Ivana Bodrožić nije samo odlična spisateljica, koja u različitim književnoumjetničkim registrima suvereno brodi još od iznimnog romana »Hotel Zagorje« (koji nije njezina prva knjiga!); ona je i angažirana intelektualka koja postavlja važna pitanja za društvo u cjelini te periodično naljuti ponekog predsjednika ili premijera. Za što su si, naravno, sami krivi. Tim više njezin posljednji uspjeh, osvojena cijenjena regionalna književna nagrada »Meša Selimović« za roman »Sinovi, kćeri«, objavljen u Biblioteci Hermes izdavača Corto Literary, veseli ovoga čitatelja. No, kako to odlično autorica kaže u ovom intervjuu: »(…) voljela bih da nagrada dobije na značaju prvenstveno kvalitetom romana.«
O romanu, ali i o drugim aspektima djelovanja Ivane Bodrožić, razgovaramo u povodu nagrade.

Devetnaesta ste dobitnica nagrade »Meša Selimović«. Ova izjava točna je samo uvjetno. Vi ste zapravo četvrta dobitnica ove nagrade, preostalih je 15 dobitnika, dakle muškaraca. Pa da preokrenemo uobičajeno pitanje o tome što vam znači nagrada u što vi značite nagradi?

– Koje god finale književnih nagrada pogledate, vidjet ćete da je u prosjeku tek četvrtina nominiranih autorica. Autorice su itekako prisutne na sceni, međutim tijekom godina pisanja i djelovanja stekla sam ovakav dojam: kada se kolege autori jednom etabliraju na književnoj sceni, njihov status postaje neosporan pa makar objavljivali rijetko ili kvalitativno slabije. Usto, često koriste tu akumuliranu društvenu moć ne bi li protežirali kolege i prijatelje. U žirijima je također u prosjeku manji broj žena, iako je u zadnje vrijeme svijest o tome ipak porasla. S druge strane, autorice se sa svakom knjigom moraju iznova dokazivati, a osobno ne znam nijednu kolegicu s naše scene, pa čak i kad se radi o svjetski poznatim autoricama poput Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić ili pokojne Daše Drndić, a da su imale takav utjecaj u medijima, izdavaštvu ili utjecaj u književnim nagradama kakav imaju pojedine kolege. I sve mi smo toga svjesne, kao i činjenice da se stvari pomalo mijenaju, ali daleko smo od idealnog. No, ipak voljela bih da nagrada dobije na značaju prvenstveno kvalitetom romana.

Nasljeđe patrijarhata

Jasno, knjiga je glavni fokus, ali opet, i među nominiranima je bilo više pisaca nego spisateljica. Dapače, čak je kod jedine selektorice prema dominantnim muškim selektorima odnos nominiranih žena i muškaraca bio najnepovoljniji, jedna naprama četiri. Odražava li taj odnos doista kakvoću produkcije prošle godine ili je ipak riječ o nečemu drugome?

– Naravno da se može dogoditi da u određenoj godini bude više kvalitetnih romana napisanih od strane autora, negoli autorica, i mislim da tu ne treba pod svaku cijenu inzistirati na kvoti, to nema smisla. Ali pokušajmo se sjetiti je li ikad bilo obrnuto? Zašto je tako? Je li ikad taj broj išao u korist autorica? Naravno da nije, i tu leži nasljeđe patrijarhata. Zašto u svim svjetskim muzejima (osim onima koji su tematski povezani s feminizmom) ima devedest posto žena kao modela za aktove, a manje od deset posto kao umjetnica. To pitanje se odnosi i na književnice, menadžerice, inženjerke, premijerke itd. Na ona zanimanja koja se poimaju kao »muška«, gdje leži moć, ili na ona koja artikuliraju našu stvarnost. Teško je u bilo kojem poslu postići visoku razinu profesionalizma ako je većinska briga za djecu, kuću, ukućane, obroke, održivost cijelog sustava obitelji većinski na ženi.

Tko je bio vaš favorit, ili favoritkinja, odnosno za koga ste mislili da bi nagradu mogao dobiti?

– Nisam stigla pročitati sve nominirane romane, ali s obzirom na finala nekih prethodnih nagrada u ovoj godini, jasno je da se iskristaliziralo nekoliko knjiga koje su je obilježile. Osobno jako volim pisanje Zorana Ferića, njegovo raskošno pripovijedanje i suverenost u tekstu, koje unatoč klasičnoj formi uvijek donese nešto novo, začudno i za ovo društvo, važno.

Reakcije čitatelja

Neću biti prvi koji će za vaš roman »Sinovi, kćeri«, kojim ste zaslužili nagradu, reći da je potresan. Kakve ste sve reakcije čitatelja dobili i koliko u tom kontekstu i dalje »živite« s romanom, iako se običava govoriti da veze pisaca s njihovim knjigama uglavnom prestaju nakon što su one objavljene i krenu u »svoj« život?

– U mom slučaju to je daleko od istine, obično mi treba barem godinu, dvije da se oporavim od romana nakon što ga napišem i objavim. Intenzivan je to proces suživota s likovima, ugrađivanja sebe u svakog od njih, brige za njih, i konačno, puštanja u život. Reakcije na ovaj roman najčešće su bile takve da je potresan, ali ujedno nježan, ljubavni i neugrožavajući, ako se može tako reći. Možda bih izdvojila reakcije čitateljice iz Zadra koja mi je pisala da ona i njezina djevojka čitaju jedna drugoj ulomke naglas, i jedne divne gospođe koja je poklonila svojoj kćeri roman, a njezina kći je endokrinologinja koja radi s transrodnim osobama. Potom su ga svi na odjelu čitali, naravno, kao roman, ali i dijelom kao unutrašnji život osobe u specifičnim životnim okolnostima. Želim vjerovati da su to one spore i nevidljive promjene koje u društvu može učiniti književnost.

Kada danas promatrate roman, pogotovo u kontekstu vašeg dosadašnjeg objavljivanja, kakvu emociju imate prema tom tekstu i svemu onome što je postao i postaje?

– Zanimljivo je to pitanje i rekla bih da je to proces. Kada objavite roman, prvo su tu strah i strepnja, određena vrsta ranjivosti, zatim ponos, sreća zbog pronalaska čitateljica i čitatelja, još dublje upoznavanje teksta kroz njih, a onda i stjecanje određenog imuniteta na taj tekst. To se najviše očituje u tome da ga na nastupima i promocijama počnete čitati kao tekst, a ne više kao vlastiti tekst. Nakon nekoliko godina ulazi se u neke druge faze s manje emocija, jer ste obično već u drugoj knjizi. Rekla bih da sam s romanom »Sinovi, kćeri« još uvijek u fazi sreće.

Kad ste ga zamišljali, je li trodijelna struktura s pripadajućim likovima odmah bila tu, ili je došla naknadno? Što je bio zametak romana i kako se onda ideja dalje razvijala do samog pisanja, kao zadnjeg čina rada na tekstu prije nego on postane izdavački projekt?

– Ispočetka sam zamišljala dvodijelnu strukturu, dijalog između dvoje ljudi koji se vole, istodobno povređuju, jer su ugroženi i određeni društvom u kojem žive, a ne vlastitim željama i karakterima. Potom, kad sam dublje ušla u pisanje shvatila sam da im, za naše razumijevanje, treba još jedan glas, upravo glas tog društva. Paradoksalno, glas koji im onemogućuje život, a opet, ne možemo ga posve ocrniti, jer i on ima svoju genezu, baš kao majčina ljubav koja ponekad dok voli, ubija. Više puta sam rekla da je zametak ovog romana bio novinski članak koji sam pročitala o ženi zarobljenoj u vlastitom tijelu i sindromu zaključane osobe, ali točnije bi bilo reći da je zametak bila moja vlastita zaključanost.

Angažman i književnost

S obzirom na to da se, vrlo redukcionistički, roman može okarakterizirati i kao književnoumjetničko promišljanje pogubnosti patrijarhata na ovim prostorima, zaslužili ste i poziv na jednu konferenciju o sprečavanju nasilja nad ženama, na kojoj je bio i premijer Plenković. Možete li našim čitateljima ukratko reći što je na toj konferenciji bilo pogrešno nasađeno da je vaš iskaz naljutio institucije, dok su ga civilne udruge odobravale?

– Prije svega, mene je zanimalo hoće li na toj konferenciji itko spomenuti uzroke nasilja nad ženama, općeprihvaćeni patrijarhat koji, pod krinkom očuvanja »naše tradicije« i pokroviteljstvom sustava, žene tretira kao drugotne. Hoće li itko spomenuti suštinu problema i barem se dotaknuti neprihvatljivih pojava; rektora seksista, župana nasilnika, predsjednika šovinista, korumpiranih sudaca i mnogih drugih koji su temelj tog istog sustava. Nadala sam se da će biti otvoreni za iole iskren razgovor. Međutim, većina gostiju bila je ondje da bi afirmirala državnu politiku uz, naravno, »light« ogradu i opće mjesto, kako svi skupa trebamo učiniti više.
Na tragu toga imala sam potrebu reći da će se povjerenje u sustav vratiti kad on ne bude korumpiran i kada na ključnim mjestima budu najbolji od najboljih. To je izazvalo negodovanje, kao i rekaciju bivše ministrice Murganić, koja je tvrdila da korupcije u sustavu nema i da je to paušalna optužba koja ne drži vodu. Iz toga mogu zaključiti samo da naši političari nisu čuli za vijesti o namještenim zaposlenjima, plagiranim diplomama, nepostojećim radnim mjestima, dužnosnicima i dužnosnicama koje prisluškuje policija i istražuje DORH, o političkoj trgovini uoči svakih izbora koja onda redovito naplavi maligne udruge, temeljno neobrazovane zastupnike i da mi živimo u paralelnim svjetovima.

Društveni angažman nije vam nepoznat. Dapače, vaše se knjige bave važnim pitanjima (ne)funkcioniranja društva na književnoumjetnički način, no vi tu borbu onda nastavljate i u intervjuima (kao što je to eklatantno vidljivo u prethodnom odgovoru), tekstovima, općenito javnom djelovanju. Kako se borite protiv padanja u pamfletizam, onih situacija kada bi angažman mogao »pojesti« književnost?

– Ne vjerujem da angažman može »pojesti« književnost iz razloga što naprosto postoji dobra i loša književnost, umjetnički relevantno pisanje ili pokušaj proizvodnje teksta kao takvog, stvarni poriv za pisanjem ili poza pisca. To su relevantne dihotomije, a ne angažirana ili »prava« književnost. Uostalom, kad bolje razmislite, ako je angažirana književnost loša, njoj ostaje barem angažman, a što ćemo s toliko one književnosti koja je naprosto loša i irelevantna, a u njoj nije ugrađena čak niti neka ideja oko koje se pisac angažira. Dakle, da ponovim, angažman ne može »pokvariti« književnost, to može samo netalentiran pisac.

Foto TOMISLAV MARIĆ

Status samostalne umjetnice

Vaša je bibliografija doista raznolika, od poezije, preko priča i slikovnica do romana, pa čak i trilerskih. Što vam donosi ta raznolikost i kako se prebacujete iz registra u registar, prirodno ili uz malu pomoć lektire ili nečega drugoga?

– Rekla bih da dolazi prirodno, ali sve iz istog mjesta u meni. Više je vezano za neke životne faze nego uz namjeru da se okušam u određenom žanru, da projektiram knjige kao prozne ili poetske. Vjerujem da je to vezano za razvoj ideje; dok tek postoje natruhe okupacije s nečim, poezija je dovoljna, kad to »preraste« u dugotrajnu opsesiju, traži raspisivanje. Tako sama sebi objašnjavam raznolikost u izražavanju.

Kako živi samostalna spisateljica u Hrvatskoj ako je Ivana Bodrožić? Što sve radi da donese djeci kruha na stol, plati račune, priušti si ponešto?

– Baš sam nedavno moderirala tribinu u organizaciji Hrvatskog društva pisaca pod nazivom: »Od čega vi zapravo živite?« To je jedno vrlo uobičajeno pitanje za samostalne umjetnike, s naglaskom na pisce. Misterij je velik, a tržište malo. Obično kad se vozim taksijem slažem da radim u knjižari, to ne djeluje tako mutno i komplicirano, a izaziva određeno poštovanje. Šalu na stranu, otkad sam objavila svoj prvi roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila sam i radim puno toga; od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od projekta do projekta.