širio poput lepre te se naposljetku u umovima mnogih ugnijezdio u tradiciju. Sotona ne mora postojati, ni djelovati – tu je čovjek!

Sjajni su i oni dijelovi romana u kojima iznova na uvjerljiv način govorite o krizi odnosa dvoje ljudi koji žive ili pokušavaju živjeti zajedno. Podsjetile su me te stranice i ozračjem i likovima na vaš sjajni prethodni roman »Sama«. Možemo li očekivati nešto novo u tom stilu, odnosno na čemu trenutačno radite?

– Pokušat ću u sljedeće dvije godine (nadam se i prije) napisati tri knjige koje su mi u glavi. Jedan neobičan, pomalo »paranormalan« putopis radnog naslova »Tri carstva«, novi roman za mlade pod naslovom »Onaj svijet vani«, koji će se »obračunati« s ovisnošću o videoigrama i virtualnoj stvarnosti. I konačno, u planu mi je vrlo ambiciozan roman o reinkarnaciji kojemu je radni naslov »Bio sam stablo«.